Datum objave; 30. ožujak 2015.
Autor; Walter William Houston III
Nakon cjelovečernjeg pisanja proznog romana ne mogu izdržati da malko ne otvorim dušu, ne zbog uskogrudnog samoljublja da zavirim drugima u duše, već da zaista napišem par riječi od srca za srca svih ljudi… Jer ipak Stvoritelj milosrdno podari dušu čovjeku da čovjek čovjeku ne bude stranac već prijatelj…Možda sam još pod dojmom putovanja onim nebeskim visinama gdje blaguje mašta, bez mašte nema niti pisanja proznog romana, drame i poezije, a možda je to ipak samo ona iskonska čovjekova želja da podijeli svoje misli sa ljudima, jer svakog od nas ponekad oluja želja baci na pusti otok… kako bilo da bilo nije mi želja, tako mi duše, ispasti bolji ili posebniji zbog malo filozofiranja ili po pjesnički otvaranja duše, već samo priznati da sam i ja iako pjesnik samo čovjek koji je griješio u životu i da svoju ispovijest ne tražim kod svećenika već svih ljudi dobre volje, čitatelji su moji svećenici….I kada pišem kritički o ljudima za koje mislim da griješe to ne znače da sam bolji od njih i posebniji, već to znači da milosrdno pišem kritički sa željom da i oni shvate, kao i ja, da smo samo ljudska bića s vrlinama i manama i da je ljepše zajedno putovati cestom snova nego sam – jer život je poput žigice u kutiji, ako ga ne dijeliš sa drugima nikada neće pokazati svoj divni plamen, koji otkriva najviše lice potpaljivača iskre života….Ljudi se znaju povući u sebe, zatvoriti i ne vjerovati, ne zbog toga što su loši ljudi već zbog nepovjerenja kako u sebe tako i ljude oko sebe, ali život nas uči da je prekratko to putovanje cestom snova da bi ga potratili na nepovjerenje i zatvaranja u svoje svjetove, jer što je svijet širi to je i svjetliji. Nepovjerenje je poput zime, a povjerenje poput ljeta. Usred zime napokon sam ustvrdio da u meni postoji nepobjedivo ljeto.(A. Camus) Kada se otvorimo iskreno nestaje strah od gubitka osobnosti, nema više mržnje, samo nepobjediva svjetlost ljubavi, zar to nije onaj sveti gral za kojim svi mi tragamo na cesti snova?!!….
Stoga mi je srce puno molbi da opet zajedno prođemo malu školu životne filozofije a sve s onom jednostavnom ljudskom nadom da svi mi koji ovo čitamo osjetimo povezanost, koju osjećaju između sebe zvijezde, kojima se čovjek toliko divi ne samo zbog sjaja već i ljubavi što šire oko sebe i otvaraju se poput tirkiznih školjki ispod plavetne nebeske kupole…Neka i ove riječi, poput samotnih sanjara putuju cestom snova od srca do srca da most povjerenja bude što dulji i čvršći….
Dakle da ponovim:
Eto jedan prijatelj me onako dobrodušno pita pa kako si ti uvijek tako dobre volje bilo jutro, popodne, uveče ili poslije ponoći??….(Nema to novac veze sa time tako mi duše…)
Naravno prijatelj zna da mene u dušu i srce jako dira ta nepravda prema dobrim ljudima kako u divnoj zemlji Hrvatskoj tako i divnom nam jedinom planetu Zemlji, pa kako pokraj te silne nesreće, siromaštva, pohlepe i drugih negativnosti ostati čovjek pozitivne energije i dobre volje-sretan?( Kada oko sebe širiš onu iskrenu pozitivnu energiju -zaboravimo PR- tada ne svijetliš samo oko sebe već i u sebi…) …Kako to postići?…Jednostavno, kada želiš drugom čovjeku dobro, isto što i sebi, osjetiš kako te ispunjava sreća, kada si otvoren prema svim ljudima bez obzira da li ih prvi puta vidiš u životu i kada im se iskreno iz duše nasmiješ, opet osjećaš kako te ispunjava neka punina, kada iskreno voliš ženu osjećaš harmoniju najdivnijih osjećaja u sebi, kada voliš mjesec i mjesečeve sjene kao sebe, kada voliš ovo divno sunce kao samog sebe, osjećaš harmoniju svih harmonija u sebi, i kada ideš u zagrljaj te divne prirode naprosto ne možeš biti nesretan, kao danas na primjer, iako zaista nisam spavao par noći-pisanje za jednu američku ekipu psihijatara i molekularnih genetičara na temu kako djeluje autosugestija na neurone i kako reprogramira somatske jezgre u matičnim stanicama…..Dakle ipak eto sada tako mi duše idem u zagrljaj suncu i trčati na divni nasip divnog nam Jaruna grada Zagreba…Još davno naučih u Tashilumpo samostanu od mudrih budističkih svečenika da harmonijom uma, duše i tijela mogu se pobijediti svi stresovi koji rađaju negativnu energiju a stres je i uzrok nevidljivim smrtonosnim bolestima poput zloćudnog tumora, moždanog udara, srčanog udara (To sam istraživao u Africi u plemenima koji nisu imali nikakve dodirne točke sa modernom tehnologijom i otkrio da je postotak moždanog i srčanog udara 10:1 S.A.D naspram tih plemena…) …
Ako gledamo dugo u jarko podnevno ljetno sunce možemo oslijepiti, ali ako gledamo u povečerje sunce možemo ojačati vid, tako je i sa životom općenito-.
Kada gledaš ponizno u sunce kao u prijatelja osjećaš svu blagodat njegova postojanja, tako je i sa čovjekom, jer Stvoritelj stvori čovjeka i prirodu od jednog duha.
Trčanje zaista pročišćava ljudski um, dušu i tijelo i naravno rađa pozitivnu energiju , i tada voliš sunce kao sebe i tada voliš i ljude kao sebe, naravno ako ona negativna energija nije toliko jako zaražena mržnjom, pohlepom, bezosjećajnošću i svim ostalim bolestima koje negativno djeluju na um, dušu i tijelo….Ali i tu negativnu energiju možemo pobijediti ako upalimo žigicu povjerenja da onaj kratki plamsaj otkrije lica dva stranca ,koja ipak sutra, ili još bolje istog trena, mogu postati prijatelji.
Walter William Safar