Gdje god se okrenemo, u koji god slučaj taknemo, svjedoci smo diskriminatorne politike vladajućih u odnosu na pojedinu populaciju građana. Načelo jednakog postupanja predstavlja temelj jedne zajednice te mora biti izravno primjenjiv i u području normativne djelatnosti države.
Diskriminacijom se smatra stavljanje u nepovoljniji položaj bilo kojeg građanina RH, kao i bilo koje osobe povezane s njom rodbinskim ili drugim vezama.
U Hrvatskoj diskriminacija na svakom koraku. Ministarstvo financija diskriminira građane i poduzetnike i postupa nejednako pri naplati poreza, otpisu dugovanja, poreznom nadzoru i slično.
Ministarstvo unutarnjih poslova diskriminatorno postupa prema građanima, jednima se kaznene prijave rješavaju i progone se nedužni ili neznatno krivi, dok s druge strane se zataškavaju kaznene prijave u kojima se opisuju velike i teške pljačke ili zlouporabe.
HBOR diskriminatorno postupa prema poduzetnicima i nisu svi u jednakom statusu pri donošenju odluka o kreditiranju. Brojni poduzetnici znaju da je često zahtjev za kreditiranja od HBOR-a samo gubljenje vremena jer nemaju šanse da im kredit bude odobren.
Ministarstvo zdravstva diskriminatorno se odnosi prema pacijentima. Onaj tko ima „jače veze“ može prije doći na red za obavljanje liječničkog ili specijalističkog pregleda, ako nema veze, prije će dočekati da „padne u krevet“ nego li da započne liječenje.
DORH također ima popis privilegirane grupe, a i spisak osoba koji su na „crnoj listi“. Slično tome se ponašaju i druga državna tijela.
Hrvatski sudovi diskriminiraju pojedine građane donoseći nejednake odluke u jednakim slučajevima, zavisno od stranke koja se tog trenutka pred sucem nalazi.
Pod diskriminacijom u domaćim pravnim propisima razumijevamo pravom zabranjeno (nedopušteno) razlikovanje među osobama ili skupinama osoba. Osobe koje se nalaze u usporednom pravnom položaju „nemaju jednake mogućnosti“ pri stjecanju i ostvarivanju prava, odnosno stavljene su u nepovoljni položaj, a za koje razlikovanje ne postoji na pravu utemeljeno pravo.
Prema čl. 14. Konvencije za ljudska prava diskriminacija je različito postupanje za koje ne postoji razumno i objektivno opravdanje. Načelo jednakosti je OPĆE NAČELO PRAVA EU, kojim se treba ostvarivati dvostruka svrha – ekonomska i socijalna. Načelo jednakosti predstavlja temeljni oblik ljudskog prava. Stoga je i predstečajnim nagodbama došlo do teške diskriminacije građana. Ustavom, međunarodnom Konvencijom je određeno da po toj osnovi nije dopušteno razlikovati pravne i fizičke subjekte. Europska unija propisuje „PRAVO JEDNAKOG POSTUPANJA“. Dakle, diskreciono pravo koje se prečesto primjenjuje u Hrvatskoj nije ozakonjeno pravo niti priznato zakonom, Ustavom i Konvencijama.
Izravna diskriminacija je postupanje kojim se neka osoba stavlja ili je bila stavljena ili bi mogla biti stavljena u nepovoljniji položaj od druge osobe u usporedivoj situaciji. Diskriminaciju prijavite pučkoj pravobraniteljici!
Žrtva diskriminacija ima pravo na naknadu štete. Osoba koja tvrdi ili ima dokaze da je žrtva diskriminacije može podnijeti tužbu i tražiti; da se utvrdi da su žrtvi povrijeđena prava na jednako postupanje, odnosno da radnja koju je poduzela ili propustila može neposredno dovesti do povrede prava na jednako postupanje (Tužba za utvrđenje diskriminacije), žrtva ima pravo tražiti da se zabrani poduzimanje radnji kojima se krši ili može prekršiti tužiteljevo pravo na jednako postupanje, odnosno da se izvrše radnje kojima se diskriminacija ili njezine posljedice uklanjaju. Ako žrtva diskriminacije u sudskom ili drugom postupku tvrdi da je povrijeđeno njezino pravo na jednako postupanje prema odredbama Zakona, dužna je učiniti vjerovatnim da je došlo do diskriminacije. Teret dokazivanja da nije bilo diskriminacije leži na protivnoj odnosno tuženoj stranci.
Promicanje jednakosti i zaštita svih građana pred zakonom najviše su vrednote ustavnog poretka Republike Hrvatske. Stoga svi građani Hrvatske moraju imati jednaku zaštitu radi ostvarivanja jednakih mogućnosti.
Autor; Nada Landeka