Dragi moji Hrvati – Štitarci, dragi gosti, rodbino i prijatelji!
U životu svih nas postoje oni posebni trenutci kad čovjek doživi radost duše zbog plemenitog djela učinjena mu dobrotom njegovih bližnjih, u ovom slučaju meni – od mojih vlastitih prijatelja – članova HRVATSKE AKADEMIJE ZNANOSTI I UMJETNOSTI DOMOVINE I DIJASPORE.
Na prijedlog časnoga domoljuba, dugogodišnjega predsjednika Akademije mr.sc. Dragana Hazlera, u zahvalu za pjesničku ljubav darovanu Majci Domovini, Bogu i milom Rodu, a uz pomoć određene skupine ljudi, 16. prosinca 2017. u Štitaru je zasađen hrast u spomen na moju malenkost, ženu Hrvaticu slavonske ravnice, koja u rodnom Štitaru provede samo djetinjstvo i kratki dio mladosti, a sve ostale godine (četrdeset i osam) u dalekoj Australiji.
Da lakše razumijete moju patnju za rodnim krajem, dovoljno je spomenuti kako od 1969. do 1991. zbog komunizma, poput golemog brojahrvatskih sinova i kćeri, nisam vidjela drago selo te oca i majku koji umriješe željni mene i ja njih. Svoju neizrecivu tugu zbog gubitka Domovine i pokojnih roditelja pretočila sam u pjesme. Osim Boga one mi bijahu najveća utjeha na trnovitim putevima tuđine. Shvaćala sam – što je čovjek dalje od Doma, to mu je rodna gruda svetija, a ljubav prema onome izgubljenom jača i žarča. Također, spoznah da je većina Hrvata odlaskom u tuđi svijet osuđena na okrutnu, često doživotnu kaznu patnje i boli. Nije stoga čudno što su mnoge moje pjesme, pisane pod tuđim nebom, natopljene gorkim suzama nostalgije i okovane vječnom čežnjom za onim ”prohujalim” što se više ne može vratiti. Usuđujem se reći – oko četiri milijuna Hrvata u dijaspori živi svakodnevno u pustim sanjama s kojima nažalost mnogi prerano liježu u grob. Ja također čuvam neumrla sjećanja na sretne dane blagoslova u kućici pod šumom i u zlatnim poljima Slavonije, mjestu mojega rođenja. Zato se radujem što će osim skromnih pjesama okićenih najljepšom rimom duše mi seljačke, a dobrotom HAZUDD-a i ljudi iz Štitara, u dvorištu Malog školskog parka rasti HRAST, posađen u spomen na ”dite iz Paraćosaka”, čija je želja ostaviti kosti u pitomom, seoskom groblju među onima što bijahu dio mene, a ja dio njih.
Zahvaljujem iskreno i toplo čestitim ljudima ne samo na zdušnom zalaganju oko ostvarenja želje predsjednika Akademije, gosp. Hazlera, nego i jer tako rado i poslušno po zimi i snijegu prevališe golemi put od nekoliko stotina kilometara, da prisustvuju današnjoj svečanosti. Na takvu žrtvu spremni su samo junaci koji istinski osjete bilo svojega naroda. Evo imena tih vjernih Hrvata – domoljuba čije dobro djelo može platiti samo Onaj gore: odvjetnik Ante Baraba iz Paljuva (Novigrad), inženjer Boris Živković iz Zagreba, te uvijek spreman za pomoć don Anđelko Kaćunko iz župe Kompolje kod Otočca – katolički novinar, publicist, književnik i glazbenik. Posebno priznanje ide vrlo skromnom, a tako poznatom umjetniku, Dubravku Radmanu iz Tinjana (u Istri) za izrađeno kameno obilježje, na kojem je ‘na tvrdoj stini’ (da se sačuva mlađim generacijama) uklesao i nekoliko riječi starohrvatskoga korienskog pisma, koje je u našem narodu bilo u uporabi sve do 1892. godine. Drago mi je što je moj seljanin, akademik Stanko Šarić sudjelovao u današnjoj svečanosti, i što su svirali naši dečki iz Štitara – Đuro Buzov Mrki i njegov sastav??? (Đuro puno hvala. Ostavio si danas svoju svinjokolju kako bi uveličao ovu svečanost).
Dragi moji seljani i školski prijatelji, dragi poštovani načelniče općine Štitar! Svima vama, kao i ravnatelju škole IGK, župniku vlč. Pavi Madžareviću, te časnim gostima i ostalima koji imadoše udijela u ostvarenju današnje svečanosti, upućujem obilnu zahvalnost, jer ste – unatoč činjenici da su mnogi Štitarci zaslužniji od mene – dopustili neka mi pripadne čast iskazivanja tako lijepog priznanja. Za uzvrat, dok je duše u meni, vjerno ću vas kititi stihovima svojih pjesama i promicati ime poštenih Slavonaca uvijek spremnih za Dom i svetu vjeru Kristovu. Neka vječni Čuvar naših hrabrih pradjedova pomno bdije nad ovim ubavim graničarskim selom pored Save, koje od svojega postanka, poput slavonskoga hrasta lužnjaka, ostade čvrsto i postojano te do danas još nije pokleknulo ni pred jednom zemaljskom silom. Jer: I DOK JE SRCA – BITI ĆE KROACIJE, SLAVONIJE I NAŠEGA PONOSNOGA ŠTITARA!
Na kraju ove kratke zahvale ponavljam riječi svete himne kojom starina Dragan Hazler, predsjednik HAZUDD-a, u spomen precima i narodu hrvatskom, završava svako svoje pismo:
”Dok mu njive sunce grije,
Dok mu hrašće bura vije,
Dok mu mrtve grobak krije,
Dok mu živo srce bije!”
Marija Dubravac Stažić