SMIJE LI RODITELJ NEKAŽNJENO ZLORABITI SVOJU ULOGU KAKO BI SE OSVEĆIVAO „PARTNERU/PARTNERICI“?
Zagrebački bračni par imao je zajedničkih dvoje djece. Razveli su se 2012. godine. Od tada otac nije vidio niti jedno dijete, nije doprinosio njihovom odgoju. Starije dijete/kćerka rođena je sa Downovim sindromom, uprkos tome ali i svima, djevojka je uspješno završila srednju školu, zaposlila se i već deset godina radi. Na poslu je svi hvale, a i svi koju ju poznaju odmah ju zavole. Toliko je srdačna i otvorena prema dobrim ljudima.
Zle i pokvarene ne voli. Odmah ih osjeti i ništa ne može promijeniti njezin nastup prema takvim, zlim ljudima.
Njezin nazovi otac nije za nju dao niti jedne kune/ni eura. Odmah nakon rođenja, budući da je bila 100% invalid, djevojka je bila uknjižena kao ½ vlasnica stana, a na drugoj polovici bio je uknjižen taj njezin biološki otac (bračna stečevina oca i majke). Uz suglasnost Hrvatskog zavoda za socijalni rad (tadašnjeg Centra), Ispostava Trnje, koji je izdao rješenje da ocu dozvoljava prodati stan i u ime tada malodobne kćeri, uz uvjet da novi stan koji bude kupljen bude ½ isto tako vlasništvo od malodobne kćeri, otac je prodao stan. Polovinu iznosa od prodaje 75.000,00 eur on i sada već bivša supruga dali su kao akontaciju za novi stan, dok je za razliku kupoprodajne cijene od preko 100.000,00 eur-a bivša supruga podigla kredit, i otplatila ga sama u cijelosti.
Ostatak od 75.000,00 eur ostalo je na računu tadašnjeg supruga koji to nije bio još dugo vremena. Ubrzo je našao ljubavnicu (ili ju je već imao prije) i odmaglio zajedno sa novcem. Nikad se više nije javio djeci, ali ih je nakon što su postali punoljetni redovito viđao u sudnici. Naime, podigao je protiv njih na desetke tužbi.
Maloljetnom sinu plaćao je alimentaciju samo u iznosu koji je prisilno odredio sud, a nakon pravomoćnog rješenja o ovrsi, ovrhom mu je alimentacija ustezana sa računa. Do osamnaeste godine djeteta. Iako je sin redovno krenuo na fakultet, i završio ga, taj nazovi otac silno se na sudu namučio dokazujući da sin nije dostojan alimentacije, da nije dobar student, da ne uči dobro, uglavnom, dokazivao je da mu alimentaciju ne treba plaćati. Čak je rekao da se može i sam uzdržavati na način da nešto radi u vrijeme kad nije na faksu…..
Kasnije je tužbom tražio da mu se vrati ono što mu je ovrhom oduzeto, i da se ukine alimentacija nakon osamnaeste godine života (sa zateznom kamatom od početka plaćanja). Kako stvari trenutno stoje, sin će morati vratiti i onu alimentaciju koja mu je isplaćena ovrhom do osamnaeste godine života zajedno sa kamatom, pa umjesto da roditelj brine o djetetu, dijete će biti prisiljeno uzdržavati roditelja, koji to očigleno i nije. Jer roditeljska uloga ne svodi samo na gene i na upis u rodni list.
Otac je pokrenuo i nekoliko ovrha. Silom je nastojao bivšu suprugu zajedno sa kćerkom koja ima Downov sindrom i sina – IZBACITI IZ NJIHOVOG DOMA.
Ovrhe su bile rezultat njegovog neplaćanja kredita. Niti jedan kredit koji je podignut u vrijeme braka on nije plaćao. Drugim riječima ne samo da je pokupio novce od prodaje stana i potrošio ih sa novom odabranicom, već je i uslijed neplaćanja kredita došlo do ovrha, koje su morali otplatiti bivša supruga i njegova djeca.
Djeca su, zahvaljujući iznimnoj majčinoj skrbi, završila škole. Djevojka se zaposlila, sin se zaposlio. Vratili su sve dugove i one koji su nastali u braku kao zajednička bračna stečevina, ali i očeve koje nije želio vraćati. Ali otac sad želi nekretnine koje su bez dugova.
Da bi u tome uspio, pokrenuo je pred sudom postupak lišenja poslovne sposobnosti za vlastito dijete, kćerke koju nije vidio od 2012. godine. Pri tom je iskoristio zakonsku činjenicu da se u rodnom listu navodi kao otac, jer hrvatski zakoni ne dozvoljavaju da se otac briše iz rodnog lista, ma kakav god on bio.
Taj „nazovi otac“ želi svojoj kćerki sa Downovim sindromom, ukrasti osmijeh, životnu radost, posao koji obožava. Želi joj oduzeti budućnost.
DA bi uspio u tome predlaže da ju se smjesti u instituciju i tamo vještači, kao da je ona neki teški kršitelj zakona ili osoba sa psihičkom bolesti. Djevojka nikada nije bila u tretmanu Centra, nikada se nije liječila od nikakve psihičke bolesti, potpuno je samostalna. Radi već deset godina, zarađuje, nikog ne dira, nikome ne šteti. Ali ocu koji ju nije vidio već 14 godina – smeta.
Zašto? Očigledno joj želi oduzeti poslovnu sposobnost kako ga ne bi mogla tužiti za povrat novca koji on duguje svojoj djeci, koja su platila njegove dugove.
Želi djevojci (svojoj kćerki) naškoditi kako bi napakostio majci.
Želi preko kćerke sa Downovim sindromom voditi rat sa majkom i pobijediti ju na području na kojem su majke najslabije – ucjenjujući ju i vršeći pritisak nad njom, praveći silne probleme njihovom djetetu. Ne mareći što se radi o najosjetljivijim osobama, koje su tople, emotivne, senzibilne…… osobe koje šok, stres, strah – može i ubiti. Naročito ako imaju i drugih zdravstvenih problema ili slabo srce.
Sud je taj koji odlučuje. Sud sudi na temelju Zakona, Ustava i nadređenog europskog prava, i na temelju dokaza u spisu. Sud bi ovu priču trebao presjeći. Zlouporaba procesnih prava nije dozvoljena. Sud ne smije dozvoliti strankama ona raspolaganja koja su suprotna Ustavu, zakonu i moralu.
Ta osoba, djelatnik je Grada Zagreba, u Uredu gradonačelnika. Djelatnik od povjerenja zagrebačkog gradonačelnika Tomislava Tomaševića.
Vodi javnu nabavu. „Cijenjena osoba“, kojoj se rijetki suprotstavljaju…. On opravdava svoje aktivnosti riječima da „majka i kćerka zajedno njemu žele naškoditi!“
Na koji način? 14 godina ih nije vidio, ali kada je shvatio da je kćerka zaposlena, da ima ušteđevinu i da se sama o sebi brine, sad se sjetio da ima kćerku.
Neki ljudi nisu zaslužili djecu. Od takvih ljudi sustav bi trebao djecu zaštititi. Umjesto toga, Centar i institucije oduzimaju djecu ljudima koji ih vole, ali možda zbog nedostatka posla, možda zbog neimaštine, ili nekog drugog problema su zapali u poteškoće, pa im oduzimaju djecu.
Nekoj djeci treba oduzeti roditelje. Jer neki roditelji, nisu zaslužili da imaju djecu.
Postoje dvije priče u Hrvatskoj. Priča o roditeljima koji silno vole svoju djecu i bore se rukama i nogama da im djecu ne oduzimaju, ili da ih vrate k sebi nakon što im, iz Bog zna kakvih razloga djecu oduzmu, i postoje roditelji koji svoju djecu ne vole, čine im zlo i štetu.
Od takvih psihofizičkih zlostavljača djecu treba zaštititi. Ali od njih treba zaštititi i društvo, jer svojim nemoralom truju okolinu.
Redakcija HAZUD.HR