Obljetnica smrti mega-zločinca Josipa Broza Tita, odgovornog za smrt najmanje pola milijuna ljudi (zarobljenika, žena, djece, staraca) – uglavnom pobijenih poslije rata, u spomenutoj je emisiji obilježena 10-minutnim referatom koji je pročitan u dahu, a predstavljao je glorifikaciju komunističkog režima i njegova vođe, bez primisli ikakve ozbiljnije kritike, a o osudi onoga što nije bilo dobro da ne govorimo.

Kratak životopis u kojem se pomno odabrani detalji iz uglavnom konstruirane biografije što su je pisali on sam i njegovi dvorjani nižu jedan za drugim a koja naglašava njegovu “važnost” i “veličinu” i poneki uzgredni disonantni ton, tek toliko da se razbije monotonija i izbjegne totalni crno-bijeli klišej.

Nabrojane su sve njegove dužnosti u Partiji i partizanskom pokretu, istaknut “paćenički put” (u kojem “Bombaški proces” zauzima ključno mjesto), naglašena uloga u slamanju nacizma i fašizma te “vraćanju Istre i otoka matici”, vrlo kratko je rečeno kako je “1937. godine dobio mandat Kominterne za upravljanje Komunističkom partijom” itd., itd., a nije se propustilo biranim riječima ocijeniti njegov “otpor Staljinu 1948.”, uloga u “Pokretu nesvrstanih” i na kraju, dakako, naglasiti kako je njegov sprovod bio “najveći skup državnika u XX. stoljeću”.

Ova idila od prikaza krvnikovog životnog puta, narušena je samo u dva – tri navrata: Primjerice, kad se govorilo o njegovu boravku u Moskvi 30-ih godina, autori priloga su se zadovoljili konstatacijom kako je “i on imao učešća u čistkama” – i to je sve. Kao da se radilo i čišćenju podova, a ne ubijanju ljudi. Vrlo lako i benevolentno se prešlo preko 300 i više jugoslavenskih komunista koji su zahvaljujući uglavnom konfidentu Josipu Brozu završili pred streljačkim vodovima ili u gulazima, a među kojima su se nalazile čitave garniture starih revolucionara (članova SRP Jugoslavije (komunista) od 1919. godine i njezinih utemeljitelja), pa i preko sudbina dvije Brozove supruge od kojih je jednu (Anu Koenig) poslao pred streljački vod NKVD-a, a drugu (Pelagiju Belousovu – s kojom je imao sina Žarka) u sibirski gulag. Naime, to je prethodilo dolasku Tita na čelo KPJ i taj je put obilježen krvlju. Zalog za njegovo čelno mjesto u KPJ bile su ljudske glave.

Zar se to ne smije znati?

Drugi disonantni ton zamijetio sam u dijelu koji je govorio o poratnim događajima, gdje je vrlo kratko i sramežljivo spomenuto kako je “bio odgovoran za smrt desetaka tisuća zarobljenih pripadnika poraženih vojski”. Nije valjda da autori emisije ne znaju kako su na desetinama lokacija – pa i u Hudoj jami – pronađeni nepobitni dokazi da su od partizana masovno ubijani civili: muškarci, žene, djeca, starci; i tih je žrtava bilo ne na stotine ili tisuće, nego na desetke tisuća. Njihove kosti su rasute u preko 1.500 grobišta diljem Slovenije, Hrvatske i Bosne i Hercegovine. Jesu li autori emisije “Dogodilo se na današnji dan” ikad vidjeli onu hrpu djevojačkih pletenica pronađenih u Hudoj jami? Jesu li? Ako nisu, neka pogledaju fotografiju u naslovnici ove kolumne. I nisu partizani i komunisti ubijali samo po Sloveniji i Hrvatskoj, nego “od Vardara do Triglava” (dakle i na području BiH, Vojvodine, Crne Gore, uže Srbije, Makedonije, Kosova). Najmanje pola milijuna duša nosi na svojoj savjesti “najveći sin naših naroda”, Josip Broz Tito, a najveći broj stranih izvora krivi ga za 700 tisuća do 1 milijun žrtava.

Zar to naša djeca ne bi trebala znati!?

I da spomenem i treći slučaj – a to je vrlo blaga (kamilica) “kritika” vezano za slamanje Hrvatskog proljeća. Ovdje su se autori priloga zadovoljili benevolentnom konstatacijom o “suzbijanju liberalnih tendencija”, kako u Hrvatskoj, tako i u Srbiji.

Što se tiče “hrabrog ‘NE’” Staljinu i SSSR-u, Tito je najprije osigurao zaleđinu jer su iza njega stale SAD i Engleska, a “NE” je izrekao kad više nije imao kud, jer Kominterna ga je isključila iz svoje asocijacije.

Da. Okupili su se brojni državnici na njegovu sprovodu, ali iz svojih interesa i zbog svoje računice, a ne iz ljubavi prema njemu i komunistima. Ostavimo se bajkovitih tlapnji koje nemaju veze s realnošću. Tito je bivšu SFRJ zadužio za barem 300 godina unaprijed i ta je država živjela od stranih kredita – sve dok je mogla i dok sredinom 70-ih nije doživjela slom, jer rate kredita više nije mogla vraćati.

Ni o tomu nije bilo riječi u današnjoj emisiji HR-a.

Tako to izgleda kad nam povijest serviraju djeca komunizma umrežena u mainstream medije. Oni koji su na vlasti od 1945. godine do danas i prenose sinekure s koljena na koljeno.

Na sramotu svih nas koji živimo u ovoj zemlji, mi ni 30 godina po uspostavi samostalne Republike Hrvatske, još uvijek NEMAMO PRAVO NA ISTINU.

Da. To je ta naša “sloboda” kojom se diče i o kojoj nam govore naš premijer Andrej Plenković i njegovi ministri. Neka im je na čast. I na obraz.

Možda ne znaju – a trebali bi i mogli bi znati – kako svaka sila traje za vremena i da još nitko istinu nije zauzdao niti ju je sakrio zauvijek. Ona uvijek nađe put. Tako je bilo i bit će.