Postoji vidljiva i skrivena razina rezultata ovih predsjedničkih izbora. Ona vidljiva je da je Josipović vrlo tijesno pobijedio i da je 16% biračkog tijela (od onih pedesetak posto koji su izašli na izbore) glasalo jasno PROTIV.  Protiv besparice, siromaštva, ovrha, deložacija, nezaposlenosti, općenito bezizlaznosti ekonomske i gospodarske situacije u zemlji. Vjerujem da puno veći postotak, po mojoj slobodnoj procjeni bar 90% građana ove zemlje (a ne samo aktivnih birača) dijeli njihovo mišljenje i osjećaj beznađa.

Na skrivenoj razini, odnosno dubini, potežu se politički potezi i prljave igre. Svima je jasno da Josipović nije samo nedjelotvorna i uspavana „lignja“, nego i predsjednik koji ništa nije učinio da zasluži svoj drugi mandat. Njegova nova pravednost ograničila se na bezuvjetno mirenje, kada je trebalo pravno dovršiti ratne zaostatke, umjesto inzistiranja na ratnoj odšteti i procesuiranju ratnih zločinaca, on je zagovarao politiku „gurnuti pod tepih“ govoreći i ograđujući se od svakog stava riječima: „pustimo institucije da rade svoj posao“. Njegov prvi mandat označila je najdublja i najduža ekonomska kriza ove zemlje, ne samo kao mlade države Hrvatske, već i u usporedbi s krizama kroz koje je prolazila kao sastavna zemlja bivše federacije – a protiv koje (krize) nije učinio apsolutno ništa. On ne osjeća bilo naroda ni na koji način, pa čak ni na taj da dostojanstveno odstupi. Ne, on zajedno s SDP-om izranja na površinu i dalje pletući svoje slatkorječive mreže. U tome, i jedino u tome je neovisan i dosljedan. U svemu ostalome kao što je problem ćiriličnih ploča u Vukovaru, višemjesečnih prosvjeda branitelja države kojoj je na čelu, gospodarskog kriminala i političke umiješanosti i upletenosti u istu, on nema vlastitog mišljenja. On je znak vladavine centrifuge koja se vrti uprazno u državi koja ima svoju zastavu, obilježja, jezik i narodne pjesme, on je sjedokosi kicoš i gospodin koji se svega toga očito srami, jer bi ta drevna obilježja inače koristio u kampanji. On je predsjednik za vrijeme čijeg predsjednikovanja je pojam „hrvatski nacionalni interes“ postao nepoćudan i sumnjiv, a kovanica „govor mržnje“ postao alat kojim se u korijenu zatire svaki nagoviještaj nacionalne svijesti. Kako je moguće da takva osoba ima putokaz prema boljem putu Hrvatske? Moguće je, jer dvoglava zmija ima jedno tijelo, jer dvostranačje HDZ-SDP ne stoji za lijevo i desno, jer to jedno tijelo pokreće ista mašinerija koja ne dopušta stvaranje neke druge opcije. Ovo je ujedno i objašnjenje izbornog neuspjeha kandidata Kujundžića. On nije bio kontroliran tom mašinerijom, on je bio neovisan u svom nastupu, jedini se zalagao za zajedništvo svih Hrvatica i Hrvata i onih koji ovu mladicu od države osjećaju svojom domovinom a vidjeli smo kako je prošao. Njemu se domoljublje, istinoljubivost i radišnost zamjera, na njega se sumnja jer je izašao iz HDZ-a, on je agresivan jer je dobrohotno i u čudu jednog protukandidata nazvao „sinkom“, nakon što ga je ovaj (pazite sad) bezobrazno napao jer je izašao iz HDZ-a, a koji (Sinčić) bi mu to po svim mjerilima, pa i generacijski zaista mogao i biti. U svakoj normalnoj zemlji bi se provjerilo koga je to snimatelj deložacija Sinčić i od čega spasio, kako je moguće da se vozika okolo kao predsjednički kandidat u ovršenom, tuđem autu, vodi kampanju iz ovršenog, tuđeg prostora, smješta obitelji u ovršene, tuđe stanove, dok mu kolega Pernar zadovoljno trlja ruke u nadi mogućih simultanih deložacija, ne misleći da tamo žive i djeca?! Kreator te i takve pravne države u kojoj je sve nabrojeno moguće, upravo sadašnji predsjednik i predsjednik in spe, dakle Ivo Josipović, pravnik i skladatelj, pravno je omogućio sav taj kaos, a prije toga je i skladao kompoziciju u kojoj bi on, usprkos svemu i dalje ostao na mjestu predsjednika. Ta bajna kompozicija sada kreće u finale, element napetosti je bio kada je u prvom sučeljavanju predbacio Sinčiću nebranjenje HDZ-ovih birača, no na zadnjem prelazi u (kako bi se to u glazbi nazvalo) razrješenje i povlađuje mladom „kolegi“ zahvaljujući mu na socijalnoj osjetljivosti, kao da je Kolinda koja o deložacijama i ovrhama (budući da ne živi u Hrvatskoj) čak i može biti manje obaviještena.

Nakon prvih, neslužbenih rezultata, pobjednički govor Josipovića donosi izazivajuću disonancu, koja bi možda manje osjetljivom uhu i promakla. Josipović ne spominje imena svojih protukandidata, ni Kolindino, ni Milanovo –već samo ime Ivana Sinčića. Ovdje se za mene počinje odmotavati klupko. Josipović nije time prozvao birače koji su glasovali protiv dvoglave zmijurine, jer bi se na njegovim usnama pojavilo i Kujundžićevo ime. On jako dobro zna da su Kujundžićevi birači možda jedini koji još uvijek tvrdoglavo i bezuvjetno glasuju za „hrvatske nacionalne interese“. Dakle, ovo nije bio početak lova na birače. Ovo je bio poziv na naplatu duga, upravo Sinčiću i Živom zidu. Vrag je došao po svoje, reklo bi se u narodu.

Odmotavajući klupko ovih izbora još više unazad, postaje jasno da Živi zid već tri godine nije samo toleriran kao ispušni ventil sve većeg broja nezadovoljnika (čitaj: ovršenika), nego je i smišljeno preustrojen i ušminkan tako da još većem broju istih postane kratkoročno primamljiv. Za ove izbore, odnosno za reizbor. Naime, nakon toliko godina sprečavanja deložacija s 0% uspješnosti, progledavanja kroz prste mladim buntovnicima bez (osobnog) razloga koji obavljaju i vode tajposao nikad ne dospjevši trajno u zatvor i koji nesmetano žive svoj život bez ovrha i zvanja, cirkus je dignut na višu razinu. Sinčić je savjetovao svojim biračima da ne izlaze na glasovanje u drugom krugu ili da dopišu njegovo ime kao treće, odnosno da glasuju po svojoj savjesti. No, jedna vrata je morao otvoriti na uporna pitanja novinara: ako jedna stranka na parlamentarnim izborima, na koje Živi zid namjerava izaći, promijeni svoj program tako da se poklapa sa njihovim monetarnim idejama, onda neće odbiti suradnju, tj. koaliciju. To vrijedi i za ove izbore. Očajnim biračima koji su glasovali PROTIV dovoljno je da Josipović obeća kakvu-takvu olakšicu i monetarnu premosnicu, bar mali oprost dugova, i oni će dati svoj glas sijedom maestru.

Ako želite provjeru ove teorije, razmislite da li bi Josipović imao ikakve šanse osvojiti drugi mandat bez Živog zida. Dakako, ne bi. Očekuje nas drugi krug ove lukavo režirane kompozicije. Nemojte nasjesti. Ovoga puta birajte manje zlo. Jer „hrvatski nacionalni interesi“ neće odumrijeti. Jednoga dana će i ta fraza prestati biti fraza i postati (opet) normala svih, i lijevih i desnih. Do tada, budite sigurni da u Hrvatskoj nikada ništa nije išlo lako, ali da će uvijek postojati ljudi koji se iz iskrenih pobuda i najviših ideala zalažu za njezin opstanak.

Ingrid Runtić

izvor; hop.hr