Dok sam bio mladi svećenik u Duvnu, išao sam u Kovače držati vjeronauk. Mnogo puta sam čuo kako su Srbi znali prijetiti Hrvatima prije rata. Kad bi hrvatska djeca išla u školu, znale su im ondašnje srpske žene reći: “A lijepe djece! Dabogda oni napunili Rimske bunare!” U ono vrijeme, priznat ću, nisam u tom vidio nešto strašno. Ne bih to vidio ni danas, da nisam čuo nešto posve novo. To ću iznijeti i pred sud javnosti ponosno stati.

Nakon usahnuća hrvatskoga proljeća, gledali su Srbi što više tući Hrvate njihovom prošlošću. Hrvati su morali šutjeti, pa ih je bilo lako napadati i bezdušno jezikom klati. Tako je neki novinar iz Beograda, baš u tom vremenskom razdoblju, došao u Cebaru da ispita kako su Srbi bačeni u jamu. Tražio je susret sa starim ljudima. Počeo razgovarati s Lukom Ćosićem, a Luka je dršćući šutio. Sreća je velika što je u sebi imao hrabrosti Ivan Madunić – Šćiga.

Slučaj sam istraživao. Nadnevak nisam mogao utvrditi na osnovi razgovora s mještanima. Čak ni u matičnim uredima u Brišniku i Tomislavgradu. Na osnovi pričanja dalo bi se zaključiti da se to zbilo u drugoj polovici lipnja 1941. U pravoslavnom groblju napravljen im je spomenik. Na spomeniku piše da su stradali 2. kolovoza 1941. Do pisanoga dokumenta vjerujem nadnevku sa spomenika.

To što je učinjeno zločin je. Nema dvojbe. Treba to iskreno požaliti i u dubini svoga kršćanskoga srca duboko se potresti. Ali treba znati da nam kršćanska žalost ne zabranjuje taj slučaj proučavati i napokon (po)kazati što mu je prethodilo.

Dok sam bio mladi svećenik u Duvnu, išao sam u Kovače držati vjeronauk. Mnogo puta sam čuo kako su Srbi znali prijetiti Hrvatima prije rata. Kad bi hrvatska djeca išla u školu, znale su im ondašnje srpske žene reći: “A lijepe djece! Dabogda oni napunili Rimske bunare!” U ono vrijeme, priznat ću, nisam u tom vidio nešto strašno. Ne bih to vidio ni danas, da nisam čuo nešto posve novo. To ću iznijeti i pred sud javnosti ponosno stati.

Nakon usahnuća hrvatskoga proljeća, gledali su Srbi što više tući Hrvate njihovom prošlošću. Hrvati su morali šutjeti, pa ih je bilo lako napadati i bezdušno jezikom klati. Tako je neki novinar iz Beograda, baš u tom vremenskom razdoblju, došao u Cebaru da ispita kako su Srbi bačeni u jamu. Tražio je susret sa starim ljudima. Počeo razgovarati s Lukom Ćosićem, a Luka je dršćući šutio. Sreća je velika što je u sebi imao hrabrosti Ivan Madunić – Šćiga. On je preuzeo riječ i počeo razgovor s novinarom:

– Tko Vas je poslao u Cebaru?

– Kazao mi je za to Karan (Srbin iz duvanjskoga kraja, iz Rašćana. Nije mu spomenuo ime).

– Vratite se u Beograd, pa upitajte toga Karana: Odakle ljudske kosti u pećini iznad Cebare? Kada Vam on sve to rekne, dođite mi s tim podacima, pa ću Vam sve kazati što je bilo 1941. sa Srbima.

Novinar se nije vratio. Da su, kojom srećom, zapamtili njegovo ime i prezime, bilo bi zanimljivo čuti od njega: Zašto nije došao u Cebaru po sigurne podatke?

Reći ću što sam otkrio! Karađorđevićeva je satrapija prije rata imala svoje komite što su ubijali istaknute i ugledne Hrvate među katolicima i muslimanima. Bili su ti komiti stručni u ubijanju i uklanjanju ljudskih leševa. Poubijane Hrvate iz Hercegovine i nekih bosanskih krajeva tamo su po noći dovozili i u pećinu ih ubacivali. Znali su mještani što se tu radi, ali su morali šutjeti – da i oni ne bi na istom tom mjestu zaglavili. I, na žalost, drugi su im to, pretežito iz susjednoga muslimanskog sela Omerovića, uz neke naše nitkove, uzvratili, pa je zloća tih zlikovaca pala na nevino selo – Cebaru.

Sačuvala se u našem narodu riječ suveznik. Suveznici su bili ljudi koji bi sa svojim kolima i ostalom konjskom opremom skupa radili te rizik i dobit ravnomjerno dijelili. Tako je Hrvat iz Cebare Ivan Letica – Ćuković, prije rata, bio suveznik s Urošom Vitezovićem, Srbinom iz Cebare. Jednoga dana pred rat, kad su već počeli četnici obilaziti Srbe po Cebari, nekad prikriveno, a nekad otvoreno, pozvao je Ivan Letica svoga suveznika Uroša na objed. Uroš mu je to obećao. Ali vrijeme, toga zakazana dana, sve više odmiče, a Uroša nema. Odlučio je Ivan otići k njegovoj kući i vidjeti zašto mu nije došao, kad je već obećao. Kad se primaknuo njegovim ulaznim vratima, čuo je glasnu raspravu o diobi hrvatskoga imanja u Cebari, kad se brzo obračuna s Hrvatima. Nije im se tada javljao nego se odmah kući vratio. Pravio se kao da ne zna što je među Srbima bilo. Kad god bi Ivan Uroša upitao za razlog njegova nedolaska na objed, Uroš bi to vješto izbjegnuo. Zato je jednoga dana Ivan Letica – Ćuković dobro Uroša opio i sve uspješno iz njega izvukao. Svaku sitnicu. Naravna stvar, kako nitko nikome nije kutija, nije to bio ni Ivan Urošu. On je to svuda i na sav glas pričao. I to se znalo. Pa su Srbi zaskočeni prije ostvarivanja svoje zle odluke da Hrvate ubiju i na njihovu se stanju i imanju nastane. Nakon hrvatske smrti u “čistom srpskom selu”. Ali to ne bi tako. Kojom srećom da se djelovalo i ponašalo u skladu s kršćanstvom: “Blagoslivljajte one koji vas progone; blagoslivljajte, a ne proklinjite” (Rim 12,14). “Ne osvećujte se, ljubljeni, sami, već to prepustite srdžbi Božjoj” (Rim 12,19). “Ne dopusti da te svlada zlo, već zlo svladaj dobrom” (Rim 12,21). “Nikom ništa ne budite dužni, osim da ljubite jedan drugoga, jer tko ljubi bližnjega ispunio je zakon” (Rim 13,8). “Ljubav ne čini bližnjemu zla. Dakle: „Ljubav je ispunjeni Zakon“ (Rim 13,10).

Moguće je bilo držati se tih poticaja, jer snaga (Dap 1,8) što u Isusu Kristu bijaše nazočna i djelatna (Iv 1,14-18 i Lk 4), ista je i u kršćanima (Iv 20,19-23) koji su produljeni Isus Krist – Isus koji je na ovom svijetu nazočan i djelatan (Mt 28,16-20 i Dap 9,1-30). Umjesto da ti ljudi koji su od nas izašli budu plodna loza na Kristu trsu (Iv 15, 1-8), oni, na žalost, bijahu divljaka na grešnom Adamu.

Zločin je nad Srbima učinjen. Mora se to požaliti. Takvo se što ne smije nikada i nigdje učiniti. Čisto ljudsko ponašanje i olakšavajuća okolnost neka budu daleko od mene. Olakšavajućih okolnosti za zločin nema. Ne tražim ih. Samo donosim ono što je prethodilo zločinu. I da nam je sa srpske strane ne znam kakav zločin bio najavljen i učinjen, mi, jer smo kršćani, ne bismo smjeli učiniti zlo njima. Morali bismo i u tim okolnostima biti što sličniji Isusu Kristu, koji je za nas bezbožnike i Božje neprijatelje umro, da bismo postali braća njemu Sinu i djeca Bogu, njegovu Ocu (Rim 5,1-11). I umjesto da kršćani kao svjetlo svijeta (Mt 5,14-16) zasvijetle muslimanima, svjetlo u tim kršćanima tada je postalo tama. I nikakvo čudo što je još uvijek ta tama i uočljiva i opipljiva (Mt 6,22-23) …

Biti tama, ne biti svjetlo, zove se zli događaj u Cebari. S onima, s muslimanima iz Omerovića, kojima su naši kršćanski pojedinci morali svijetliti, oni su dignuli ruku na one s kojima su bili u svetim apostolima nazočni u istoj dvorani s Isusom Kristom, koji i jednima i drugima reče: “Novu vam zapovijed dajem: Ljubite jedan drugoga; kao što sam ja ljubio vas, ljubite i vi jedan drugoga. Ako imadnete ljubavi jedan prema drugome, po tom će svi upoznati da ste moji učenici” (Iv 13,33-35).

Ne će biti na Božjem sudu pitani Hrvati kako su ljubili Ruse ni Srbi kako su ljubili Amerikance. Bit će pred tim sudom pitani Hrvati Kako ste ljubili Srbe? I Srbi: Kako ste ljubili Hrvate? Vrijeme je, već napokon, da nam Isus i jednima i drugima ispriča “Priču o milosrdnom Samarijancu (Lk 10, 25-37), te da je oboji čujemo i u djelo je provedemo.

fra Martin Planinić