7.3. VUKOVAR KAO MITSKO MJESTO
„Povratak Hrvatske“ u Vukovar označio je na simboličan način ispunjenje „tisućgodišnjeg sna“[1] i stabilizaciju hrvatskog identiteta.
Jednom kad je Vukovar ponovo zauzeo svoju stalnu lokaciju u nacionalnom prostoru, sjećanja su ponovo mogla biti pridodana svom vanjskom izvoru, a pogrešno smještena konkretnost se mogla ispraviti. U ovom novom poretku koji je zamijenio izvanredno stanje, grad je i dalje zadržavao obilježje „druge prirode“, odnosno mjesta sjećanja unutar nacionalnog prostora. Mjesta sjećanja su točke, entiteti koja predstavljaju simboličko značenje za memorijalno nasljedstvo zajednice.
Pierre Nora je upozorio kako na veliku važnost spomenika i obljetnica kao ključnih mjesta u provođenju politika povijesti, a sve u zadaći da se kreira kolektivna memorija. Proces teritorijalizacije sjećanja, preko spomenika ili memorijalnih centara i muzeja, gradi poredak u kom se ratu pridaje geografska lokacija.
„Tako je Vukovar postao mjesto gdje građani Hrvatske mogu otići i prizvati u sjećanje iskustvo rata, gdje mlade generacije mogu ne samo razumjeti nego i osjetiti patnju hrvatskog naroda i gdje turistima treba biti pripovijedana priča o nastanku hrvatske države“ (Kardov, 2006: 71).
7.4. VUKOVAR KAO SIMBOL ŽRTVE
Kako je Vukovar bio razrušen, a stradali su i brojne ljudske žrtve, trebalo je pronaći smisao novonastaloj situaciji. Kao što smo već spomenuli, u kontekstu čistog ratovanja, Vukovar je izgubljen za hrvatsku vlast 18. studenog 1991. godine, dok su paravojne postrojbe i JNA osvojile, odnosno „oslobodile“ grad.
Ljudske su se žrtve počele shvaćati kao žrtve za domovinu, a ne kao gubitak bez svrhe, jer da se žrtve shvaćaju na taj način, Vukovar bi uz heroja i žrtvu postao „izgubljeni grad“, i nakon Erdutskog sporazuma i mirne reintegracije. Izgubljeni u smislu da njegovo stradavanje u Domovinskom ratu nema svrhu u stvaranju slobodne Republike Hrvatske.
Da se sjećanje na žrtvu što bolje lokalizira i aktualizira, Vukovarom dominiraju spomenici koji su izrađeni u obliku križa. Upravo križ najbolje simbolizira žrtvu, ali ne bilo kakvu žrtvu, već onu svrhovitu.[2]
„Upravo je simbol žrtve, karakterističan za religijske i nacionalne narative, najčešći u artikulacijama lokalnog hrvatskog sjećanja. Ako, na primjer, analiziramo spomenike u Vukovaru onda se primjećuje da je većina spomenika, koje su podigle hrvatske udruge nakon mirne reintegracije, izrađena u obliku križa“ (Kardov, 2006: 72).
1. REPUBLIKA SRPSKA KRAJINA: FORMIRANJE KOLEKTIVNOG SJEĆANJA
Važno je napomenuti da se je uz formiranje kolektivnog sjećanja kod Vukovaraca hrvatske nacionalnosti, isti postupak odvijao i kod lokalnog srpskog stanovništva, no, opet, ne svih, samo onih koji su bili uključeni u akcije Jugoslavenske narodne armije kao pobunjeni Srbi i sudjelovali u napadu na grad jer to je bilo dominantno sjećanje koje je postalo službeno.
Kako bi sebi prigrabili status žrtve, tumačenje koje je postalo dominantno, a vezano je uz samu prirodu rata je to, da se radi o građanskom ratu[3] te da lokalni Srbi moraju braniti svoje živote i svoju imovinu[4] i pritom pokazati svijetu da su žrtve.
No, nije sve tako jednostavno na strani lokalnih Srba. Puno građana Vukovara srpske nacionalnosti preživjelo je razaranja zajedno s Hrvatima, skrivajući se za vrijeme opsade Vukovara u svojim podrumima te su kasnijem narativu proglašeni „podrumašima“. Ti ljudi nisu bili reprezentirani u dominantnom kolektivnom sjećanju lokalnih Srba koji su sudjelovali u „oslobađanju“ grada[5].
Dok se u Vukovaru nalazi puno spomenika u obliku križa koje su podigle hrvatske udruge nakon mirne reintegracije, u Republici Srpskoj Krajini koja je trajala samo pet godina jedini spomenik, odnosno izraz kolektivnog sjećanja s trajnom snagom je Spomen-groblje vojnih žrtava.
„Spomenuto groblje govori u prilog činjenici da su upravo vojna sjećanja bila dominantna sjećanja jer su na spomen-groblju sahranjeni samo vukovarski Srbi poginuli u borbama za Vukovar na strani JNA. Slično kao i u hrvatskom narativu, temeljni simbol je i ovdje bio simbol žrtve. No, u ovom slučaju žrtve-ratnika“ (Kardov, 2006: 75).[6]
Ali vrijedi napomenuti da je proces mirne reintegracije donio velike promjene na obje strane ili bolje rečeno za obje zajednice u Vukovaru. Kako je vlast preuzela središnja vlast u Hrvatskoj, dok je Republika Srpska Krajina prestala postojati na području Podunavlja, tako su i vojne žrtve postale civilne. Lokalni Srbi su promijenili tumačenje povijesti te su pokušali prikazati sebe i kao teret Srbima u Srbiji. Transformacija lokalnih srpskih viđenja povijesti uvelike ovisi o tome kako je hrvatska strana verzirala prošlost, ali i promjenama na institucionalnoj razini. Da se kojim slučajem Republika Srpska Krajina zadržala dulje od pet godina, sigurno bi bilo i drugačijih verzija prošlosti. Možda dobar primjer za potkrijepiti ovakav razvoj događaja je promjena u izgledu Spomen-groblja vojnih žrtava.
„Nakon nekoliko incidenata u kojima su nadgrobni spomenici bili polomljeni, srpski lokalni politički i vjerski vođe su odlučili postaviti nove nadgrobne spomenike, no ovaj put bez „šajkače.“ Ta promjena od vojno-nadgrobnih prema uobičajenim nadgrobnim spomenicima ujedno je i čin promjene značenja žrtava: od žrtve ratnika prema smrti lišene političke moći“ (Kardov, 2006: 76).
Ne smijemo ignorirati vremensku dimenziju u politici sjećanja jer protekom vremena se stvara kontinuitet ili, pak, diskontinuitet u različitim interpretacijama povijesti kako bi se legitimirala određena pozicija.
Nakon provedene mirne reintegracije Podunavlja u javni diskurs uvukle su se različite interpretacije konflikta te kako nije imalo smisla skrivati žrtvu s hrvatske strane, Srbi pokušavaju napraviti ozračje kako su oni ponovo stradali te se pritom, slično kao i kod Hrvata, javlja osjećaj izdaje, s time da su Srbi još veća žrtva jer su izdani od hrvatske, ali i srpske središnje vlasti. Tako se osjećaju pogotovo oni koji nisu napustili Vukovar ni u vrijeme tromjesečne opsade 1991. godine.
Iako se faktor periodizacije ne smije zanemarivati u politikama kolektivnog sjećanja, spomenici i razne komemoracije imaju ogromnu ulogu u formiranju prostora i prezentaciji odnosa prema povijesti određenih političkih subjekata.
2. KOLONA SJEĆANJA
18.studenoga je datum koji se službeno uzima kao dan svršetka bitke za Vukovar, no na taj datum svake godine nastavlja se „bitka“ simbolizmom koji je konkretiziran u Koloni sjećanja. 18. 11. 1991. godine su postrojbe JNA i srpskih pobunjenika zauzele Vukovar te se taj dan na nacionalnoj razini obilježava Dan sjećanja na žrtvu Vukovara.
Usredotočit ćemo se na činjenicu da srpsko stanovništvo, koje je kontroliralo grad u periodu trajanja Republike Srpske Krajine, svake godine na datum 18.11. obilježava Dan oslobođenja grada te upravo kroz različitu interpretaciju istog događaja pokazat ćemo snagu politika povijesti, politika koje su važan instrument u stvaranju zajedničkog sjećanja.
S druge strane, od 1999. godine obilježava se Dan sjećanja na žrtvu Vukovara, a centralni događaj naziva se Kolona sjećanja.
„Kolona kreće od gradske bolnice i završava na Memorijalnom groblju žrtava iz Domovinskog rata, udaljenom pet kilometara. U Koloni sjećanja, koja predstavlja izgon Hrvata iz grada, sudjeluje nekoliko desetaka tisuća Hrvata koji dolaze iz svih krajeva Hrvatske“ (Kardov, 2006: 82).
Građani po cijeloj Hrvatskoj na 18. 11. pale svijeće u ulicama koje nose ime grada heroja, ali postoje i oni koji na taj dan napuštaju Vukovar ili se povlače u privatnost svojih domova. No, postoje akteri sa srpske strane koji obilježavaju 18. 11., ali ne kao Dan sjećanja na žrtvu Vukovara, već kao Dan oslobođenja[7].
Kardov (2006:82) tvrdi da se svake godine na 18. studenoga u Vukovaru događa vremensko-prostorna transformacija grada jer je to jedini dan u godini kada Vukovar postaje jedno mjesto, mjesto preplavljeno žalošću, no to nije točno jer upravo svake godine na Dan sjećanja za žrtvu Vukovara grad ne može biti podijeljeniji nego što jest.
Dok se Hrvati nalaze u Koloni sjećanja ili pale svijeće u svojim ulicama i na prozorima u čast žrtvi Vukovara, Srbi odlaze iz grada ili se povlače u svoju privatnost ili, pak, obilježavaju Dan oslobođenja koji se službeno više tako ne zove, već samo obilježavaju 18. studenoga.
Različita interpretacija istog događaja ovdje ne djeluje integracijski na grad kao cjelinu, kao zajednicu, već upravo suprotno. Politika povijesti pokazuje da kroz ritual obilježavanja Dana sjećanja na žrtvu Vukovara može djelovati i djeluje dezintegracijski[8].
Kolektivno sudjelovanje u Koloni sjećanja djeluje integracijski, ali na razini cijele države, koja etnički nije podijeljena, a najbolji dokaz za to je dolazak punih autobusa i vlakova na Dan sjećanja u Vukovar. Vukovar tada postaje mjesto jačanja nacionalnog identiteta, nacionalnog identiteta Hrvata koji se u patnjama i žrtvovanju Vukovara mobiliziraju i solidariziraju.
Dok su Hrvati kroz spomenike u obliku križa i ritual Kolone sjećanja uspješno prikazali Vukovar kao žrtvu velikosrpske agresije, Srbi nisu toliko „uspješni“ u definiranju samih sebe kao ratnih stradalnika, no pokušavaju koristiti prošlost u svrhu ponovnog definiranja kako bi se oblikovala sadašnjost.
Kako bi što bolje prikazali složeni proces različitog obilježavanja i doživljavanja 18. 11. kod Srba i Hrvata stavit ćemo događaj u vremenski kontekst te ga podijeliti na dva glavna razdoblja, s jednim međurazdobljem (Žanić, 2007:79).
Prvo razdoblje počinje 1992., a završava 1996. godine, 1997. predstavlja međurazdoblje, dok drugo razdoblje započinje 1998. godine. Podjela je rađena na temelju strukture stanovništva i Erdutskog sporazum kojim je predviđena postupna mirna reintegracija.
Do 1997. su Srbi u Vukovaru bili gotovo stopostotno etnički homogena zajednica, ali tek godinu dana poslije se hrvatsko stanovništvo masovnije vraća u grad te Vukovar poprima glavnu predratnu karakteristiku – etničku heterogenost. Prvo obilježavanje Dana „oslobođenja“ dogodilo se 1992. godine uz „poprilično bogat program kojim je dominirala poruka o proslavi oslobođenja grada“ (Žanić, 2007: 79).
Ostalih godina, do 1996. kada završava prvo razdoblje proslave se nisu uvelike razlikovale, a ono što je u obilježavanju Dana oslobođenja označavalo konstantu je spomen na poginule na srpskom pravoslavnom groblju.
„Groblje u „Aleji junaka“ postaje ključno mjesto kolektivnog sjećanja u razdoblju postojanja Republike Srpske Krajine, a Srbi su stvarali određenu mitsku sliku uspjeha koja se očitovala u oštrom razdvajanju prošlosti i sadašnjosti grada pa se i vrijeme brojalo od trenutka oslobođenja grada“ (Žanić, 2007: 80).
Treba napomenuti da su prvih godina na službenim obilježavanjima, za vrijeme postojanja Republike Srpske Krajine, dominirala „vojna sjećanja te su na spomen-groblju sahranjeni samo vukovarski Srbi poginuli za Vukovar na strani JNA“ (Kardov, 2006: 75, cit. prema Žanić, 2007:80).
Kao što smo već prije spomenuli, oni Srbi koji su ostali u gradu i preživjeli razaranje zajedno s Hrvatima, nisu bili zastupljeni u kolektivnom sjećanju, odnosno, njihova sjećanja nisu bila zastupljena u službenom sjećaju.
Srbi su ciljano obilježavali Dan oslobođenja grada kako bi se opravdala slika o opravdanom zauzimanju područja od njihove strane. Željela se legitimirati politika da su Srbi samo zauzeli ono što im odavna pripada, a etnički čista slika grada do 1997. godine im je nužno trebala za to poslužiti.
Također, Hrvatima je kao naciji pripisana kolektivna krivnja za zločine koji su počinjeni u Drugom svjetskom ratu nad Srbima od strane ustaša, pa se etničko čišćenje Vukovara interpretiralo kao oslobođenje, jer Srbi nisu bili sigurni u okruženju Hrvata, koji, pak, imaju genocidne sklonosti.[9]
Sredina devedesetih je donijela promjenu u obilježavanju 18.11. jer se uspješno odrađene dvije oslobodilačke akcije Hrvatske vojske – „Bljesak“ i „Oluja“, a i potpisan je Erdutski sporazum iste 1995. godine. Optimizam je kod pobunjenih Srba splasnuo jer Hrvatska što nije osvojila vojno je dobila sporazumom potpisanim u Erdutu, a Srbi u Vukovaru shvaćaju da neke velike potpore iz Beograda nema.
Prijelazno razdoblje u obilježavanju 18.11. je iskorišteno s hrvatske strane da adresiraju optužbe na račun Srba u Vukovaru koji slave Dan oslobođenja, dok je za većinu građana to traumatično iskustvo, a radikalna manjina je toga svjesna.
Na izborima za gradonačelnika grada je 1997. godine pobijedio HDZ-ov kandidat, a takav razvoj događaja nije odgovarao dotad vladajućima – Srpskoj demokratskoj stranci. Te 1997. hrvatskim vlastima nije bilo od strane UN-a dozvoljeno da slave godišnjicu pada grada zbog straha od Šešeljevih pristaša, no pokazalo se da je obilježavanje 18. 11. preraslo u ogromni politički čin.
Sljedeće godine počinje novo razdoblje u obilježavanju Dana sjećanja na žrtvu Vukovara[10], samo što 18. 11. još nije bilo institucionaliziran odlukom Hrvatskog sabora, te akteri s hrvatske strane počinju interpretirati 18. studenoga kao dan velike pobjede, a ne dan pada grada jer se samostalna Republika Hrvatska velikim dijelom stvorila baš u Vukovaru. Interpretacija cijelog događa je vrlo jasna – nije izgubljen grad već je stvorena država.
Već smo nekoliko puta spomenuli veliki značaj Vukovara za stvaranje samostalne Hrvatske, no da se hrvatsko stanovništvo nije vratilo u grad, takva teza ne bi imala podloge, jer simbol stvaranja hrvatske države bi bio etnički srpski te se određena revitalizacija nacionalnog identiteta ne bi mogla postići.
Obilježavanjem Dana sjećanja na žrtvu Vukovara ritualnim mimohodom, odnosno Kolonom sjećanja kao glavnim dijelom cijelog procesa, iznosi se slika grada koji je svojom hrabrošću i dugotrajnom obranom spasio il stvorio ostatak države, a žrtva tisuća ljudi nije bila uzaludna. Takvom interpretacijom koji se iznosi kroz ritual Kolone sjećanja[11] ima za cilj legitimirati tešku prošlost te dati smisao mukama kroz koji su prošli, prvenstveno Hrvati u Vukovaru 1991. godine, ali i svih onih godina koje su morali provesti u izbjeglištvu.
„Ritual oživljava našu memoriju i povezuje sadašnjost s odgovarajućom prošlošću te nam tako pomaže u našem razumijevanju stvarnosti, ali, osim toga, ima i moć da mijenja naše razumijevanje stvarnosti. Važno je pritom da se kroz ritualno izvođenje vraća nešto u red, stvari se stavljaju na svoje mjesto“ (Žanić, 2007: 83).
Upravo se pokušava naglasiti da se stvari vraćaju u red jer Hrvati su se vratili u grad koji je ponovno nacionalno heterogeni, baš i kao prije početka Domovinskog rata, nacionalno heterogeni, ali važno za interpretaciju – većinski hrvatski. Hrvati obilježavanjem, ne samo Dana sjećanja na žrtvu Vukovara, već i spomenicima, osvajaju javni prostor i tako pokazuju da njihova žrtva nije bila uzaludna.
Kako je Kolona sjećanja uvijek medijski jako popraćena te redovito posjećena od visokih političkih dužnosnika, događaj se koristi kako bi se ukazalo na aktualne probleme u gradu, ali i u državi,[12] te za vlastitu promociju jer odlazak u Vukovar i davanje počasti žrtvama teško da može biti loša odluka.[13]
Srbi su do 1998. godine 18. 11. nazivali Dan oslobođenja grada, no dolaskom velikog broja izbjeglih i prognanih građana hrvatske nacionalnosti, srpska strana 18. studenoga naziva „danom prestanka sukoba“, čime jasno daju da znanja da su spremni na suživot, a i taj dan za njih ima sve manju važnost[14].
3. VUKOVAR – ŽRTVA, HEROJ ILI PROBLEM?
Zanimljivo je analizirati kako hrvatska javnost u najvećoj mjeri doživljava Vukovar. U javnom diskursu su prevladale dvije standardiziranje kovanice: grad heroj i grad žrtva, a bilo bi zanimljivo vidjeti rezultate istraživanja u kojem bi kao jedan od odgovora bio ponuđen „grad-problem“.
Iako Vukovar ima ogromno značenje u stvaranju samostalne RH, od hvalospjeva za herojstvo grada 1991. godine se ne može živjeti. Vukovar je od 1998. godine ponovo etnički heterogena cjelina, odnosno ne-cjelina, jer grad kao zajednica još uvijek na funkcionira.
Od najranije dobi ljudi se dijele na „Ove“ i „One“, a ako se sustavno ne rješava netrpeljivost između dvije etničke grupe, samo obiteljskim odgojem situacija će se samo pogoršati jer obiteljsko nasljeđe je moćna pojava koja u ovom slučaju ne može ponuditi adekvatno rješenje za miran suživot u budućnosti.
Trenutno „najveći“ problem Vukovaraca su dvojezične ploče na državnim institucijama, ispisane latinicom i ćirilicom koje se kradu ili, pak, razbijaju, a sve samo jer podsjećaju na agresora.
Naravno, cijela situacija bi bila drugačija da su se odgovorni za razaranje Vukovara kaznili adekvatnim kaznama kako Vukovarci ne bi imali dojam da je njihov grad razoren, a za to nitko nije odgovarao. Vukovar je i dalje podijeljeno mjesto, mjesto podijeljenih kolektivnih sjećanja bez velike perspektive da bi se u skorašnje vrijeme nešto drastično moglo promijeniti.
4. ZAKLJUČAK
Posebno mjesto u politikama povijesti koje su vezane uz Domovinski rat zasigurno zauzima Vukovar. Grad koji je gotovo tri mjeseca odlijevao napadima višestruko jačeg agresora i čija je uloga u stvaranju neovisne Republike Hrvatske od presudne važnosti.
Spomenuli smo memorijalne centre, spomenike i obljetnice kao ključna mjesta za provođenja politika povijesti te svi ti nabrojeni faktori imaju važnu ulogu u odnosu pojedinih aktera, odnosno političkih subjekata prema tumačenju povijesti, a sve u agendi stvaranja kolektivnog sjećanja. No, pravo je pitanje koje se nameće samo od sebe kroz politiku podizanja spomenika je to, treba li jednostavno pustiti da povijest protokom vremena padne u zaborav ili treba forsirati na stajalištu da stalnim podsjećanjem na greške prošlih generacija pokušati suzbiti da se takva povijest opet ponovi. Dakle, ključno je donijeti odluku, treba li stradavanje i žrtvu Vukovara što prije zaboraviti ili, pak, konstantno se prisjećati, pomoću spomenika i važnih nadnevaka, odnosno posredstvom instrumenata politika povijesti, da se takvo razaranje niti jednog grada više nikad ne smije ponoviti.
Hrvatska središnja vlast odlučila se za politiku konstantnog prisjećanja, a Kolona sjećanja, najvažniji aspekt Dana sjećanja na žrtvu Vukovara koji se obilježava 18. studenog, svake godine prisjeća nas da ne smijemo zaboraviti kolonu ljudi koja je 1991. godine pod prijetnjom oružja morala napustiti svoj grad, svoje domove. Oni koji se nisu dobrovoljno htjeli pokoriti agresoru, odvedeni su silom, a mnogima se još uvijek ne zna trag. Simbolička, ali važna radnja u odnosu prema povijesti pojedinog društva predstavlja prihvaćanje krivice te traženje oprosta, ali i adekvatno kažnjavanje odgovornih za stradavanja. Veliku ulogu u takvim slučajevima ima interpretacija, jer povijest je za sve ista, samo se različito tumači kako bi vlastodršci legitimirali politiku koja im trenutno odgovara. Osim sadašnjosti, žele gospodariti i prošlošću, a zna se da onaj koji kontrolira sadašnjost tumači prošlost, a u žaru borbe u političkoj areni često se dogodi da se prošlost tumači potrebama sadašnjosti. No, s prošlošću se treba suočiti, a ako se to ne dogodi, konkretno na primjeru Vukovara, iluzija o skladnoj zajednici Hrvata i Srba u Vukovaru ostat će samo narativ agenata politika povijesti, agenata koji se Vukovara sjete u velikoj većini slučajeva samo kada ga mogu iskoristiti da legitimiraju aktualan politički stav. Povijest ne može pobjeći od političkog konteksta.
[1] Mnogi smatraju, prvenstveno stranke desnice da je Franjo Tuđman, prvi predsjednik Republike Hrvatske, utjelovio sve ono najbolje od hrvatskih prvaka kroz povijest, te da je uspio ostvariti „tisućgodišnji san“ o samostalnoj Hrvatskoj. Po interpretaciji krajnje desnice, Hrvatska je izgubila svoju samostalnost još kada je potpisala Pactu conventu, odnosno dogovoreni sporazum između hrvatskog plemstva i ugarskog kralja Kolomana.
[2] Teško je tu zaobići interpretaciju po kojoj se radi poveznica između križa na kojem se, po kršćanskom nauku, žrtvovao Isus Krist da bi spasio cijeli svijet od grijeha i podario vječni život. Kao što je i Isus umro na križu, tako je i Vukovar pao 18.11. 1991., no njihova žrtva nije prošla nezapaženo. Kao što se i dan danas slavi spomen na Isusovu žrtvu, tako se cijeni i žrtva koju je Vukovar podnio za neovisnu Hrvatsku.
[3] Na hrvatskoj strani dominirala je koncepcija međudržavnog rata, odnosno da se radi o ratu u kojemu je cilj obraniti domovinu od agresora, a sve u cilju da se priskrbi status žrtve.
[4] Razumljivo je i u ljudskoj prirodi braniti svoj život, no teško je objašnjivo kako netko proklamira obranu svoje imovine i tada razori preko 80 posto grada, grada koji bio dom i preko 15.000 Srba. Jako teško se oteti dojmu da je Vukovar trebao biti „očišćen“ od Hrvata pod svaku cijenu.
[5] Srbi koji su nazvani „podrumašima“ bili su građani drugog reda za vrijeme Republike Srpske Krajine, no vjerojatno nisu dobro kotirali i poslije Erdutskog sporazuma i mirne reintegracije, ni kod građana srpske nacionalnost, ni kod Hrvata koji uvjetovani kontekstom rata teško da su mogli ili htjeli vjerovati da su i pojedini Srbi preživjeli ratne strahote, baš kao i oni.
[6] Kardov je odlično primijetio shvaćanje žrtve od strane vukovarskih Srba jer se htjela povezati „mitska historija“, odnosno uspostaviti veze između austrijske Vojne krajine i Republike Srpske Krajine.
[7] Više ne koriste taj naziv, već se jednostavno taj dan naziva 18.11. Kardov napominje da se značajna promjena dogodila 2003. godine kada su srpski političari, ali i vjerski vođe, svoju komemoraciju koja se održavala na Spomen-groblju vojnih žrtava 17. studenoga počeli održavati dan poslije kada Hrvati slave Dan sjećanja na žrtvu Vukovara.
[8] Integracijski djeluje na zajednicu Hrvata koja se nalazi u Vukovaru, no nemojmo zaboraviti da trećinu stanovnika grada čine Srbi koji taj dana opet obilježavaju na svoj način.
[9] Za takvu interpretaciju možda je djelomično kriv i sam Tuđman koji je na Prvom općem saboru HDZ kazao da je Nezavisna Država Hrvatska bila kvislinška organizacija, ali i izraz povijesnih težnji hrvatskog naroda. Upravo na tu izjavu su se mogli Srbi pozivati u svojim interpretacijama kako bi mogli opravdati svoje postupke jer ustaštvo još uvijek živi, i to kod najviših političkih garnitura u Hrvatskoj. Iako smo već i ranije istakli da Tuđman sigurno nije htio rehabilitirati ustaštvo, uostalom, i sam je bio u partizanima i borio se protiv okupatora i kvislinške tvorevine (NDH), dao je izjavu koja se može tumačiti na već spomenuti način, pogotovo među pobunjenim Srbima.
[10] Godinu dana poslije, u listopadu 1999. je Hrvatski sabor donio Odluku o proglašenju Dana sjećanja na žrtvu Vukovara koji se svake godine obilježava 18. 11. Kolonom sjećanja te polaganjem vijenaca na Memorijalnom groblju.
[11] Postoji u javnosti akteri koji nazivaju Kolonu sjećanja „križnim putem“. Ne aludira se tu samo na veliku žrtvu koju su preživjeli oni koji su protjerani i odvedeni u logore, već i na veliku muku i žrtvu poraženih snaga NDH i civila nakon izručenja JNA. Ista ta Jugoslavenska narodna armija kriva je za patnje Vukovaraca, baš kao što je nakon Drugog svjetskog rata kriva za smrt tisuće nevinih ljudi. Takvom interpretacijom prošlosti želi se delegitimirati Jugoslavija, te pokazati da su Hrvati uvijek uz velike žrtve stvarali samostalnu Republiku Hrvatsku kao sveti cilj mnogih generacija.
[12] 2005. godine se program obilježavanja održao pod geslom „Gdje da tražim sina svoga?“, dok se dvije godine kasnije događaj nazvao „U Vukovar za istinu i pravdu“. Spomenutim geslima ukazivalo se na dva velika problema, problem nestalih osoba i nedovoljno kažnjavanje odgovornih za razaranje grada, a gotovo 20 godina nakon završetka rata budući programi mogu se održati pod istim geslima jer problemi još uvijek nisu riješeni.
[13] Vrijedi napomenuti kako Kolona sjećanja, održana 18.11.2013. godine, bila „netipična“ jer, zbog neriješenih problema s dvojezičnim pločama u Vukovaru, Stožer za obranu hrvatskog Vukovara formirao je „svoju“ Kolonu sjećanja i spriječio državni vrh da sudjeluje u protokolu. Dan sjećanja na žrtvu Vukovara je poprimio obilježje političkog obračuna, a podjela u Koloni sjećanja na neki način simbolizira podjelu u hrvatskom društvu.
[14] Možda jer su svjesni da projekt „Velike Srbije“ nema činjeničnih uporišta ili jednostavno smatraju da se ne treba 18. 11. više posvećivati previše pažnje te da se treba okrenut budućnosti.
Autor: Nikola Bosilj
PROČITAJTE I PRETHODNO OBJAVLJENE TEKSTOVE – Nikola Bosilj Slučaj Vukovar I dio
Nikola Bosilj: Slučaj Vukovar (II dio)