4.      POČETAK RATA

„Jugoslavenska narodna armija je krenula u otvoreni unutarnji rata 27. lipnja 1991. godine[1] napadom na Sloveniju. Rat u Sloveniji je trajao samo deset dana, a malobrojna vojska Slovenije je porazila lokalne jedinice JNA. Odmah nakon povlačenja počeo je otvoreni rat protiv Hrvatske“ (Dubravica i Rakić, 2009: 49).

Cilj rata za velikosrpsku politiku i JNA, koja se totalno uvukla u sukob, bilo je „osloboditi“ cijelu Hrvatsku, a ako se ne bi uspjelo otići do kraja, odnosno do granice sa Slovenijom, tada bi bila prihvatljiva često spominjana opcija, odnosno imaginarna crta Virovitica-Karlovac-Karlobag.[2]

U ljeto i jesen 1991. godine Republika Hrvatska morala se suočiti s agresijom nadmoćnijeg protivnika, ali i raditi na pravnom i vanjskopolitičkom jačanju. Naravno, u nedostatku financijskih, političkih, upravnih i ljudskih resursa to nije bilo nimalo lako.[3]

4.1. ISTOČNOSLAVONSKO BOJIŠTE[4]

        „Na Istočnoslavonskom bojištu rat se vodio na prostoru sedam općina: Belog Manastira, Osijeka, Vukovara, Vinkovaca, Županje, Valpova i Đakova. Od napadnutih općina pod potpunu okupaciju došle su općine Beli Manastir i Vukovar, dok su općine Osijek i Vinkovci bile djelomično okupirane, a ta dva grada obranjena. Ostale tri općine napadane su, a njihov je teritorij bio obranjen“ (Dubravica i Rakić, 2009: 56).

Treba napomenuti da je istočna Slavonija prva došla na udar velikosrpske ideje, odnosno provedba projekta „Velika Srbija“ počela je uz granicu sa Srbijom, što je prilično logično. Uz prilično veliku granicu od skoro 250 kilometara, što je teško braniti, braniteljima na Istočnoslavonskom bojištu nije išlo na ruku što je u mnogim naseljima bilo srpskog stanovništva koje je često pružalo potporu agresorima ili se samo uključilo u borbe protiv samostalne Republike Hrvatske. Uostalom, na njih je uvelike računala i vlast u Beogradu.

Blaži oblik agresije od strane pobunjenika je istočna Slavonija iskusila i prije početka Domovinskog rata. Srpska demokratska stranka je dolijevala „ulje na vatru“ pa se svaka prigoda, odnosno napeta situacija, iskorištavala za parole „ovo je Srbija“ i sličnima. Situacija u istočnoj Slavoniji bila je napeta na međunacionalnoj razini i prije početka samih sukoba, a prije početka otvorenog rata najveći međunacionalni sukob između Hrvata i Srba je slučaj koji se dogodio 2. svibnja 1991. godine kada je u Borovu Selu obijeno 12 hrvatskih policajaca.

5.      BITKA ZA VUKOVAR

        „U općini Vukovar je 1991. godine živjelo 84.189 stanovnika od kojih je Hrvata bilo 36.910 ili 43,84%, a Srba 31.445 ili 37,35%. Vidimo kako je u samoj općini bilo puno stanovništva srpske nacionalnosti, no Hrvati su imali relativnu većinu. Slična situacija je bila i u samom Gradu Vukovaru gdje je 1991. godine živjelo 50.650 stanovnika, od toga 25.917 Hrvata i 20.055 Srba“ (Dubravica i Rakić, 2009: 65).

Dakle, možemo zaključiti kako je cijela općina Vukovar, kao i sam grad bio relativnom većinom nastanjen Hrvatima, ali da je na tom području živio veliki broj građana srpske nacionalnosti. Osnova za konflikt na međunacionalnoj razini je svakako bilo, odnosno Beograd je imao snažnu „masu na terenu“[5] te je mogao provoditi zamišljenu politiku.

U selima koja su okruživala Vukovar, a bila su nastanjenja većinski Hrvatima imala su organiziranu slabu obranu, tako da agresor nije imao previše problema u osvajanju tih sela, no sama obrana Vukovara je dugo odolijevala, iako je na kraju morala kapitulirati, no unatoč porazu, imala je ogroman značaj za daljnji tijek Domovinskog rata.

Sama bitka za Vukovar počela je 24. kolovoza i trajala je do 20. studenoga 1991. godine. Branitelji Vukovara izdržali su gotovo tri puna mjeseca u borbi s nadmoćnijim agresorom. Već krajem srpnja 1991. je završena gradnja „kukuruznog puta“ između Bogdanovaca i Marinaca, a u kolovozu iste godine hrvatske snage su još uvijek imale kontrolu nad njime. Krajem rujna „kukuruzni put“ (Lužac – Bogdanovci – Marinci – Nuštar) bio je presječen te se Vukovar našao u punom okruženju. Dubravica i Rakić (2009:68) procjenjuju da je početkom listopada JNA, pojačana paravojnim skupinama iz Bosne i Hercegovine, Srbije i Crne Gore djelovala na području Vukovara s 50.000 ljudi pod oružjem. Branitelja Vukovara je u to vrijeme bilo samo 2.200.[6]

Ključno razdoblje napada snaga JNA na Vukovar odvijao se od 12. do 19. studenog. Tada su snage JNA i raznih paravojski krenule u žestoke napade na grad. Prema procjenama Dubravice i Rakića (2009:68) snage agresora u tom završnom razdoblju pada Grada Vukovara u Domovinskom ratu iznose 80.000.

17.studenoga 1991. JNA i paravojska ulaze u neke dijelove Vukovara, a posljednji otpori prestali su tri dana kasnije, ali ključni trenutci cijele borbe zbili su se 18. studenog,[7] kada su branitelji ostali bez streljiva, i 19. studenog kada je završila opsada grada i počela okupacija. Vukovar se branio gotovo tri mjeseca, a u okruženju je izdržao čak 50 dana te nije čudo što se u javnom diskursu karakterizira i kao heroj, ali i kao žrtva.

Vukovar je unatoč herojskim naporima pao u ruke agresora, no pokazalo se tek kasnije da ima, možda i ključne zasluge, u obrani Republike Hrvatske u Domovinskom ratu. Hrvatska je u istočnoj Slavoniji obranjena kod Vukovara, a zasluge tome pripadaju prvenstveno velikoj motiviranosti branitelja grada, dok s druge strane, JNA nije očekivala tako nepovoljan razvoj situacije.

5.1. ZNAČAJ (PADA) VUKOVARA

U Vukovaru je doživljen poraz u ratnom smislu, jer grad je došao pod kontrolu agresora, dok su branitelji Vukovara ostali bez streljiva te su preživjeli branitelji jednostavno bili primorani odustati. No, unatoč vojnom porazu od višestruko nadmoćnijeg agresora moralni pobjednik su bez sumnje bili branitelji grada Vukovara. Dok je JNA planirala „blitzkrieg“, dogodilo se upravo suprotno. Predviđeno je osvajanje cijele istočne Slavonije te spajanje sa snagama u zapadnoj Slavoniji, a potom je trebao „pasti“ i sam Zagreb, a to bi značilo kraj snova o neovisnoj i cjelovitoj Hrvatskoj. Upravo se u toj točci vidi koliki je značaj višemjesečnog otpora obrane Vukovara.

Treba napomenuti da je borbeni moral JNA, i pobunjenika, svjesnih svojih ogromnih resursa i realno slabih rezultata, sigurno „splasnuo“, znajući da je Vukovar odolijevao višemjesečnim snažnim napadima ne predajući se doslovno do posljednjeg metka. Motiviranost ljudi koji su branili Vukovar, pa si samu Hrvatsku, nije bila upitna.[8]

Bitka za Vukovar, odnosno ono što je ostalo nakon bitke, razrušeni grad, pokazalo je cijelom svijetu, a prvenstveno međunarodnoj zajednici tko je žrtva, a tko agresor.[9] Velikosrpska politika Slobodana Miloševića imala je golemi „vojni“ nedostatak.  Osim osvajanja teritorija istočne Slavonije, za što se mogao grad okružiti ili čak zaobići, Vukovar je trebalo srušiti kako u njemu ne bi ostali živjeti Hrvati.[10]

5.2. INTERNACIONALIZACIJA SUKOBA

Već smo spomenuli da je zahvaljujući ogromnom stradavanju Vukovara međunarodna zajednica počela uviđati realno stanje na prostorima (bivše)[11] SFRJ. Stav međunarodne zajednice do stradavanja Vukovara i pokušaja razaranja Dubrovnika bio je prilično nejasan. No, slike uništavanja hrvatskih gradova ubrzo su obišle svijet te uznemirile međunarodnu zajednicu, koja je na početku sukoba bila poprilično inertna, ali postojali su pomaci k cilju da se sukobi zaustave.[12]

Navedeni pomaci u smjeru smirivanja ratne situacije, inicirani od strane međunarodne zajednice, svakako su pomogli Republici Hrvatskoj u njezinu osamostaljenju, no građani i branitelji Vukovara, nakon što se pogleda što je ostalo od  rada i njihovih života, naspram tromih reakcija međunarodne zajednice mogu osjećati samo izdaju gorkog okusa.

6.      POLITIKE POVIJESTI VEZANE UZ DOMOVINSKI RAT

Ako se politika povijesti promatra kao određeni tip javnih politika , može se zapaziti da ima nekoliko bitnih dimenzija.

Prva njezina dimenzija proizlazi iz potrebe za „svladavanje prošlosti“,[13] a to je osobiti bitno za društva koja su prošla kroz diktature[13+4]. Ta prva dimenzija se manifestira tako da se pravno procesuiraju počinitelji te da se žrtvama pokuša na moralan i ekonomski način nadoknaditi šteta. Što se tiče Domovinskog rata, a pogotovo Vukovara, to nije napravljeno, a posljedice se mogu najbolje vidjeti na svakodnevnom životu Vukovaraca, hrvatske i srpske nacionalnosti, koji u puno slučajeva vode „odvojene živote“.[15]

Bliska potrebi svladavanja prošlosti jest političko – obrazovna funkcija politike povijesti usmjerena na javnost, pogotovo mlade. Što se tiče Vukovara ne treba posebno napominjati kako djeca srpske i hrvatske nacionalnosti uče različite sadržaje[16] te čak ne pohađaju iste škole zbog nacionalnosti, no postoje naznake da bi se to uskoro moglo promijeniti te bi mladi Vukovarci uskoro trebali u školu po „istom programu“.[17] Teško je očekivati „normalan“ život u Vukovaru tako dugo dok se od najranije dobi ljudi dijele na „Ove i One“, odnosno na Srbe i Hrvate. Nažalost, u Vukovaru u domenu normalnog spada upravo ovakav „svijet života“ kakav je danas na snazi – temeljen na podjeli.

„Politika povijesti sadržava i političku – instrumentalnu funkciju s nekoliko aspekata: legitimacijskim, koji nastoji ovladati javnim diskursom te semiotičkim, kojim se oblikuju politike simbola. U obje funkcije politika povijesti usmjerena je na široku političku javnost. Naposljetku, politika povijesti u političko – administrativnoj dimenziji, nastavom povijesti, povijesnim muzejima, memorijalnim centrima, javnim spomenicima, nadnevcima državnih blagdana, određuje mjesta „nacionalnog pamćenja“ (Leggewie / Meyer, 2005: 13 cit. prema Cipek, 2007: 15).

Politike povijesti također imaju ulogu u mobilizaciji masa na nacionalističkoj osnovi. Ako to smjestimo u kontekst Domovinskog rata prvi predsjednik samostalne Hrvatske dr. Franjo Tuđman je toga itekako bio svjestan te je vodio politiku pomirbe[18]. Ta politika je u danom trenutku bila neophodna jer u situaciji kada je agresor bio na granicama ili u vojarnama podjela u društvu se jednostavno nije mogla dozvoliti. Detektiran je zajednički neprijatelj – Srbi, a to je mobiliziralo i Hrvate partizanskog i ustaškog obiteljskog nasljeđa. Sinovi i unuci onih koji su u Drugom svjetskom ratu bili na suprotnim stranama, sada su stajali rame uz rame braneći Hrvatsku.

Također, politike povijesti se koriste u delegitimaciji protivničke strane. Opet, stavljajući tu misao u kontekst posljednjeg rata koji je pogodio Hrvatsku, tada vladajuća stranka u Hrvatskoj[19] je koristila tu blagodat kao vlastodržac koji može oblikovati određene politike. Srbi i politika Slobodana Miloševića je prikazana kao fašistička jer se sanja ideja „Velike Srbije“ te se Hrvatskoj želi oduzeti teritorij i provesti etničko čišćenje Hrvata na tim područjima.[20] U hrvatskim medijima se pobuna građana srpske nacionalnosti 1991. godine vezivala uz četnike Draže Mihailovića koji je prikazivan kao suradnik fašista te je tako Domovinski rat dobivao antifašistički karakter.[21]

Treba kazati da se nakon završetka Domovinskog rata „oštra“ retorika HDZ-a, a prvenstveno HSP-a, primirila jer je ostvarena pobjeda te je Hrvatska trebala međunarodno potporu europskih sila koje ekstremima na desnoj strani ideološkog spektra političkih stranaka ne daju potporu.

No, 1995. godina nije značila prekid u korištenju politika povijesti od strane političkih stranaka, već možemo konstatirati kako se borba poviješću preselila u „političku arenu“ u Hrvatskoj, no prava prekretnica se dogodila 2000. godine kada na vlast u Hrvatskoj dolazi SDP[21], stranka koja je ranih 1990-ih zagovarala položaj Hrvatske unutar Jugoslavije, no kasnije sve više članova SDP-a zagovaralo samostalnu Hrvatsku. Prijeporna je bila interpretacija Domovinskog rata.

Dok je desnica u Domovinskom ratu vidjela svetinju, trebalo se suočiti s prošlošću te dozvoliti Međunarodnom sudu za ratne zločine počinjenje na tlu bivše Jugoslavije sa sjedištem u Haagu da radi svoj posao, a to je u prijevodu značilo da Hrvatska treba izručiti svoje generale da im se sudi. Ne treba posebno isticati demonstracije na rivi u Splitu protiv izručenja. Dio hrvatske javnosti se tada opet osjećao ugroženo te su djelomično vraćeni u igru ustaški simboli.

S druge strane, SDP je donio Deklaraciju o Domovinskom ratu[23], a odana je i počast žrtvama Bleiburga, žrtvama bivšeg komunističkog sistema, za koje se i dugo vremena nije smjelo ni znati, pa teško da se i moglo suočiti s prošlošću. Također, treba napomenuti da je SDP uveo i odavanje počasti ustaškim žrtvama u Jasenovcu te je tako i Socijaldemokratska partija vodila svojevrsnu politiku pomirenja izjednačujući žrtve komunističkih i ustaških zločina.

2003. godine na vlast se vraća HDZ, ali na čelu s Ivom Sanaderom koji je na unutarstranačkim izborima pobijedio radikalnu struju predvođenu Ivićem Pašalićem. Sanader je predstavljao umjerenu struju HDZ-a, ali ne treba zabraviti što i na koji način je Sanader na rivi u Splitu 2001. govorio o Mirku Norcu, koji je optuženi i osuđeni zbog zločina nad civilima počinjenim u Domovinskom ratu.

Sanader mijenja, bez posljedica, svoju politiku dolaskom na vlast, a glavni cilj je bio ulazak u Europsku Uniju, a za to je bilo potrebno riješiti međunacionalne napetosti.

„Nakon pobjede u frakcijskim borbama Sanader je oblikovao demokratsku politiku povijesti koja je za cilj imala uspostavu međunacionalnog pomirenja. Ključna je bila njegova poruka na proslavi pravoslavnog Božića „Hristos se rodi“. Tom je porukom smanjio međunacionalne napetosti, a takav nastup je značio javnosti puno više nego ulazak srpskih predstavnika u Vladu. Hrvatska se politika orijentirala na priključenje Hrvatske Europskoj Uniji, a to je ujedno značilo provođenje politike povijesti koja omogućuje prevladavanje prošlosti: a) pravno-političko – suđenje zločincima; b) ekonomsko – odštete žrtvama; i c) pedagoško-etičko – osuda zločina i poduka o njima“ (Cipek, 2007: 21).

Ivo Sanader je svojom premijerskom funkcijom uvelike promijenio mišljenje u odnosu na govor koji se održao na rivi u Splitu. Dok se 2001. godine služio snažnom nacionalnom retorikom, a na rivi se nalazio popriličan broj ustaških simbola, već dolaskom na vlast, Sanader stvarno postaje umjerena struja HDZ-a koja jasno usmjerava Hrvatsku prema Europskoj Uniji izjednačujući žrtve Bleiburga, Jasenovca, ali i Domovinskog rata.

„Takva politika je važan čimbenik koji je pridonio demokratskoj konsolidaciji hrvatskog društva, nadopunjujući se s jasno osmišljenom politikom identiteta koja naglašava pripadnost Hrvatske Europi“ (Cipek, 2007: 21).

Sada kada smo ukratko prikazali „suvremene“ politike povijesti u Hrvatskoj prelazimo na ključni dio ovog rada, odnosno kako se politike povijesti formiraju i kako utječu na „svijet života“ u Vukovaru – gradu heroju, gradu žrtvi, gradu izdaje. Vukovar je također mjesto stvaranja nacionalnog identiteta koji se formira pomoću ne tako davne povijesti.

7.      POLITIKE POVIJESTI: SLUČAJ VUKOVAR

Posebno mjestu u Vukovaru svakako zauzima politika povijesti u političko – administrativnoj dimenziji, odnosno kako se nastavom povijesti, muzejima, memorijalnim centrima, javnim spomenicima i nadnevcima državnih blagdana određuje mjesta nacionalnog pamćenja. Vukovar je svakako grad-slučaj u kojem politike povijesti imaju i presudnu ulogu u formiraju politika i izboru vladajućih struktura.

„Politika povijesti propituje, a s druge strane određuje: prvo, javni diskurs o nacionalnoj povijesti u medijima; drugo, prostorni i estetski koncept predstavljanja i simbolizacije definiranjem karaktera i mjesta memorijalnih centara i spomenika; treće, simboličku formu oko značenja nacionalnog pamćenja, oko interpretacije prošlosti; četvrto, ključne datume i događaje vrijedne nacionalnog pamćenja, državne svečanosti, blagdane; peto, forme i načine tematiziranja povijesti u političkim programima, udžbenicima, memoarima itd. (Kaschuba, 2001, cit. prema Cipek, 2007: 23).

Ako uzmemo samu bit politike povijesti, da se povijest tumači kako bi se legitimirala određena politička pozicija u sadašnjosti, pomoću raznih simbola, mitova, spomenika, muzeja i važnih datuma, Vukovar je svakako mjesto, geografsko i u kognitivnoj mapi svakoga od nas, na kojem politike povijesti pokazuju svoju moć i svrsishodnost gotovo na svakodnevnoj bazi.

Kolektivno pamćenje koje se formira u Vukovaru nije jednostavna nova priča koja se spletom okolnosti formira, već pomoću politika povijesti određeni akteri stalno obnavljaju pamćenje.

„Obnavljanje pamćenja“ sastoji se od nekoliko dimenzija: a) moralnog vrednovanja povijesnih događaja, koje za svrhu ima utvrđivanje odgovornosti; b) kognitivnog utvrđivanja događaja i njihove uzročno-posljedične povezanosti koje za svrhu ima spoznaju istine; c) estetske dimenzije prikazivanja prošlosti, koja za svrhu ima audio-vizualno predstavljanje povijesnih događaja i d) pedagoško-obrazovne dimenzije, koja za svrhu ima utvrđivanje ciljeva podučavanja povijesti (Cipek, 2007: 23).

No, važno je naglasiti da se obnavljanje pamćenja teško može dogoditi u nekoj idealnoj i racionalnoj situaciji, već je za to potreba politička arena u kojoj se događa borba za moć gdje su iracionalni postupci normalni, čak i potrebni i neophodni ako se želi u areni preživjeti – politički.

Dakle, potrebna je borba, odnosno sučeljavanje u kojem se na različite načine interpretiraju činjenice i ako prođemo sve iznad spomenute dimenzije obnavljanja pamćenja sukobi će se dešavati oko dijametralno suprotnih stvari; tko je bio dobar, a tko loš, što je istina, a što laž, što je lijepo, a što nije. Naravno, sve u kontekstu interpretiranja prošlosti.

Pedagoško obrazovna dimenzija je posebno važna jer ona kroz sistem školstva određuje budućnost neke sredine ili zajednice. Što i kako će se neki događaj poučavati te kako će on utjecati na međunacionalne odnose i međusobno toleranciju. Dimenzija koja u Vukovaru još uvijek ne funkcionira, ali ima naznaka da bi se zajedničkim[24] svladavanjem nasljeđa iz Domovinskog rata to moglo promijeniti – nabolje.

Već smo ranije spomenuli kako je Vukovar bio gotovo u potpunosti razoren od strane agresora jer je bio u okruženju tri mjeseca, a prosječno je po danu u ova tri mjeseca granatiran s oko 7.000 projektila tako da je uništeno 80-85 % zgrada i objekata (Kardov, 2006: 66). Kako je Vukovar zbog razaranja na svakodnevnoj bazi privukao veliku pažnju medija, pad grada 18. i 19. studenoga 1991. bio je popraćen velikom dozom razočaranja i tuge među Hrvatima. Vukovar je tako postao zanimljivo simboličko mjesto tek 1991. godine zbog raspleta ratnih zbivanja.

„Nakon pada grada građani hrvatske nacionalnosti su protjerani, a većina muškaraca je odvedena u koncentracijske logore, dok su ranjenici iz bolnice pogubljeni. U cjelini, 2.600 ljudi se smatralo nestalima od kojih se i danas na popisu traženih nalazi oko 550 osoba, a masovna grobnica Ovčara, u kojoj je pronađeno 200 tijela, ostala je do danas najveća u Hrvatskoj“ (Kardov, 2006: 66).

7.1. OSJEĆAJ TROSTRUKE IZDAJE

Zbog tako velikog broja ljudskih žrtava, Vukovarci se sigurno pitaju je li se mogla tako velika tragedija izbjeći. Pomoć je bila obećana braniteljima, no onda nikad nije stigla na odredište[25], a takav razvoj događaja su odmah iskoristile stranke krajnje desnice, koje su iskoristile razočaranje preživjelih branitelja i dijela hrvatske javnosti, te optužile tadašnju središnju vlast Hrvatske za izdaju.

Takve teške optužbe se nisu dokazale, barem ne još, no prilično bi lako bilo, barem u vrijeme rata i neposredno nakon njega prihvatiti objašnjenje da je središnja vlast žrtvovala Vukovar kako bi Republika Hrvatska dobila međunarodno priznanje.

U javnom diskursu često možemo čuti da je Vukovar mogao biti obranjen, ali ako uzmemo tešku međunarodnu poziciju RH u jesen 1991. žrtvovanje, odnosno izdaja Vukovara, prema tadašnjoj središnjoj vlasti donijela bi puno veće koristi u globalu, iako su vladajući bili svjesni važnosti razaranja i gubitka Vukovara.

Najvažnije od svega u priči o žrtvi i izdaji je činjenica da optužbe o izdaji, nikad do kraja dokazane, predstavljaju dio kolektivnog sjećanja zadržanog sve do danas. Kolektivno sjećanje o vjerojatnoj izdaju Vukovara uspjelo se zadržati već skoro dva desetljeća nakon završetka rata jer nije ponuđeno niti jedno objašnjenje koje bi bilo prihvatljivo zašto je grad koji je herojski odolijevao agresoru morao biti zauzet.

Stanovnici Vukovara[26] imaju osjećaj trostruke izdaje. Prvo, smatraju da ih je u najtežim trenucima izdala središnja državna vlast  jer nije, iz svakojakih razloga, dopremila pomoć. Drugo, međunarodna zajednica nije reagirala na vrijeme te je grad već bio razrušen, a Hrvati protjerani iz Vukovara. Treći faktor od kojeg se Hrvati u Vukovaru osjećaju izdanima su – Srbi.

Posljednje navedena izdaja, ona od strane Srba, agresora, ali i sugrađana, značila je konačnu podjela grada po etničkoj crti. Dok su Hrvati u jesen 1991. uglavnom bili protjerani iz grada ili odvedeni u koncentracijske logore, Srbi su nastavili živjeti pod vlašću Republike Srpske Krajine.

Kraj rata 1995. godine rezultirao je donošenjem Erdutskog sporazuma[27], a proces mirne reintegracije je trajao dvije godine, dok se puno Hrvata vraća u Vukovar tek krajem milenija, a ulazak u novo tisućljeće Vukovar kao grad nije mogao pretjerano slaviti. Grad je bio polariziran na srpsku i hrvatsku stranu[28], postao je svojevrsna „organska ne-cjelina“ s mnogo problema koji samo produbljuju razlike između Hrvata i Srba.

7.2. KOLEKTIVNO SJEĆANJE

Kolektivno sjećanje nužno se drži svojih nositelja te se ono ne može „prebacivati“ na druge. Grupa koja je nositelj tog kolektivnog pamćenja želi na neki način stvoriti prostore i pozornice koji simboliziranju njezin identitet. Vezanošću uz prostor lakše je rekonstruirati događaje, a sudjelovanje u kolektivnom sjećanju svjedoči pripadnost određenoj grupi.

Kolektivno sjećanje je vezano uz grupu koja ga rekonstruira pomoću prostora i vremena te simbola, mitova koji su pak konkretizirani u spomenicima, važnim datumima, muzejima i određenim postupcima.

Politike povijesti vrlo su važan alat u stvaranju kolektivne memorije kao važnog elementa u stvaranju kolektivnog identiteta.

„U različitim prigodama Vukovar se nazivao fenomenom, ponosom, paklom, hrvatskim vitezom, a pojmovi poput “načelo Vukovar“, “duhovnost Vukovara“ i “vukovarski moral“ postali su sastavnim, ako ne i nužnim, dijelom hrvatskog nacionalnog diskursa. Dobivši uzvišeno mjesto u simboličkom repertoaru hrvatske države, Vukovar je doživio institucionalnu promidžbu od države, kulturne industrije i medija“ (Kardov, 2006: 68).

Vukovar je tako postao dio nacionalnog sjećanja jer je u javnom diskursu uvijek predstavljen u kontekstu Domovinskog rata, a pogotovo vezivanjem za 1991. godinu. Simbol grada-Vučedolska golubica predstavlja se na posebnim edicijama zlatnika, gotovo svi gradovi u Hrvatskoj posvetili su u čast Vukovara, odnosno dali ime po gradu heroju jednoj od svojih ulica.

  No, možda najvažniji element u javnom diskursu, a koji Vukovaru daje status mjesta nacionalnog sjećanja, a cijeloj naciji mogućnost da još više produbi kolektivni identitet je 18. studeni, Dan sjećanja na žrtvu Vukovara 1991. godine. Obilježavanjem tog dana odaje se počast svih žrtvama i sudionicima obrane grada heroja, grada simbola hrvatske slobode. No, tu se ne misli samo na ljude, već i na grad koji je žrtvovan radi „višeg cilja“ – neovisne hrvatske države.

Vukovar je svojevrstan isječak u vremenu, spomenik u prostoru te iako je u Domovinskom ratu predstavljao samo dio Istočnoslavonskog bojišta, Vukovar je također i bitka sam za sebe, s moralnog stajališta, ali i stajališta viđenja njegove sudbine.

Grad heroj se često promatra kao izdvojeno mjesto u Hrvatskoj, moguće radi toga jer je od jeseni 1991. godine pa sve do implementacije Erdutskog sporazuma bio dio Republike Srpske Krajine. Takvim razvojem događaja Vukovar je bio izbrisan s karte Hrvatske, ali samo geografski, dok je s druge strane postao zamišljeno mitsko mjesto izdvojeno iz vremena i prostora[29]. Vukovar je u Domovinskom ratu postao mjesto nacionalnog pamćenja.

[1] Dva dana nakon što su Slovenija i Hrvatska donijele odluku o samostalnosti i izdvajanju iz SFRJ.

[2] Poznata poruka o željenoj „zapadnoj granici Srbije“ izgovorena od strane Vojislava Šešelja., haškog osuđenika za ratne zločine i etničko čišćenje nesrpskog stanovništva u vrijeme Domovinskog rata.

[3] Možda najbolji primjer nedostatka ljudskih, vojnih i upravnih resursa je izdaja u brojnim policijskim postajama, koje su bile dosta popunjene građanima srpske nacionalnosti „pobunjeničkog duha“, pa je obranu, shodno tome, bilo još teže organizirati.

[4] Posebno ćemo analizirati samo Istočnoslavonsko bojište zbog potreba ovog rada. Upravo je Vukovar, grad heroj i žrtva, posebna priča ovog bojišta, ali i cijelog rata.

[5] Nisu svi Srbi koji su živjeli u općini Vukovar bili pobunjenici i agresori, ali puno ih je sudjelovalo u pokušaju rušenja neovisne Republike Hrvatske. Točan broj teško da se može procijeniti.

[6] U listopadu 1991. godine situacija je bila izrazito teška te je Ministarstvo rada i socijalne skrbi organiziralo humanitarni konvoj, koji je uz određene poteškoće ipak dospio u vukovarsku vojarnu gdje je dio pomoći namijenjen ranjenicima i braniteljima oduzeti, dok je dio vraćen natrag jer zapovjedništvo obrane Vukovara nije pristalo na uvjete agresora. Bilo je i pokušaja proboja do grada, no spletom okolnosti od takvog pothvata se na kraju odustalo te su branitelji praktički bili zarobljeni u Vukovaru i prepušteni sami sebi.

[7] Za agresorsku stranu 18. studenog je Vukovar oslobođen.

[8] Ali vrijedi naglasiti kako se Vukovar u jesen 1991. godine nije mogao obraniti,  ma kakvi god napori i žrtve branitelji bili, jer je JNA, zajedno s pobunjenicima, raspolagala resursima koji su braniteljima Vukovara bili potpuno nezamislivi.

[9] Razaranju Vukovara je zasigurno najviše pridonijela JNA koja je u ono doba bila bogato vojno opremljena.

[10] U Vukovaru nije bilo mjesta ni za one koji su ga razarali. Grad žrtva bio je sravnjen sa zemljom.

[11] Pojam se nalazi u zagradi jer u jesen 1991. godine mnogi još nisu priznali osamostaljenje Hrvatske, iako je Hrvatski Sabor 25. lipnja 1991. godine donio Deklaraciju o samostalnosti Hrvatske.

[12] Od Brijunskog sastanka 03. srpnja 1991., kada se tadašnja Europska zajednica bolje upoznala sa situacijom na tlu SFRJ pa sve do osnivanje Arbitražnog povjerenstva na čelu kojeg je bio Robert Badinter, tzv. Badinterovo povjerenstvo koje je važno iz razloga jer je predloženo da državne granice država nastalih raspadom SFRJ budu „avnojske“. Taj predloženi prijedlog, koji je i prihvaćen, doprinio je da se ratni sukobi još više ne prodube.

[13] Tome je svakako pridonijelo osnivanje Međunarodnog suda za ratne zločine na području bivše Jugoslavije sa sjedištem u Haagu. I samo osnivanje suda ovakvog tipa je veliki korak prema svladavanju teške prošlosti, ali nedovoljno. Mnogi ratni zločinci još nisu procesuirani, niti će biti. Vrijedi napomenuti da su Hrvati pozdravili osnivanje Međunarodnog suda za ratne zločine na području bivše Jugoslavije jer nisu očekivali da će pred sudom završiti i hrvatski generali. Nakon što se to dogodilo, suočavanje s prošlošću postalo je još odbojnije jer se dobivao dojam da se želi „oskvrnuti“ Domovinski rat, a Hrvatsku prikazati kao agresora.

[14] Kao primjer dobrog svladavanja prošlosti možemo navesti Njemačku ili Austriju, koje su provele denacifikaciju društva, dok Italiju možemo navesti kao državu koja se nije suočila s fašističkom prošlošću, ili bar nije u dovoljnoj mjeri.

[15] Zna se npr. u koju gostionu zalaze Srbi, a u koju Hrvati.

[16] Prvenstveno se misli na predmet povijesti.

[17] U školskoj godini 2015./2016. u Vukovaru bi trebala početi raditi prva integrirana osnovna škola u koju će se upisivati djeca bez obzira na nacionalnost. Cilj takvog projekta je postizanje više razine međuetničkog poštivanja, razumijevanja i suradnje.

[18] Politiku pomirbe prvi je u diskurs stavio ozloglašeni ustaški pukovnik Vjekoslav Maks Luborić .

[19] HDZ, odnosno Hrvatska demokratska zajednica.

[20] Naravno, i Milošević je imao svoje politike povijesti te je u domaćoj javnosti izjavljivao da samo brani srpski narod koji je životno ugroženi dok se izvan granica proklamiralo jugoslavenstvo.

[21] Ako znamo za HOS, odnosno Hrvatske obrambene snage s jasnim povezivanjem s poglavnikom Pavelićem te da su često mogli čuti ustaški povici po ulicama, Domovinski rat s te strane ima fašistički karakter, odnosno „koketira“ s ustaškim pokretom. Iako HDZ na čelu s Tuđmanom nije za cilj imao namjeru rehabilitirati ustaštvo, to se ne može kazati za Hrvatsku stranku prava, koja je sa svojim paramilitarnim formacijama slavila Antu Pavelića i ustaše.

[22] Socijaldemokratska partija Hrvatske.

[23] Čime se na neki način želi ograničiti rasprava i brojne polemike vezane uz Domovinski rat.

[24] I Srba i Hrvata, ali i ostalih narodnosti koje žive u Vukovaru.

[25] Podsjetimo da je agresor osvojio grad tek nakon što su branitelji ostali bez resursa za daljnju borbu.

[26] Prvenstveno se misli na građane hrvatske nacionalnosti.

[27] Sporazum je potpisan između hrvatske vlasti i vlasti lokalnih Srba gdje je dogovoren proces mirne reintegracije Podunavlja pod ustavno-pravni poredak Republike Hrvatske.

[28] Povratkom Hrvata u Vukovar uspostavljene su etničke podjele u mjestima po kojima se odvija svakodnevni život, od prodavaonica, vrtića, škola, sportskih klubova.

[29] Sredinom 90- ih godina 20. stoljeća postojale su ideje da se Vukovar, umjesto obnove, ogradi žicom te bi cijeli grad bio spomenik.

http://www.hazud.hr/nikola-bosilj-slucaj-vukovar-i-dio/ (Slučaj Vukovar – I dio)

Nikola Bosilj (nastaviti će se)