Novinar Nikola Bosilj,  suradnik portala HAZUD.HR izradio je diplomski rad Politike povijesti na temu; Slučaj Vukovar. U svojem diplomskom radu obrađuje stanje u Vukovaru sa više bitnih stajališta i osvrtom na ratno vrijeme i vrijeme poraća. Diplomski rad prenosimo u dijelovima, počevši od danas, te sutra 18.11.2014. godine, u Dan sjećanja na žrtve Vukovara i Škabrnje. 

U ovom radu prikazano je čime se politike povijesti bave te kako se povijest iskorištava u političke svrhe. Slučaj Grada Vukovara gotovo da je udžbenički primjer utjecaja politika povijesti na „svijet života“ u gradu, a spomenici i Dan sjećanja na žrtvu Vukovara, te pogotovo Kolona sjećanja pokazuju svoju simboličku moć. Grad heroj, grad žrtva ili možda i „grad-problem“ svakako zaslužuje posebno mjesto u sjećanju svakog Hrvata te Vukovar treba poslužiti kao primjer budućim generacijama da se tragična prošlost Domovinskog rata više ne smije ponoviti.

1.      UVOD

Polazna teza ovog rada je da je povijest uvijek bila moćno oružje te da služi kao instrument kojima razne političke garniture oblikuju poziciju u sadašnjosti. Kada pokušamo analizirati političku funkciju povijesti u legitimiranju određene pozicije trebamo se zapitati s kojim konačnim ciljem se tumači povijest.

Politike povijesti možemo nazvati još i politikama pamćenja, a pomoću simboličkih formi i preko državnih institucija formiraju se pamćenja za koje se smatra da sadržavaju vrijednosti iz prošlosti koje su i vrijedne pamćenja.

Ako to preslikamo na Vukovar, grad heroj i žrtvovani grad, možemo konstatirati kako je Vukovar, u kontekstu Domovinskog rata, mjesto kolektivnog sjećanja i jačanja nacionalnog identiteta, ali i mjesto na kojem prošlost koristi u svrhu neprestane reinterpretacije, odnosno nadogradnje povijesti koja gotovo nikad nije objektivna. Povijesni fakti su jedno, no tumačenje istih je nešto drugo.

Vukovar je skoro tri puna mjeseca odolijevao napadima te je, unatoč nadljudskim naporima branitelja, ipak posrnuo pred evidentno jačim agresorom na, sada već mitski datum, 18. studenoga 1991. godine. Kako bi prikazali pravu snagu upotrebe politika povijesti, u ključnom dijelu ovog rada pozornost ćemo posvetiti estetici spomenika u Vukovaru, a pogotovo Danu pada grada, odnosno Danu „oslobođenja“ grada ili, pak, Danu sjećanja na žrtvu Vukovara. Sve se to događa na isti dan, u istom vremenu i prostoru, dakle, povijest je ista, ali njena interpretacija nije.

Od metoda istraživanja za izradu rada korištene su analize sadržaja i dokumenata te metoda studije slučaja pomoću koje je na detaljan način proučavane politike povijesti i to na slučaju Vukovara. Izabrana je metoda studije slučaja iz razloga što pruža mogućnost da određeni problem, odnosno realne činjenice povežemo s teorijskim znanjem, a istodobno daje određenu slobodu da možemo pokazati određene aspekte problema.

Što se tiče same strukture ovog diplomskog rada, prvo se usredotočujemo na same politike povijesti te njihovu važnost u „primijenjenoj“ politici. Nakon toga prikazat ćemo temeljito kontekst Domovinskog rata, s posebnom pozornošću na samu bitku za Vukovar. Tematizirat ćemo sam značaj pada Vukovara, a nakon toga veliku pozornost ćemo posvetiti politikama povijesti vezanih za Domovinski rat i Vukovar. Ne smijemo zaboraviti da je Vukovar od 1991. pa do 1995. godine bio pod upravno-političkom vlašću Republike Srpske Krajine te moramo proučiti kako su se u to doba formirale politike pamćenja. Analizirajući Kolonu sjećanja pokazat ćemo simboliku Kolone, ali i kako se 18. studenoga obilježavao kroz različita razdoblja. Na kraju ćemo dati osvrt na shvaćanje značenja Vukovara te zaključiti temu.

2.      OPĆENITO O POLITIKAMA POVIJESTI

Kada govorimo o politikama povijesti možemo kazati da je njihova glavna zadaća da analiziraju političke funkcije i koristi od različitih interpretacija povijesti. Društva imaju potrebu da pronađu smisao svoga postojanja, a oni koji vladaju i formiraju politike „serviraju“ interpretacije događaja, interpretacije koje im trenutno odgovaraju.

Mnogo puta smo i sami svjedoci da se iste događaji iz povijesti sasvim suprotno interpretiraju[1], a svoje viđenje takve situacije daje kulturološki pristup fenomenu politike koji zahvaća i ono iracionalno u politici, oni što često objašnjava cijeli kontekst određene situacije.

„Kulturološki pristup politici ističe važnost politike simbola, nacionalnih mitova i javih rituala, posredovanih kulturno – povijesnim nasljeđem. Analiza povijesti pojedinog društva ima središnje mjesto u razumijevanju pojedinih političkih fenomena. Upravo povijest stvara simboličke forme političkog iskaza. Kulturološki pristup u političkoj znanosti koristi se istraživačkim metodama koje je razvila socijalna historija, a osobito se često primjenjuje u studijama slučaja iz komparativne politike“ (Beichelt, 2005, cit. prema Cipek, 2007: 14).

Kao što smo već na samom početku spomenuli da politika povijesti proučava političku funkciju povijesti u političkim borbama kako bi se određena politika legitimirala, odnosno delegitimirala. Treba se pitati kako se povijest upotrebljava i pritom nije bitno što je istinito a što ne, odnosno politiku povijesti ne zanima istinitost i točnost nekih povijesnih interpretacija[2] (Cipek, 2007).

Simplificirano kazano, poviješću se prvenstveno bave povjesničari te ako se ta tvrdnja prenese na hrvatsko društvo, to stvarno i jest tako. Odnosno, kada je određena povijesna situacija delikatna, prevladava stav da bi povijest trebalo prepustiti povjesničarima.[3] Ali, interpretacijom povijesti koja je posredovana simboličkim formama kako bi se utjecalo na volju građana[4], bavi se politika povijesti koju, kao mladu politologijsku disciplinu zanima povijest u službi borbe za moć i utjecaj.

„Povjesničarke i povjesničari ne istražuju kako bi zadovoljili samo svoju vlastitu intelektualnu znatiželju, nego da rezultate svojih istraživanja posreduju javnosti. Javnost je, dakle, pozvana suditi o povijesti. Uostalom, kada historiografska istraživanja ne bi imala svoju političko-socijalizacijsku funkciju javnosti, osobito mladih, koja bi bila njezina zadaća? Povijesna znanost lišena svoje političko-socijalizacijske funkcije ne bi ispunjavala svoju. Stoga uvijek postoji određena politika povijesti koja služi da bi se tumačenjem prošlosti legitimirao određeni politički položaj“ (Cipek, 2006: 46).[5]

Politika povijesti vrlo su bitne za vladajuće strukture koje znaju da onaj tko kontrolira interpretacije prošlosti, taj formira sadašnjost, a dijelom i budućnost. To se postiže tako da su političar svjesni moći simboličkih formi i mitova te uz veliki pomoć masovnih medija stvaraju dominantne interpretacije prošlih događaja.

Politika povijesti se može promatrati kao određena javna politika, jer uz to što oblikuje politiku simbola i stvara osjećaj identiteta ona kao policy preko državnih institucija donosi odluke i zakone koji određuju određene događaje iz prošlosti za koje se smatra da su vrijedni pamćenja te se obilježavaju državnih blagdanima, senzibilizirajući tako javnost i stvarajući osjećaj identiteta i pripadnosti.[6]

3.      KONTEKST DOMOVINSKOG RATA

     Hrvatski Domovinski rat [7] odvijao se s prekidima od 1991. godine do 1995. na teritoriju Republike Hrvatske, barem u velikoj većini slučajeva, a brojni događaji, koji su prethodili ratu, zapravo su postali njegovi uzroci.

Jedan od uzroka Domovinskog rata je svakako ondašnja situacija u Europi jer godine koje su mu prethodile bile su obilježene raspadom socijalističkih sustava koji su nastajali nakon Prvog[8] i Drugog svjetskog rata[9].

Domovinski rat je samo djelomice bio uzrokovan „domino efektom“ rušenja socijalističkih režima u Europi, a ostali uzroci, odnosno problemi, vjerojatno potječu od 1918. godine[10] koji su se vremenom samo potencirali.

Ne treba smetnuti s uma kako je Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija uvelike počivala na „tri stupa“, odnosno Josipu Brozu Titu, Komunističkoj partiji Jugoslavije i Jugoslavenskoj narodnoj armiji, koja su od 1945. godine pa do krajnjeg raspada 1991. sve više slabila. Josip Broz Tito, kao doživotni predsjednik Jugoslavije, prošao je transformaciju od sposobnog borca i maršala u Drugom svjetskom ratu do karizmatičnog predsjednika na vrhuncu vladavine, pa pod kraj života u  starca koji više nije vodio državu, već je svojom pojavom predstavljao jedinstvo naroda Jugoslavije. Tito je umro 1980. godine te je iza sebe ostavio Predsjedništvo koje je trebalo voditi Jugoslavije nakon njegove smrti. Takav princip vladavine bi možda i funkcionirao da nije bilo ekonomskih problema u kojima se Jugoslavija našla u 1980-ima. Komunistička partija Jugoslavije je konačni slom doživjela početkom 1990. godine. „U siječnju 1990. razbijena je i druga poveznica jugoslavenske države, a to je bio Savez komunista Jugoslavije. Četrnaesti Kongres napustili su delegati iz Slovenije i Hrvatske, čime je prestao postojati jedinstveni SKJ (Dubravica i Rakić, 2009: 25).

Treći oslonac, koji je trebao održavati Jugoslaviju, bila je svakako Jugoslavenska narodna armija koja je svoju neutralnost trebala pokazati kada su počeli sukobi i provokacije krajem 1980-ih i na samim počecima 1990-ih. No, na velikosrpsku politiku JNA nije reagirala kao faktor koji ima moć da konfliktnu situaciju stavi pod kontrolu, već je pružala podršku pobunjenim Srbima na teritoriju Republike Hrvatske.

3.1. MEMOMARANDUM SANU [11] 1986. GODINE

„Bio je to nacionalno-politički program SR Srbije te analiza stanja u raspadajućoj SFRJ. Njime se srpskom narodu i ostalima objašnjava „podređen“ položaj Srbije u SFRJ izazvan prije svega Ustavom [12] iz 1974. godine“ (Dubravica i Rakić, 2009:22). U Memorandumu se govori o ugroženosti Srba u Hrvatskoj, ali i u drugim krajevima Jugoslavije, a važno je napomenuti da je Memorandum doprinio ubrzanju produbljivanja krize u Jugoslaviji, što je opet dovelo do oružanih provokacija, sukoba, a na kraju i rata.

„Kosovo nije jedino područje u kome je srpski narod pod pritiskom diskriminacije. Apsolutno, a ne samo relativno, opadanje broja Srba u Hrvatskoj dovoljan je dokaz za ovu tvrdnju. Prema popisu iz 1948. u Hrvatskoj je bilo 543.795 Srba, ili 14,48%. Po popisu iz 1981. godine njihov broj se smanjio na 531.502, što je od ukupnog broja stanovnika u Hrvatskoj iznosilo 11,5%. Za 33 mirnodopske godine broj Srba u Hrvatskoj je opao čak i u odnosu na ono poslijeratno vrijeme, kada je izvršen prvi popis i kada su posljedice rata po broj srpskih stanovnika bile dobro poznate. Izuzimajući period postojanja NDH, Srbi u Hrvatskoj nikada u prošlosti nisu bili toliko ugroženi koliko su danas. Rešenje njihovog nacionalnog položaja nameće se kao prvorazredno političko pitanje. Ukoliko se rešenja ne pronađu, posljedice mogu biti višestruko štetne, ne samo po odnose u Hrvatskoj već i po čitavu Jugoslaviju“ (Memorandum SANU, Naše teme, 1989).

Jasno se ukazuje na činjenicu da su Srbi ugroženi te da je sve spremno za raspad SFRJ, a posljedice mogu biti loše. Upravo sve što se „između redaka“ kazuje u Memorandumu poslije se ostvarilo u vidu ratova na teritorijima Hrvatske, Bosne i Hercegovine te Kosova. Još je samo trebalo „pripremiti teren“, a velikosrpskim nacionalistima su uvelike pomogle izmanipulirane srpske mase koje su živjele izvan granica Srbije.[13]

Upravo uloga pobunjenih Srba u Hrvatskoj je dio velikog plana ujedinjenja svih Srba u jednu državu[14], a pobunjenicima kao da je „ugrađena“ svijest o diskriminiranosti Srba u SFRJ[15], dok su Hrvati proglašeni ustašama[16] te Srbi naprosto imaju pravo da se bore za opstanak svim raspoloživim sredstvima, a to uključuje i nasilje.

3.2. MITINZI ISTINE[17]

Velikosrpski nacionalizam imao je za cilj rušenje SFRJ. Iako su iz Saveza komunista Srbije proklamirali jedinstvo Jugoslavije te ostale republike „upozoravali“ da ne ruše SFRJ, i pod tom krinkom djelovali u smjeru rušenja partijskih vodstava Crne Gore, Kosova i Vojvodine. Kada su uspjeli u tom naumu, srpski komunisti vjerni Slobodanu Miloševiću popunili su partijski i državne pozicije u već spomenutoj Republici Crni Gori te autonomnim pokrajinama, Kosovu i Vojvodini.[18]

No, nisu samo srpski nacionalisti provodili politike koje im idu na ruku. I ostali akteri političkog života pred kraj SFRJ bili su aktivni.

3.3. PROMJENA VLASTI

„Odluka Savezne vlade na čelu s Antom Markovićem[19] u uvođenju pluralizma: pravni temelj savezne vlade bio je podloga republičkim vodstvima prvo u Hrvatskoj i Sloveniji da donesu republičke zakone o uvođenju pluralizma što će uskoro dovesti do stvaranja više stranaka i provedbe višestranačkih izbora, a time i do raspada Saveza komunista Jugoslavije i pada komunista s vlasti u pojedinim republikama. U uvjetima stvaranja nacionalnih stranaka i uspostave demokratskih odnosa u složenoj multietničkoj i multikonfesionalnoj zajednici opstanak jedinstvene države nije bio moguć. Stoga su republike koje su najviše zagovarale pluralizam u svojim novim stranačkim programima zahtijevale reformu federacije u pravcu konfederacije, no ako to ne bude moguće slijedi razdruživanje i osamostaljenje pojedinih država – republika“ (Dubravica i Rakić: 2009:24).

Konkretno, u Hrvatskoj se ubrzo nakon odluke Saveznog izvršnog vijeća o dopuštanju pluralizma krenulo s registracijom nekomunističkih političkih stranaka, dok je Sabor izglasao amandmane na ustav koji su dozvoljavali demokratske izbore u Hrvatskoj.[20]

Kako je do izborne pobjede došao oporbeni HDZ, bilo je zanimljivo predviđati budući razvoj događaja, odnosno, kako će reagirati JNA koja je trebala čuvati jedinstvo Jugoslavije, dok je izborni pobjednik HDZ zagovarao slobodnu Hrvatsku bez ikakvih veza s Beogradom. Jugoslavenska narodna armija je ostajala bez države kojoj je trebala služiti te se po nekom prirodnom nahođenju trebala boriti za opstanak Jugoslavije, no prije bi se moglo konstatirati da se borila za stvaranje nove države.

No, vrijedi napomenuti kako su republike u Jugoslaviji imale i svoju teritorijalnu obranu (TO), ustrojenu tako da brani, kako ukazuje i samo ime, teritorij na kojem se nalaze. TO je oformljena 1969. godine[21], no vojni vrh JNA preduhitrio je izborne rezultate i praktički razoružao TO u Hrvatskoj. Novoizabrana hrvatska vlast je u tim okolnostima stavljena pod veliki pritisak jer u slučaju agresije teško da je moglo biti adekvatnog odgovora.

[1] Možda najzgodniji primjer jest 18.11.1991. Dok srpska strana tog dana slavi Dan oslobođenja Vukovara, Hrvatska obilježava Dan sjećanja na žrtvu Vukovara te se obilježava dan kada je Vukovar pao u ruke agresora.

[2] Time se prvenstveno bavi historiografija.

[3] Zbog takvog stava se Hrvatska teško suočava s prošlošću.

[4]Misli se na podršku građana u vidu davanja potpore na izborima.

[5] Navedenu hipotezu tumači Historikerstreit (svađa povjesničara) u Njemačkoj koja pokazuje da historiografija ima velikog utjecaja na javnost, na njemačku javnost, a pokazalo se i na svjetsku. Historikerstreit je jedna od najpoznatijih rasprava u svjetskoj historiografiji, a Cipek (2006) smatra kako je vrlo poučna za hrvatsku javnost jer između njemačke i hrvatske situacije postoji izvjesna sličnost. U doba ekstrema obje su zemlje prošle razdoblje totalitarizma koji su odredili oba društva i ostavili snažne tragove u memoriji nacije. Historikerstreit je važan za svladavanje prošlosti koje je u Hrvatskoj još u ranoj fazi.

[6] Teško se oteti dojmu da Republika Hrvatska ne mari dovoljno za „jačanje“ hrvatskog identiteta. Događa se upravo suprotno. „Hrvatstvo“ nije u modi, a naciju ujedinjuju samo tragični događaji, poput rata ili, pak, nedavnih poplava na istoku Slavonije te pokoja važna nogometna ili rukometna utakmica. No, to je „instant hrvatstvo“ koje brzo ispari. Državni praznici poput Dana državnosti ili Dane neovisnosti ne predstavljaju previše u životu prosječnog Hrvata, koji voli obilježavati te dane, ali ne iz razloga jer se prisjeća važnih događaja u povijesti svoje države, već zato jer su to neradni dani koje može iskoristiti za odlazak u prirodu ili nešto slično tome. Vjerojatan razlog takvog stanja je taj da se Dan državnosti, koji se obilježava svake godine 25. lipnja, do 2001. godine obilježavao na datum 30. svibnja. Od 2001. godine na 30. svibnja se obilježava Dan Hrvatskog sabora, a svakako treba biti svjestan da većina građana RH ne zna razlikovati i objasniti čega se treba prisjećati kojeg datuma. Još veću zbrku sa spomendanima u Hrvatskoj svakako unosi i Dan neovisnosti, koji se često miješa s Danom državnosti, a slavi se 8. listopada. Zbog pritiska međunarodne zajednice i tada veće ratnih okolnosti,  na aktivnosti Hrvatskog sabora od 25. lipnja 1991., kada je donijeta odluka o samostalnosti i suverenosti Republike Hrvatske, stavljen je tromjesečni moratorij te je Hrvatska tek 8. listopada 1991. godine i formalno postala samostalna država jer je tek tada donijeta Odluka o raskidu svih državno – pravnih veza sa SFRJ. Institucije RH bi svakako trebale poraditi na temeljnom obrazovanju građana Hrvatske kako bi se protekom vremena, gotovo poražavajuća situacija s državnim spomendanima – promijenila.

[7]Možda bolji naziv za rat, koji se vodio između Republike Hrvatske s jedne strane te srpskih pobunjenika, Jugoslavenske narodne armije i agresora iz Srbije je Rat za nezavisnost. No, kako je u javnom diskursu prevladala sintagma „Domovinski rat“, možda je najbolje da u nastavku ovog rada koristimo već uvriježeni naziv radi boljeg razumijevanja.

[8] SSSR, odnosno Savez sovjetskih socijalističkih republika ili Sovjetski savez koji je nastao 1922. godine na prostoru bivše Carske Rusije.

[9] Nakon, a negdje već i tijekom Drugog svjetskog rata, u istočnoj i srednjoj Europi na vlast dolaze komunistički režimi koji se počinju raspadati velikom brzinom 1980-ih, a 1990. godine, možemo slobodno konstatirati, da je raspadom Saveza komunista Jugoslavije, raspad doživjela i Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija, koja je i formalno prestala postojati godina dana poslije, odcjepljenjem Hrvatske i Slovenije.

[10] Završetkom Prvog svjetskog rata prestala je postojati Austro-Ugarska, koje je Hrvatska bila dio, a nakon raspada Hrvatska se ujedinila s Kraljevinom Srbijom i Crnom Gorom u Kraljevinu Srba, Hrvata i Slovenaca kojoj je vladala srpska dinastija Karađorđević. Naziv novostvorene države je sugerirao kako se radi o državi tri naroda, no vlast je bila koncentrirana u Beogradu , ne samo simbolički. Takav rasplet je omogućio hegemoniju srpske politike nad nesrpskim narodima. Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca je 1929. godine promijenila ime u Kraljevinu Jugoslaviju, no pokušaj stvaranja „umjetnog“ jedinstva imenom države nije uspio. Možda i najbolji dokaz toga je atentat na kralja Aleksandra 1934. godine u francuskom Marseilleu, organiziran od strane ustaša. Drugi svjetski rat je donio razbijanje Jugoslavije, a na velikom području bivše Banovine Hrvatske nastala je Nezavisna Država Hrvatska, koja je obuhvaća i 100 posto teritorija današnje Bosne i Hercegovine, dok je izgubljeno veliko područje Dalmacije i pripadajućih otoka te Međimurje i Baranja. Za vrijeme Drugog svjetskog rata na području Kraljevine Jugoslavije djelovala su dva pokreta koji su se zalagali za obnovu Jugoslavije. Četnički pokret je bio za obnovu monarhije i srpske hegemonije, dok su se komunisti zalagali za Jugoslaviju kao federativnu republiku. Komunističko-partizanski pokret je izašao iz rata kao pobjednik te su se komunisti  tijekom svoje gotovo polu-stoljetne vladavine suočavali s brojnim problemima zbog nezadovoljstva nacionalnih država svojim položajem unutar Jugoslavije. Konkretno možemo spomenuti 1971. godinu kada je nacionalni pokret „Hrvatsko proljeće“, koji se borio za ostvarenje političkih i kulturnih ciljeva SRH, zaustavljen hapšenjem lidera pokreta. Ako spomenemo brojne zločine koji su činili npr. ustaše nad Srbima, četnika nad Hrvatima, komunista nad svojim neistomišljenicima, teško da je Jugoslavija mogla opstati u takvom ozračju. Suočavanja s prošlošću nije postojalo, a na teror se odgovaralo terorom. Ovim kratkim izlaganjem konteksta u kojem su nastajale Kraljevina Jugoslavija te kasnije „Druga“ Jugoslavija prikazali smo kako su se novi sukobi, na „nacionalnoj“ razini mogli očekivati.

[11]Glavni ideolog Memoranduma iz 1986. bio je Dobrica Ćosić (1921. – 2014.). Treba napomenuti da je uz sadržaj Memoranduma bitno i vrijeme njegova objavljivanja jer su se tada vodile borbe različitih mišljenja u Savezu komunista Srbije. Pobijedila je struja Slobodana Miloševića, a pisci Memoranduma postali su ujedno i ideolozi Miloševićeve politike.

[12] Ustavom iz 1974. godine je svaki narod dobio pravo na odcjepljenje te su se autonomne pokrajine u pravima skoro izjednačile s republikama.

[13] Srpska vanjska politika prema susjednim državama se često temeljila na Srbima izvan domovine, no to nije pitanje kojim se možemo baviti u ovome radu.

[14] Kako se svi Srbi trebaju ujediniti u jednu političku tvorevinu bez obzira na (avnojske) granice može se iščitati temeljno načelo na koje su se Beograd i pobunjenici pozivali – ne odvajaju se države, već narodi.

[15] Pojednostavljeno, na glavnim pozicijama u državi su bili Hrvati, a taj dojam je zasigurno pojačan nakon smjene podpredsjednika SFRJ Aleksandra Rankovića 1966. godine.

[16] Po dominantnoj srpskoj interpretaciji, zločincima iz NDH koji u ubili na tisuće nedužnih Srba.

[17] Najpoznatiji miting je svakako onaj na Kosovo polju gdje je Milošević „podgrijavao atmosferu“ među svojim sunarodnjacima koji žive na Kosovu izrekavši čuvenu rečenicu: „Nitko ne sme da vas bije…“, sugeriravši kako je srpski narod životno ugroženi.

[18] Krajnji cilj ovakvog raspleta događaja bio je stjecanje prevlasti kod donošenja odluka u osmeročlanom Predsjedništvu Jugoslavije. Milošević je gotovo u tome uspio, jer je postavljanjem svojih ljudi na čelne pozicije u Crnoj Gori, Vojvodini i na Kosovu, uz glas iz Srbije, dobio četiri glasa koja će podržati njegove ideje.

[19] Ante Marković (1924. – 2011.) posljednji predsjednik Saveznog izvršnog vijeća SFRJ. Hrvat po nacionalnosti, rođen u Bosni i Hercegovini, što nisu zanemarive stavke u analiziranju njegovih odluka.

[20] Parlamentarni izbori 1990. godine u Hrvatskoj održani su u ozračju velikim promjena diljem Europe što je djelomično utjecalo na ishode te na neki način ubrzalo proces Hrvatske u borbi za neovisnost. Hrvatska demokratska zajednica je očekivano bila pobjednik izbora.

[21] Konkretno, u Hrvatskoj praktički 100 godina od osnivanja Kraljevskog domobranstva, kojemu je to bila druga „obnova“. Nakon 1969. i „Titove“ teritorijalne obrane, ne smijemo zaboraviti Domobranstvo u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, koje je oformljeno na istom principu kao i ono 1868. godine.

3.4. POČETAK POBUNE HRVATSKIH GRAĐANA SRPSKE NACIONALNOSTI

Kako su u Hrvatskoj na vlast došle snažne nacionalne struje, koje su bile u svojim zahtjevima potpuno oprečne zahtjevima iz Beograda, sukob je bio neizbježan. No, za takav rasplet službeni Beograd je opet morao koristiti Srbe izvan Srbije, ali i JNA. Republičke snage morale su se oslanjati na policiju[22], dok je Milošević na raspolaganju imao pobunjene građane Hrvatske srpske nacionalnosti i JNA, koja je i naoružavala pobunjenike, a kasnije i direktno u borbama sudjelovala na strani agresora, pod izlikom smirivanja stanja.

HDZ, kao izborni pobjednik, nastojao je provesti promjene koju su protekom vremena postajale sve neizbježnije. Pobunjenici nisu prihvaćali rezultate izbora, a cilj bio stvoriti međunacionalne napetosti koje bi onda eskalirale u otvoreni sukob.

„Srpska demokratska stranka (SDS) u Hrvatskoj, čiji je čelnik bio Jovan Rašković, a središte joj je bilo u Kninu, služila se različitim mogućnostima i izmišljenim situacijama kako bi stvorila međunacionalnu situaciju Srba i Hrvata, između Srba i nove hrvatske vlasti. Prve naoružane straže u selima sa srpskom većinom primijećene su tijekom srpnja i kolovoza 1990, ali na tome nije stalo. Uskoro su se oko Knina i drugdje po sjevernoj Dalmaciji i u drugim dijelovima Hrvatske pojavili prvi trupci („balvani“) na cestama i prve srpske seoske straže“ (Dubravica i Rakić, 2009: 27-28).

Balvani na cestama bili su samo jedna vrsta ispada kojima je cilj bio odaslati poruku da oni pobunjeni građani Hrvatske srpske nacionalnosti ne žele Hrvatsku kao neovisnu državu.[23] Svi navedeni događaji bili su jasan znak da je politička kriza potaknuta međunacionalnim napetostima, delegirana velikosrpskom politikom iz Beograda te „implementirana“ Srpskom demokratskom strankom u Hrvatskoj u najmanju ruku počela, ako već nije bila u kasnije stadiju, jer rat je bio pred vratima.

[22] Policijske snage, konkretno u Hrvatskoj, bile su dosta popunjene službenicima srpske nacionalnosti, tako da se novoizabrana vlast u Hrvatsko nije mogla do kraja osloniti na policijske snage, koje da su i bile popunjene etničkim Hrvatima, opet su bile inferiorne u odnosu na JNA.

[23] Osim balvana po cestama, bilo je napada na građane koji su bili nesrpske nacionalnosti, na njihovu imovinu, a napadi na tijela novoizabrane vlasti, odnosno na hrvatske policajce i policijske postaje, bili su posebno opasni. Sjetimo se samo slučaja Borova sela kada je živote izgubilo 12 hrvatskih policajaca.

3.5. PRERASTANJE POBUNE U OTVORENU AGRESIJU NA REPUBLIKU HRVATSKU

Sve izraženija agresija Srbije, ali i Jugoslavenske narodne armije, primorala je Hrvatsku da obranu na određeni način institucionalizira, ali i organizira. Osim izgreda kada su pobunjenici većinom zauzimali policijske postaje[24], provedene su i velike akcije i na političkom planu. „21. prosinca 1990. je u Kninu prihvaćen Statut SAO Krajine, dok je 28. veljače 1991., također u Kninu prihvaćena Deklaracija o razdvajanju SAO Krajine od RH. 16. ožujka 1991.  pobunjeni Srbi proglasili su odcjepljenje SAO[25] Krajine“  (Dubravica i Rakić, 2009: 32).

Vidljivo je kako je demokratski izabrana vlast u Hrvatskoj u proljeće 1991., baš kao i građani, bili izloženi političkom, ali i vojnom pritisku, od strane zagovornika velikosrpske ideje. Rat samo što nije počeo te je Hrvatska bila primorana osnovati Zbor narodne garde, a odluka o izdvajanju Republike Hrvatske iz SFRJ donijeta je 25. lipnja 1991.[26]

U ljeto 1991. počela je otvorena agresija pobunjenika, Teritorijalnih obrana Srbije i Crne Gore te JNA. Svi nabrojeni faktori agresije bili si delegirani iz Beograda, ali trenutačni najveći problem Hrvatske postale su vojarne na njezinu teritoriju u službi agresorskih uporišta. Hrvatske obrambene snage su tako bile primorane deblokirati vojarne na području koja nisu bila pod kontrolom pobunjenika. Prikupljene su velike količine oružja i ostale vojne opreme, što je bitno olakšalo situaciju u obrani RH od agresora.[27]

Cilj agresora je bio poraziti, odnosno osvojiti čim veći teritorij RH, koja je u ljeto i jesen 1991. godine zasigurno bila vojno slabija od TO Srbije i Crne Gore, pobunjenika i JNA, armije koja je protekom vremena sve više ličila na revnog agenta velikosrpske politike.

[24] Napadi na policijske postaje u Pakracu i Plitvicama, kada je ujedno stradala prva žrtva Domovinskog rata Josip Jović, te već spomenuti izgred u Borovu Selu kada je ubijeno 12 hrvatskih policajaca.

[25] Srpska autonomna oblast. Zapravo, treba napomenuti da je bilo nekoliko srpskih autonomnih oblasti osnovanih na području Hrvatske i Bosne i Hercegovine. U Hrvatskoj su se sve SAO ujedinile u Repupliku Srpsku Krajinu iza čega je stajala Srpska demokratska stranka Hrvatske te vlast u Beogradu.

[26] U kontekstu ovog rada 25. lipnja 1991. važan je zbog toga što je Hrvatska nakon izdvajanja iz Jugoslavija mogla donijeti Zakon o obrani koji je omogućavao da se organiziraju legalne vojne postrojbe za obranu od nadolazeće agresije. Zbor narodne garde prvotno je djelovao unutar Ministarstva unutarnjih poslova.

[27] Ne smije se zaboraviti kako je nakon osvajanja ili deblokade vojarni UN donio odluku kojom se zabranjuje uvoz oružja u (bivšu) SFRJ. Kako su pobunjenici imali potporu JNA, koja je još prije „otela“ oružje Teritorijalnoj obrani Hrvatske, odluka je najvećim dijelom pogodila RH, koja se našla u još težoj situaciji.

I dio