Ima jedna bijela ruža
osušena na zidu,
ljepotu svoju nije izgubila.
Bijela je kao nekad,
s pravilnim laticama nježnosti.

Moja bijela ruža.

Svakim danom
kad god prođem,
a prolazim baš stalno pored nje,
ja čujem njezin tihi šapat.

Onda stanem i osluškujem.

Bijela ruža
šapatom mi priča.
Ona priča o strahu svom,
bijela ruža se mene boji.

Moja bijela ruža.

Pocinjem shvaćati!

U mom oku suza
koja pada na nježnu laticu njenu.
Ja stojim ukrućeno,
osjećam kako pričam, a šutim.

Moja bijela ruža stoji na zidu osušena
i svaki put mi šalje svoje dobre misli.
Zahvaljujuci njoj, svaki put kad prođem,
ja se sjetim Dobroga,
i smognem snage ustati se nakon pada i ići dalje.

Moja bijela ruža.

Shvaćam da je sad red na mene.

Ja volim svoju bijelu ružu i ne dam je nikome!
Bijela ruža , šapatom mi priča,
ona priča o strahu svom.
Bijela ruža se mene boji,
a ja ju neizmjerno volim.

Nikome ju ne dam .

MOJA bijela ruža
nema trna,
na njoj se ubosti ne mogu.
Zato ju čuvam, nezaštićenu, bez trnja.

Moja bijela ruža ima energiju
cijelosti ovog svijeta.
Ja od nje ništa ne trebam,
trebam samo nju da ju vječno čuvam.

Zašto šapat njen,
zašto strah,
bijela ruža to dobro zna.

Moja bijela ruža
trna nema,
na njoj se ubosti ne mogu.
Zato ću je čuvati, voljeti i paziti,
poklanjam joj sebe.

Moja bijela ruža
nema se čega bojati.

Zato čekam šapat tihi,
čekam mir u njoj,
čekam tihi spokoj,
čekam tren,
čekam vječnost.

Moja bijela ruža ima energiju cijelosti čitavog svijeta i ja cu je vječno voljeti!

Emilija Herceg