Datum objave: 28. siječanj 2016./Autor: Antun Babić
Izbjeglice i azilanti bit će najveći test Europske zajednice, cijele Europe, pa i Hrvatske, u 21. stoljeću
Imajući u vidu nešto što se dogodilo u Pekingu u svibnju 2002. godine, nedavno sam s posebnim zanimanjem vrlo pozorno pratio emisiju Otvoreno, koju je, dozvoljavajući da se rasprave razmaše, vrlo dobro vodio Mislav Tonogal. Mislim da je tema Otvorenoga na početku godine i pred dolazak nove Vlade u Republici Hrvatskoj bila izvrsno odabrana.
O čemu se radi? Prema medijskim izvorima 2002. godine u NR Kinu je ilegalno ušlo preko tristo tisuća svjevernokorejskih izbjeglica, kojima je već tada NR Kina izgledala kao razvijena zapadna zemlja u usporedbi s onim što su ostavili iza sebe u Sjevernoj Koreji: najgoru vrstu fašističko-komunističkog režima u kojem se protivnike režima osuđuje na smrt strijeljanjem samo na mig nekog partijskog vođe, sveopću glad (pojavilo se i ljudožderstvo) i male izglede da će se bilo što u toj zemlji promijeniti u idućih sto godina. U to vrijeme bio sam opunomoćeni ministar za politička pitanja u Veleposlanstvu Republike Hrvatske u Pekingu, pa sam pozorno pratio sva politička događanja u Kini i njezinom okruženju.
Kineski pristup i europski pristup izbjeglicama
Međutim, nakon određenog vremena boravka u NR Kini, izbjeglice iz Sjeverne Koreje doznale da je moguće dobiti useljenje u Južnu Koreju, ako se zatraži azil u diplomatskim predstavništvima razvijenih zapadnih zemalja u Pekingu. Problem je bio u tome što su Kinezi u to vrijeme imali jako brojno osiguranje na ulazima u strana veleposlanstva, a izbjeglice iz Sjeverne Koreje nisu imale dogovorene termine u veleposlanstvima, a često ni osobne dokumente. Neki od njih su se pak dosjetili da bi mogli preskakanjem preko ograde veleposlanstava i utrčavanjem kroz glavni ulaz domoći se, prema međunarodnoj konvenciji, exteritorijalnog prostora nad kojim Kinezi nemaju ovlasti, i na taj način zatražiti azil u drugim državama, uglavnom u Južnoj Koreji. Veleposlanstva SAD-a i Njemačke su u roku od dva dana osiguravala odlazak tih izbjeglica u Južnu Koreju. Za razliku od njemačke kancelarke gospođe Merkel, tadašnji kineski predsjednik Jiang Zemin, nije Svjevernokorejancima poslao poruku dobrodošlice u NR Kinu, iako NR Kina ima 1,3 milijarde stanovnika i jedan milijun stanovnika više za Kinu bi značilo imati samo još jedno selo više koje ima milijun stanovnika.
NR Kina je 2002. godine podigla ograde od bodljikave žice oko stranih veleposlanstava u Pekingu
Nakon što su takva preskakanja ograda i utrčavanje u prostore stranih veleposlanstava potrajalo nekoliko dana, jedno jutro vozeći se na posao kroz diplomatsku čevrt ugledao sam kako su Kinezi preko noći postavili dva metra visoku bodljikavu žicu oko veleposlanstava značajnog broja zapadnih zemalja. I bio je to kraj uletavanja siromašnih sjevernokorejskih izbjeglica u prostore stranih diplomatskih predstavništava. Iako je bilo sto posto sigurno da bi svaki sjevernokorejski izbjeglica, ako bi bio vraćen natrag u Sjevernu Koreju, odmah bio pogubljen, ne sjećam se da su bilo koje zapadne humanitarne organizacije izražavale veliku brigu i nezadovoljstvo zbog kineskog tretmana sjevernokorejskih izbjeglica u tu zemlju, kao i protiv podizanja dva metra visoke ograde od bodljikave žice oko stranih veleposlanstava u Pekingu.
«Fotress Europe»
Čim sam došao u ured (veleposlanstvo RH u Pekingu bilo je u jednom manjem neboderu) odmah sam sjeo i napisao bilješku o podizanju ograde s bodljikavom žicom oko veleposlanstava zapadnih zemalja u Pekingu. Vrlo dobro se sjećam da sam također istaknuo kako je taj potez Kineza zapravo uvod u ono što će se događati u Europi u 21. stoljeću. Naglasio sam kako će se, pod najezdom emigranata iz Afrike i Azije, Europa u 21. stoljeću pretvoriti u «Fotress Europe» (Europu tvrđavu).
Tijekom razvoja izbjegličke krize i najezde skoro milijun izbjeglica iz iz država Afrike i Azije u Europu, bio sam silno zabrinut i tužan zbog zapanjujućeg neznanja poznavanja tog vrlo složenog ali i opasnog globalnog problema od strane odlazeće Vlade i gotovo nikakvih pravovremenih priprema za takav scenarij koji su mnogi usamljeni analitičari svjetskih zbivanja već davno najavljivali. Diplomacija i međunarodni odnosi su mi struka (a dugo sam živio i u multikulturalnoj zemlji, gdje ta multikulturalnost više nije niti približno uspješna, kao što je bila dok su u nju doseljavali useljenici iz europskih zemalja), pa je bilo strašno čitati, gledati i slušati potpuno neodgovorne i lažne poruke vladajućih političara kako oni imaju sve pod kontrolom. Naravno, ni naši maistream mediji nisu ništa manje odgovorni, jer su im žutilo i tračevi daleko važniji od najvitalnijih interesa, ne samo Hrvatske, nego i njihovih stranih europskih vlasnika.
U tom Otvorenom, kao i uvijek, novinarka i pisac Višnja Starešina pokazala se kao najbolji poznavatelj težine i složenosti problema kojem Europa ide neizbježno u susret i konfrontaciju. Nažalost, gospođa Emina Bužinkić, ma koliko bila suosjećajna s izbjeglicama i isticala ljudska prava, pokazala je kako netko može s jako dobrim namjerama davati nebulozne izjave najvećih razmjera. Takvi «idealisti» su nas u prošlosti odveli u prvu Jugoslaviju i Titov komunizam.
Hrvatska je u jako ranjivoj situaciji
U svakom slučaju, za sve nas u Hrvatskoj trenutno su još uvijek najvažnije teme vanjski dug, veliko siromaštvo, želja za boljim životom, zaustavljanje pada gospodarskog rasta, demografsko propadanje, smanjenje odlaska mladih u svijet, tko će biti ministar a tko ne itd.? Naravno, to je potpuno normalno. Međutim, ako se na vrijeme ne osvijestimo i ako ne uložimo daleko veće resurse, znanje, trud i dubinsku analizu jednog strašnog problema pred kojima se Hrvatska, zajedno s cijelom Europom nalazi nalazi, te ako već sada ne počnemo najozbiljnije mi sami raditi i surađivati s drugim europskim zemljama oko pitanja dolaska nekoliko novih milijuna izbjeglica u Europu, Hrvatska jednostavno nema šanse opstati, jer je po broju stanovnika sebe dovela u krajnje ranjivu situaciju.
Nemojmo odgađati osnivanje Ministarstva useljavanja
U tom kontekstu, još jedanput ovim putem snažno apeliram na novog mandatara Vlade Republike Hrvatske, g. Tomislava Oreškovića (osobu is dijaspore), predsjednika HDZ-a Tomislava Karamarka i predsjednika MOST-a (ovog zadnjeg posebno, jer mislim da je u MOST-u najveći problem po tom pitanju), da ne ostavljaju pitanje osnivanje posebnog ministarstva za useljeništvo za budućnost, nego da odmah prihvate ono što je napravilo preko četrdeset zemalja u svijetu. Na temelju vlastitog iskustva i dobrog poznavanja razmišljanja mladih ljudi druge, treće i četvrte generacije Hrvata u svijetu, siguran sam da bi se mnogi vratili u Hrvatsku u idućih nekoliko godina, ukoliko bi Hrvatska uistinu pokazala da želi useljavanje vrlo uspješnih ljudi hrvatskog podrijetla iz svih dijelova svijeta. Ma koliko to u ovom trenutku nekome može zvučati rasistički, «Europa će u idućih nekoliko godina postati zadnje uporište i tvrđava u kojem će mnogi bijelci iz cijeloga svijeta tražiti utočište, pa tako i u Hrvatskoj. Bijelci čine samo 14 posto svjetskog stanovništva i u idućih pedeset godina samo u Europi neće biti manjina.
Mi Hrvati kao brojčano malen narod ne možemo utjecati na neizbježan razvoj globalnih događaja. Ono što ipak možemo je da mudrom politikom te događaje barem pokušamo iskoristiti za naše strateške nacionalne interese i opstanak samostalne hrvatske države i hrvatskog naroda.