„Dobro se dobrim vraća!“ Stara narodna izreka, toliko često izrečena da je već postala „izlizana“.  No koliko god ju često ponavljali gotovo nitko u nju neće povjerovati dok god ne osjeti na svojoj koži, da je tako. Često, na žalost, dogodi se i da onaj kome ste prethodno pomogli,  od vas će  nezainteresirano ili okrenuti glavu ako  ga slučajno zamolite pomoć, ili što je još gore, ima  u nekom tajnom džepu spremljen  oštar bodež koji će umjesto Judinog poljupca, spremno i nemilosrdno zabosti vam u leđa, ili u Ahilovu petu.

Zašto neki ljudi čine takve stvari?

Iz kojih razloga  ona lošija i crnja strana puno lakše izviri na površinu ljudske naravi, pa i prevlada, nego li ona dobra? Je li dobro izumrlo zbog činjenice da ljudi često misle kako se dobrom ne mogu nadati, iako bezrezervno ustraju u tome da činite dobro?

Pročitah jutros u jednom od dnevnih listova, riječi  o samoinicijativno organiziranim akcijama širom Hrvatske u kojima se prikupljala pomoć za poplavljena područja i ljude koji su morali biti evakuirani iz svojih domova. Hrvati, svi kao jedan, spremno dužuraju  u brojnim centrima za skupljanje pomoći, volontiraju  na terenu,  spašavali su i spašavaju ljude i stoku,  pribavljaju hranu, lijekove, vodu. Bez imalo razmišljanja dali su sve što su mogli od sebe, pa i sami sebe,  te nesebično pružaju ruku ljudima u nevolji.

Tako i treba! Jer prirodne katastrofe ne biraju kad, gdje i koga će udariti. Danas su žrtve stanovnici Slavonije, sutra može biti bilo koji drugi kraj Hrvatske. Dobro se dobrim vraća! U nevolji se ne gleda na nikakve trzavice niti razmirice, na narodnost ili položaj,  već jedan drugom spremno pomažu.

Nije lako biti bez doma,  nije lako niti živjeti uz prazan stol, a još je teže biti praznih džepova. Uz sve to, ljudi koji imaju veliko i toplo srce nekako ipak uspijevaju  preživjeti, usprkos svim poteškoćama koje ih sustižu.  I  upravo u tim domovima, gdje je možda u vrijeme u kojima nema nevolje zapravo najmanje materijalnog bogatstva, tamo možda ima više ljubavi prema svojem bližnjem nego li u domovima tajkuna.  No, mora li nas baš neka takva katastrofa  drastičnih razmjera  naučiti kako da budemo jedni drugima ljudi? Zašto tako brzo i lako pojedini ljudi zaborave  taj od iskona poznat  običaj i obvezu – biti čovjek?

Kao i sve druge ljude, i mene često pogodi ljudska zloća i zloba!   Posljednjih godina ta ljudska zloća kao da se udeseterostručila, nikad je nije bilo više među ljudima.  Primjetno je to i ovih nekoliko dana u Bosni i Hercegovini,  gdje je, dok su neki skupljali pomoć i trudili se spašavati ljudske živote, drugi su koristili tu situaciju za pljačke, preprodaju, šverc. U mnogim krajevima kruh je poskupio dvostruko pa i više, tako isto i voda.  Postoje ljudi velikog i toplog srca, nesebični i darežljivih ruku, no postoje i oni s nedostatkom bilo kakvog osjećaja osim sebeljublja. Ovi potonji  uvijek pronađu način kako da najprije misle na sebe, a potom na druge. Bijedno je to, iskorištavati tuđu nevolju da bi  se okoristio. No  postoje ljudi koji za stjecanje materijalnog  ne biraju ni način, a ni sredstvo pa nemilice zabijaju noževe, i to svima; prijateljima, neprijateljima, rođacima, svima!  Na kraju krajeva, dobrim ljudima svejedno je što će ih to  pogoditi u leđa, da li oštar bodež, sjekira, ili samo oštro željezo. Sve rane jednako bole, s kojim god oružjem da su zadane!

S  druge strane, tako je lijepo vidjeti obitelji koje su u svoje domove bez ikakvih kalkulacija i razmišljanja primili niz osoba iz poplavljenih područja. Nesebično pomažu ljudi dobrog srca jedni drugima, netko daruje robu, netko novac, netko hranu ili lijekove, netko svoje vrijeme ili zagrljaj! To je čovjek na djelu! I svi ružni događaji, sve rane prestanu boljeti kad se na licu čovjeka koji se u jednom trenutku osjeti totalno bespomoćan, potpuno sam,  u životnoj opasnosti,  ipak nazre osmijeh jer je u tom, najvažnijem trenutku za njega, doživio da  mu prijatelj, brat, susjed ili neki nepoznati čovjek pruži ruku- Ruku spasa! 

Ne spašava ta ruka spasa samo onog kome je pružena, već i onog tko je pružio! Dobra djela se pamte!  I vraćaju dobrim! Gotovo uvijek, osobi koja čini dobro dogode se u najbitnijem trenutku u životu čudesne stvari.  Duga se ukaže na nebu poslije kiše. Sunce zablista  među oblacima! Lice tužnih i bespomoćnih ljudi zasjaji se osmijehom kao da prkose svim nevoljama i problemima.

Uvijek, baš uvijek, dobrim ljudima dogode se prije ili kasnije  dobre i lijepe stvari. Usprkos patnji, usprkos teškom križu, unatoč bolestima, brigama,  ovrhama, uspkros svom teretu koji u današnje vrijeme tlači čovjeka – dobri ljudi mogu se nadati dobrim za uzvrat. Ne od onih osoba koji hodaju ovim svijetom da bi poput nindža osvetnika ili nekih drugih nindža zabijali noževe ili metalne zvjezdice u leđa ili noge onih koje mrze,  već od onih koji ne kalkuliraju, i od Boga! Dobro se dobrim vraća –  bez obzira prema kom ste i kada bili ili jeste dobri, i bez obzira  što će vam se možda puno kasnije nešto dobro i lijepo dogoditi, i bez obzira od koga.

To je tako nevažno, tko će vam uzvratiti dobro,  nindže-ljudi  koji od crnila ne vide svjetlosti neće sigurno,  dok ljudi toplog zagrljaja i sjajnog osmijeha svoju dobrotu siju poput sjemena. Svugdje gdje dobrota bude posijana iznikne u prelijep, predivan i mirisan cvijet. Baš tako će i naša Domovina i nakon svih ovih nevolja koje su je sustigle ipak procvjetati, zamirisati,  zablistati.

Lijepa naša Domovina u kojoj žive ljudi dobrog i plemenitog srca!

I dok je srca, bit će i Kroacije!

Prozor Stjepanovog Doma

Priča gotski san;

Modri tamjan i aroma

Puni sveti stan.

Stanac kamen, hrabri Toma

Erded, Bakač ban,

Heroj sisačkoga sloma

Sja ko onaj dan.

U katedralu, kad su teške noći,

Na Banov grob zna neka žena doći

S teškim križem cijele jedne nacije,

A kip joj veli: Majko, audiant reges:

Regnum regno non praescribit leges,

I dok je srca, bit će i Kroacije!

A.G.Matoš