Vlaška pravoslavna crkva u Hrvatskoj

(Osvrt slijedi iza Pisma prijatelju u plave planine i Biblografije Zlatka Tomičića.)

Dragi prijatelju, bio sam jako zauzet 50 dana. Od 5. svibnja do 25. lipnja pisao sam novi roman. To je “Božanski ljubavnik” u kojem je glavni junak tibetanski lama Drukpa Kunlej, koji je živio u 15. i 16. stoljeću i umro u 115 godini života. On je povijesna ličnost. Natipkao sam oko 350 stranica.

Taj je roman ustvari nastavak romana “Tajanstvena ruža” koji se događa u Kini u 13. stoljeću i glavni junak je Hrvat Marko Polo. Taj roman objavio je nakladnik “Ceres” iz Zagreba. Izašao je u veljači ove godine. Ima dva toma, to su dvije omašne knjige s ukupno 904. stranice. U četvrtak 1. srpnja bit će predstavljanje te knjige u Europskom domu u Zagrebu. Govorit će o toj knjizi prof. Đuro Vidmarović i prof. Ivan Savić, osim mene i urednika Drage Dumančića.

Pisao sam u prošlom svojem pismu na ovom mjestu o europskoj uniji i pogiblima od nje koje nam prijete. Naši tabloidi pišu da kako se sve više približavamo toj uniji da raste broj t.zv. euroskeptika; no to nije bez razloga, sumnja je opravdana. Ali to se ne događa samo u Hrvatskoj, nego u više zemalja. “Večernji list” donio je bilješku pod naslovom “Klaus: EU opasniji je od komunizma”. To je izjava češkog predsjednika Vaclava Klausa, gdje on, kako piše, izražava otvoreni skepticizam i kritičnost prema članstvu svoje zemlje u Europskoj uniji. Piše da je slično gledište izrazio nedavno u dvorani praškog Žofina. Dalje doslovce stoji ovako:”Klaus je kazao da je danas stvarna opasnost za demokraciju europska superdržava. Ona je to opasnija što je njezin totalitarizam manje transparentan. Nova europska unifikacija, prisnažio je Klaus, opasna je za narodni identitet”.

Od Haaga nema čini se goreg vraga!

To je najveći zločin počinjen od Europe nad Hrvatima. Kažnjavaju nas zato što smo se branili od agresije Srba koje su ti isti haagajlije natjerali na nas. Sjećamo se dobro jedne ranije Klausove izjave kada su im dolazili oko 1990.-1991. t.zv. “međunarodnjaci”, dakle u isto vrijeme kada i k nama. Bili su to Stoltenberrg i Owen i slični. Oni su Čehe nagovarali da vojno napadnu Slovake, ali Česi to nisu htjeli, nego su ih potjerali. Tada su oni uspjeli nahuckati Srbijance da napadnu Hrvate.

Hrvati su s razlogom zabrinuti za svoju sudbinu zato što nam hoće ili oteti naše more ili, ga posve zagaditi, pretvoriti ga u naftnu baru. Jadran je hrvatsko more koje bi sada trebalo biti talijansko-slovensko more. Naša riba već i nije naša riba, susjedska je. Žele nam oduzeti i mornaricu i zrakoplovstvo. Medije i banke već nisu naše, u tuđim su rukama. Žele nam oduzeti i vodu. Kupiti kane cijelu našu obalu, a otoke su nam već počeli prodavati. Kažu da nemamo pravo na gospodarski pojas zato jer nismo u Europskoj uniji, znači da EU ima pravo otimati zemlju i more svima onima koji to nisu, koji nisu u njoj. To znači suverenitet još uvijek samostalnih država Europa ne priznaje. Loše je počelo na takav način. Nasilje uvijek završava krahom nasilnika.

Sude generalu Mirku Norcu kao ratnom zločincu zato što je obranio Gospić i Liku. I stalno se spominje i nekakav Medački džep. Oni sada pretražuju i naše džepove. Tamo je stradalo nekoliko civila, no to su bili teroristi, banditi, kao što su to uvijek naoružani civili, veleizdajnici, koji napadaju legalnu vojsku svoje države. Topovima i bacačima su poubijali 400 ljudi u Lici pucajući prema Gospiću. One koji su pucali i ubijali nitko ne spominje. Kako su se oni zvali? Tko im je bio zapovjednik? Nikada se to nigdje ne spominje. A što je s onim mirnim hrvatskim civilima koji su mučki pobijeni u Širokoj Kuli, Lovincu i tako dalje, po cijeloj Lici. To se nigdje ne spominje. Samo su važni oni koji su rasparali taj džep u Medku…

Iznenadilo me kada sam pročitao članak marksističke novinarke Jelene Lovrić “Jesu li Srbi – Hrvati” s podnaslovom “Srbi ovdje nikada nisu govorili srpski, ćirilica je i hrvatsko pismo, a mnogi su veliki Hrvati etnički Srbi”.

Do 20. stoljeća Srba nije bilo u Hrvatskoj. Godine 1918. tajnim dekretom pravoslavci u Hrvatskoj proglašeni su Srbima, a da ih nitko nije pitao osjećaju li se oni tako ili ne. Moj pokojni otac rođen 1905. mi je uvijek govorio da je u Lici do 1918. bio mir među katolicima (t.j. Bunjevcima) i pravoslavcima (t.j. Vlasima). No godine 1918. došla je u Hrvatsku četnička organizacija i ona je zajedno sa srpskom pravoslavnom crkvom počela stvarati novu srpsku naciju, tzv. Zapadne Srbe ili “Prečane” i huškati protiv Hrvata. I odonda nema više mira u Lici i u cijeloj Hrvatskoj i stalni je rat između jednih i drugih i pokolji i u Prvom i u Drugom svjetskom ratu, i sada, u ovom trećem hrvatsko-srpskom ratu, odnosno srpskoj genocidnoj agresiji na Hrvatsku.

Vlaška pravoslavna crkva u Hrvatskoj

U Hrvatskoj su bili pripadnici istočne crkve stoljećima, ali nisu se zvali Srbi, nego – Vlasi. U svim dokumentima koje su Vlasi potpisivali s Hrvatima spominju se samo Vlasi u t.zv. Vlaškim statutima. Tih istih Vlaha ima i u samoj Srbiji (Homolje) i u Makedoniji (Kruševo). Oni su sačuvali i svoj stari vlaški jezik koji su Vlasi u Hrvatskoj izgubili. Ti se Vlasi u znanosti zajedničkim imenom zovu Aromuni. Ali to nisu Rumunji, slični su samo njima, no Rumunji imaju više slavenske krvi od Vlaha.

U staroj Srbiji su živjeli Vlasi, ali nisu imali nikakva građanska prava. Dapače, po Zakoniku cara Dušana, koji je bio ustvari rasni zakon, brak između Vlaha i Srba nije bio dozvoljen. Prvi su ta građanska prava njima dali Turci kada su došli. Kada su ti pravoslavni Vlasi došli u naše krajeve borili su se prvo na turskoj strani granice, a onda su prešli kasnije na austrijsku stranu. Kada su ovamo došli, Hrvatski sabor i hrvatski feudalci dali su im sva građanska prava. O tomu upravo i govore Vlaški statuti, a Hrvati ih zovu “Dobri Vlasi”, jer su bili dobri s Hrvatima i ratovali rame uz rame protiv Turaka.

Svi hrvatski pripadnici istočne crkve pretvoreni su nasilno u Srbe. Uzmimo samo tri primjera od mnogih takvih. Hrvatski starinci u Srijemu koji su bili pripadnici bugarske istočne crkve doživjeli su tu sudbinu: morali su postati Srbi. Svi katolici Trebinjske biskupije u istočnoj Hercegovini prevedeni su na pravoslavlje, a onda kasnije umjetno pretvoreni u Srbe.

U Kninu su i okolici grčki fanarioti pretvorili hrvatske katolike u pripadnike grčke istočne crkve. Od tih su grkoistočnjaka postali danas t.zv. kninski Srbi (prezime Martić i Babić nisu srpska nego hrvatska). Grkokatolici su oni pripadnici istočnog obreda koji su se unijatili i počeli priznavati Papu. Nisu oni htjeli priznati Pećku patrijaršiju i prihvatiti srpsko pravoslavlje.

Kada su vlaški pravoslavci proglašeni Srbima bio je to čas velike nesreće. I za njih i za nas. Ti su Vlasi trebali ostati ili Vlasi ili se nazvati Hrvati. Cijeli niz takvih Vlaha su i postali Hrvati, o čemu svjedoči cijela plejada njihovih pjesnika (Preradović, Harambašić, Vukelić, Medić itd.) koji su bili veliki hrvatski rodoljubi i pisali hrvatske budnice.

Ali to je danas samo prošlost. Austrija je zatvarala i ubijala sve vlaške svećenike i vladike koji su ljubili Hrvate i bili s njima u dobrim odnosima (vidi knjigu Vatroslava Murvara “Hrvatska i Hrvati”, 1953. i moju knjigu “Ledenjak iznad Lake Louise”, 2003.)

Izjašnjavanje nacionalnosti prema vjeri je nešto nakaradno i neprihvatljivo. Ne mogu svi pripadnici jedne vjere biti pripadnici jedne nacije i toga zapravo nigdje i nema osim kod nas.

S kojim god sam Srbijancem razgovarao o našim Prečanima oni njih ne priznaju nikakvim Srbima. Zašto Srbijancima onda trebaju “Srbi u Hrvatskoj”?

Samo da mogu okupirati naše teritorije, jer gdje žive tobožnji Srbi – to je Srbija. Otuda besmisleni slogan Srbija do Virovitice, Karlovca i Karlobaga. I dalje se to stalno opetuje kao papiga. To je jedna nerealna apstrakcija, glupa utopija, ne može biti gluplja. Onda bi i Hrvati mogli izjaviti da hoće Hrvatsku na ovim granicama: Zemun – Petrovaradin – Subotica – Sombor – Šabac – Loznica, odnosno Kotor – Tivat – Bar , a isto tako prema Sloveniji: Kostanjevica – Mokrice – Čatež, što je sve u bivšoj hrvatskoj pokrajini Beloj Krajini, gdje su glavna mjesta bila Črnomelj, Metlika, Vinica, Semić..I Gosposvetsko polje u Koruškoj bilo je negda naše u Velikoj Karantaniji.

Danas malo koji Hrvat razmišlja na taj način, ali mi bismo imali više prava na te krajeve i mjesta od srbijanskih suludih zahtjeva na nepostojećoj granici Virovitica – Karlovac – Karlobag. Srbijanci su nam preoteli istočni Srijem, Bačku, Mačvu, Crnogorci Boku Kotorsku, Slovenci Bijelu Krajinu. Mogli bismo tražiti natrag sve te krajeve, a isto tako i Duklju od Crne Gore, a Crnogorci neka ostanu u Zeti..Od Bosne i Hercegovine trebali bi tražiti sve one rubne krajeve i gradove koje su Turci okupirali i oteli od Hrvatskog kraljevstva, o čemu postoje dokazi i dokumenti. Turci su poštivali Tursku Hrvatsku, t.j. cijelu zapadnu Bosnu sa središtem u Banja Luci (koja se zvala Banska Luka). I to bi nam BiH trebala vratiti…

Kada je Puniša Račić u beogradskoj Skupštini načinio pokolj po zapovjedi kralja Aleksandra 1928. Tada je Svetozar Pribičević, hrvatski Vlah, to popratio jednom strašnom rečenicom: “Mi smo ljudi a oni su šakali!” Mislio je na njih – Srbijance i na nas Hrvate i Prečane. To je rekao u Zemunu ranjenom Stjepanu Radiću… Puniša Račić je u Beogradu zauvijek ustrijelio jugoslavensku ideju!

Nedavno je na HTV nastupio Milan Kangrga, zagrebački filozof i profesor etike, pa je rekao da se izjasnio kao Hrvat. Kada je to učinio on, jedan od najboljih i najvećih u svojem etnosu, onda je to važan i poučan primjer.

Na početku ove današnje hrvatske države dr. Šime Djodan je uzviknuo:” Srbi u Hrvatskoj trebaju biti politički Hrvati, a etnički mogu biti što god hoće!”

Zlatko Tomičić

(Izvor: Wikipedija):

Zlatko Tomičić (Zagreb, 2. prosinca 1930.–Zagreb, 16. lipnja 2008.) hrvatski je novinar, književnik, publicist, nakladnik, pjesnik, putopisac, dramski pisac, pisac kratkih priča, esejist, novelist, autor likovnih prikaza i člankopisac.

Završio je Filozofski fakultet. U djelima mu se nerijetko iz svakodnevne fabule priča preokrene u fantastiku. Neka djela izvedena su mu na pozornici, a neka su i ekranizirana, odnosno, prilagođena su za radiodrame.

S Dragutinom Tadijanovićem uredio je Antologiju hrvatskih pjesama u prozi. Od 1968. do 1969. uređivao “Hrvatski književni list” u Zagrebu. Nakon višegodišnje zabrane, ponovo ga pokreće 1990-ih. Urednik je časopisa “Ognjište“. Surađivao i s časopisom za kulturu “Hrvatsko slovo“. Za svoj rad je dobivao i nagrade (Nagrada “Zvonimir Golob” za najljepšu neobjavljenu ljubavnu pjesmu…).

Na hrvatski jezik prevodio je i pjesme s makedonskog jezika. Tako je preveo i neke pjesme makedonskog pjesnika Konstantina Miladinova [1].

 

Djela:

Četvrtoga ne razumijem, Zagreb, 1955.

Vode pod ledinom, Zagreb, 1955.

Nema blaga nad slobodom, Zagreb, 1956.

Dosegnuti ja, Zagreb, 1956.

Nestrpljivi život, Zagreb, 1956.

Zubobolja, Zagreb, 1957.

Budni faun, Vinkovci, 1960.

Nos, 1962.

Balada uspravnog čovjeka, Zagreb, 1964.

Bijela vrana, Zagreb, 1965.

Put k Meštroviću, 1965.

Revolucionarni kalendar, Zagreb, 1965.

Slavonija u pripovijesti i esejima Josipa Eugena Tomića, Vinkovci – Zagreb, 1966.

U zemlji Samovoj, Zagreb, 1966.

Bogumilsko groblje (pj.), Zagreb, 1968.

Zir (pj.), Gospić, 1968.

Hrvatsko more, Zagreb, 1969.

O listu koji je i hrvatski i književni, Zagreb, 1969.

Gromovi kreposnog duha, Zagreb, 1969.

Veseli dimnjačar, Zagreb, 1969.

Kain, Zagreb, 1970.

Boj s anđelom, Zagreb, 1970.

Der lustige schornsteinfenger, Zagreb, 1972.

Izabrana djela, Zagreb, 1984.

La cicogna della Croazia, Napulj, 1984.

Vražje oko, Zagreb, 1986.

Ravi par l’oiseau, Pariz, 1986.

L’annello di Dioclaziano, Saviano, 1986.

Zemlja banova, Basel, 1987.  – HAZUD izdanje kao Ars croatica 10 (podebljao D.H.)

Gluha nedjelja, Zagreb, 1988.

Prsten Dioklecijanov, Zagreb, 1988.

Nin, Zagreb, 1988.

Sunčeva djevica, Zagreb, 1989.

Petar Svačić, Toronto, 1989.

Krilati magarac, Zagreb, 1990.

Vrač s hridi, Barcelona, 1990.

Štefina, Zagreb, 1990.

Hrvatska, ljubavi moja, Hamilton, 1990.

Bosnom ponosnom, 1991.

Zemlja gluhih zmija, Zagreb, 1993.

Život, Zagreb, 1993.

Hrvatski Orfej, Zagreb, 1995.

Leonardov san, Zagreb, 1996.

Četvrtoga ne razumijem , Vinkovci, 1996.

Slavonijom, zemljom plemenitom, Vinkovci, 1996.

Krbavski vuk, 1997.

Povratak u postojbinu duha, 1997.

Crni kraljevi, Senj, 1997.

Ples ždralova, Vinkovci, 1997.

San o Irskoj, Zagreb, 1997.

Nenavište, Zagreb, 1997.

Povratak u postojbinu duha, Zagreb, 1997.

Povratak u Miholjac, 1998.

Božić u Friziji, 1998.

Ulazak u stijenu, 1998.

Zemlja obećana, Zagreb, 1998.

This Night, Zagreb, 1999.

Audiovizualni kentaur, 2001.

Alkion, 2002.

Kozmički pijetao, 2002.

Božanski soneti, 2003.

Izabrana djela, 2003.

Jarac s mišljena, 2003.

Stara keltska zmija, 2004.

Tajanstsvena ruža, 2004.

Skitni vitez Parsifal, 2005.

Savršena čaplja, Zagreb, 2006.

Dobavljeno iz “http://hr.wikipedia.org/wiki/Zlatko_Tomicic”

Kategorije: Hrvatski književnici | Hrvatski pjesnici | Hrvatski romanopisci | Hrvatski esejisti | Hrvatski publicisti | Hrvatski putopisci | Hrvatski dramatici

 

Suradnja Hrvata domovine i dijaspore kroz Zlatka Tomičića i Dragana Hazlera

Sa Zlatkom Tomičićem se poznam i surađujem od 1948. do smrti 2008. Upoznali smo se u Zagrebu kao srednjoškolci, prijateljevali i surađivali trajno, od čega posebno ističem: naše zajedništvo u Hrvatskom književničkom društvu “Tin Ujević” , u Ogranku Matice hrvatske u Baselu i u Hrvatskoj akademiji znanosti i umjetnosti u dijasporu sa sjedištem u Baselu, (HAZUD, Basel 1978).

Posjećivali smo se međusobno, najčešće u dvoje, a ponekad i u društvu s Tomislavom Antunovićem, Antunom Bauerom, Verom Berić, Brunom Bušićem, Žarkom Dolinarom, Asafom Durakovićem, Matijom Grbac, Nikolom Hazlerom, Lucijanom Kordićem, Edom Krušlinom, Vinkom Nikolićem,  Brankom Salajem, Franjom Tuđmanom, Vicom Vukovom i s brojnim istomišljenicima u Hrvatskoj i u Dijaspori.

Tragovi naše suradnje ostali su u Tomičićevom Hrvatskom Književnom Listu u Zagrebu objavljivanjem priloga iz Basela i raspačavanjem HKL oko 1000 primjerraka u Švicarskoj i susjednim državama. Još ću samo spomenuti, da je baselska HAZUD pomagala Zlatku Tomičiću u najtežim danima njegovog života nakon tamnovanja u kazematima zločinačkog Titovog antifašizma.  Po njegovoj želji objelodanili smo o našem trošku u Baselu, negovi zbirku pjesama pod naslovom Zemlja banova, Basel, 1987. kao Ars croatica 10. 

Od toga izdanja u 2000 primjeraka poslali smo u Zagreb na viüe adresa, ukupno 700 primjeraka i sve ih je zaplijenila UDB-a. Imamo službeni broj plijenidbe, kojeg nam je poslao zagrebački član HAZUD-a, hrv. akad. Dr. Milivoj Barbarić.

Obzirom da ovaj članak poprima već petu stranicu, ovime ga zavržavamo, a o velikanu ličkih korjena i vrlina, Zatku Tomičiću slijedi drugi osvrt. On to zaslužuje.

Neka Ti je lahka naša sveta Zemlja Hrvatska, koju si iznad svega volio i u njoj si vječni počinak zasluži. Tvoj prijatelj od mladosti pa do groba – dok mu živo srce za Hrvatsku bije

Dragan Hazler – Hrvatski djelatnik

 

Basel, 2009. u prvoj obljetnici blažene smrti Velikana iz Like †Zlatka Tomičića. Slava Ti!!!