Mr.sc. Sanja  Zagrajski,  dipl.iur.

Tijekom provedbe ovršnih postupaka, pa i deložacije vrlo često nailazimo na nedefinirane odnose vlasništva. Naročito se pitanje bračne stečevine i suvlasništva provlači u onim slučajevima u kojima se provodi ovrha na nekretnini, na kojoj je u zemljišnim knjigama upisan samo jedan od bračnog para, dok drugi nije upisan kao suvlasnik u 1/2.  Kako se u takvim slučajevima definira suvlasništvo, koja su prava onog partnera koji je upisan u zemljišne knjige kao vlasnik i smije li bez suglasnosti svojeg bračnog partnera raspolagati imovinom? Na ova pitanja odgovorila je pravna stručnjakinja Pravnog fakulteta u Osijeku, sa osvrtom na odredbe Obiteljskog zakona i Zakona o vlasništvu, ali i na odluke Vrhovnog suda koji su u sudskoj praksi jasno se opredijelili – BRAČNA STEČEVINA JE SUVLASNIŠTVO BRAČNOG PARA.  Raspolaganje nekretninama jednog bračnog druga bez suglasnosti drugog ima za posljedicu ništetnost pravnog posla i sudska je praksa u ovom slučaju dala prednost odredbama Obiteljskog zakona u odnosu  na odredbe Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima koje proklamiraju načelo zaštite povjerenja treće poštene osobe u zemljišne knjige.

“Ukoliko se radi o imovini koju su stranke kao bračni drugovi stekli radom za vrijeme trajanja bračne zajednice, tada činjenica da se na imovinu uknjižio tuženik kao vlasnik u 1/1 dijela, ne dovodi u pitanje pravno svojstvo ove imovine niti dovodi u pitanje suvlasnički udjel tužiteljice na toj imovini, ako stranke nisu drugačije ugovorile.“ – Odluka Vrhovnog suda RH, br. Rev 577/08-2, od 1. travnja 2009.

„Prilikom utvrđenja suvlasništva na bračnoj stečevini, sud nije ovlašten odrediti umjesto diobe, isplatu vrijednosti suvlasničkog dijela, osim ako se utvrdi da jednom od suvlasnika pripada znatno manji dio stvari.“ – Odluka Županijskog suda u Varaždinu, br. Gž. 385/05-2, od 30. lipnja 2005

Bračna je stečevina imovina koju su bračni drugovi stekli radom za vrijeme trajanja bračne zajednice ili potječe iz te imovine. Imovinski odnosi bračnih drugova temelje se na institutima obveznog prava, stvarnog prava i odgovarajućih  grana prava, no odredbe obiteljskog prava određuju koje će se norme drugih grana prava primjenjivati na imovinske odnose bračnih drugova.

Bračna je stečevina suvlasništvo bračnih drugova na jednake dijelove. Kako su bračni drugovi suvlasnici na jednake dijelove, tada niti jedan od njih  ne bi mogao bez suglasnosti drugog poduzeti nikakav posao u svezi s tom imovinom.

Ovo se odnosi i na nekretnine koje su u zemljišnim knjigama upisane na ime jednog bračnog druga. Raspolaganje nekretninama jednog bračnog druga bez suglasnosti drugog ima za posljedicu ništetnost pravnog posla i sudska je praksa u ovom slučaju dala prednost odredbama Obiteljskog zakona u odnosu  na odredbe Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima koje proklamiraju načelo zaštite povjerenja treće poštene osobe u zemljišne knjige.

Imovina koju su bračni drugovi stekli za vrijeme trajanja bračne zajednice ili potječe iz te zajednice, Obiteljskim zakonom ( Obiteljski zakon (u nastavku: OBZ) objavljen u NN 162/98 od 22. 12. 1998. g., stupio na snagu osmog dana od dana je definirana kao bračna stečevina. Bračna stečevina kao ukupnost stvari i prava je suvlasništvo bračnih drugova i glede upravljanja tom stečevinom odgovarajuće se primjenjuju odredbe stvarnog i obveznog prava.

Za razliku od ranijeg zakona, Obiteljski zakon određuje da su bračni drugovi u jednakim dijelovima suvlasnici u bračnoj stečevinBračna je stečevina pojam koji je u naše pravo uveo Obiteljski zakon koji bračnu stečevinu definira kao imovinu koju su bračni drugovi stekli radom za vrijeme trajanja bračne zajednice ili potječe iz te imovine (članak 248.) i ako nisu drugačije ugovorili.   Iz navedenog proizlazi da je već samim zakonom određeno suvlasništvo u jednakim dijelovima u bračnoj stečevini. Zakonski režim bračne stečevine neoboriva je presumpcija o jednakim udjelima svakog od bračnih drugova.

Zajednička imovina bračnih drugova njihovo je  zajedničko vlasništvo, dok je bračna stečevina suvlasništvo bračnih drugova, te se  pri diobi zajedničke imovine bračnih drugova cijenio doprinos svakog bračnog druga u stjecanju te imovine, dok se kod bračne stečevine ona dijeli na jednake dijelove među bračnim drugovima. Dakle, za pravnu prosudbu bračne stečevine nebitno je koliko je koji od bračnih drugova doista pridonio. Svaki od bračnih drugova u polovini je suvlasnik na njihovoj imovini koju su stekli za vrijeme trajanja  bračne zajednice

Bračno.m stečevinom nazivamo onu imovinu bračnih drugova koju su stekli radom za vrijeme trajanja bračne zajednice ili koja potječe  iz te imovine.

Kako su bračni drugovi suvlasnici bračne stečevine u jednakim dijelovima, tada niti jedan od njih ne bi mogao bez suglasnosti drugog bračnog druga poduzeti bilo koji posao redovite uprave jer nema većinu. „Kad postoji suvlasništvo u jednakim dijelovima tada se ovi poslovi redovitog upravljanja ne smiju poduzimati bez suglasnosti obaju suvlasnika.“

Ako se primjeni načelo argumentum a contrario, proizlazi da za poslove izvanredne uprave nad stvarima bračne stečevine, kao i za raspolaganje, svaki bračni drug mora imati pristanak drugog bračnog druga i to pod prijetnjom ništetnosti.

I starija se sudska praksa odredila glede upravljanja zajedničkom imovinom bračnih drugova: „Ništetan je ugovor kojim je jedan od bračnih drugova otuđio nekretninu koja čini zajedničku imovinu bračnih drugova.“