Vinko Vukadin član HAZUD-e, analizira često naše političke odnose i zavrzlame, uvijek u inicijativama koje nude smirujući poglede na naše svadljivo društvo, školovan na Karl-Franzens-Universitat Graz, danas se bavi edukacijama, investicijskim fondovi, financijama, a politološke obrade tema naše političke stvarnosti su mu uvijek zanimljive, zbog vidljivo bolesnih odnosa u hrvatskom društvu.
Vaš pogled na hrvatsko društvo?
Moj pogled na hrvatsko društvo je predodređen mojim životnim putem. Mladost sam proveo u komunističkoj Jugoslaviji, u Hercegovini i Zagrebu, a nakon toga u Austriji pa povratkom u Hrvatsku od 1992. godine sam pratio i pratim zbivanja iz dvije perspektive. Upravo te dvije perspektive su možda odlučujuće, da ja na hrvatsko društvo gledam kao na podijeljeno po nekoliko crta. Najprije je to podjela na siromašne i malo bogatije, te one stvarno bogate. Osim toga hrvatsko društvo je podijeljeno po raznim politčkim crtama, kao i druga društva, ali je ono podijeljene dublje nego recimo meni domicilno austrijsko. Hrvatske socijalne podjele u društvu su uglavnom slične podjelama u drugim društvima i narodima uz dodatnu dozu gorkog okusa zbog bogaćenja i siromašenja nekih slojeva baš za vrijeme osloboditeljskog rata. Ako tomu pridodamo nekoliko podjela koje zadiru u samu srž, kao podjela naroda nakon komadanja države od strane komunističko partizanskih zločinaca, te podjelu na poražene i ponižene i one koji su iz šume izišli da bi zavladali i stvorili državu najgoreg terora, onda imamo izrazito duboke podjele koje se ne mogu prebroditi pukim ponavljanjem, da se okrenemo budućnosti. Koliko god dobrohotni ljudi htjeli zaboraviti partizansku prošlost i komunizam, to jednostavno nije moguće i nije ni preporučljivo. Hrvatski narod nosi strašne ožiljke, koji još uvijek ne smiju biti ni pokazani, a kamoli da se nekoga zbog toga proziva. Ta duboka podjela je za vrijeme komunizma narod tjerala u ilegalu, u nijekanje svoje povijesti i svoje odgovornosti. Narod je morao živjeti šizofrenično da bi preživio. Takav stil života se prenio i u sadašnjost uz dodatnu podjelu iz osloboditeljskog rata, koja je imala više odlike socijalne podjele nego političke, jer je hrvatski narod bio jedinstven u odluci da se bori protiv okupatorske tvorevine Jugoslavije i njezinih jurišnih postrojbi, koje su se usput borile i za neku vrstu Velike Srbije. Nakon dobivenog rata nastaju nove podjele. Uglavnom na one kojima je rat bio brat i one kojima je bio tat. U kompletnu priču se naravno upetljala i stara komunistička struktura sa svojim elitama, koje su imale interesa da stvaranje hrvatske države proglase nekom vrstom neočekivane nezgode. Toj svojoj teoriji oni su pridodali priče o udbaškom stvaranju države, podijelili su narod na branitelje i nebranitelje, a sve s ciljem razjedinjavanja. Tako je došlo do situacije da više od milijun Hrvata iz dijaspore nije našlo svoje mjesto kao branitelji, iako su aktivno sudjelovali u ratu, ali ne u postrojbama. Taj diobeni trik je izveden jednostavno. Umjesto da se razlikuje između ratnika i branitelja, sve su strpali u branitelje i tako jednim jedinim, naoko korektnim potezom, izbacili ogromnu količinu iseljene Hrvatske, bez koje rat nebi bilo moguće dobiti. Ta podjela se trenutno osjeća najviše, jer je jedino hrvatsko iseljeništvo u stanju obnoviti Hrvatsku gospodarski, a bivše elite čine sve da do toga ne dođe. Iseljeništvo se povlači, malo uvrijeđeno u ćošak, Hrvatska propada, narod se iseljava, BiH Hrvati nemaju perspektivu. Kao u nekom filmu, koji nismo htjeli gledati. Hrvatsko društvo je dakle bolesno podijeljeno i ta podjela koristi onima koji su stvarali Jugoslaviju i nisu ju još uvijek izbrisali sa svojih ciljeva. Spoznaja da u dubini postoji ta podjela, a da se ona stalno niječe, dovodi do velikh frustracija. Narod vidi da još vladaju bivši komunsiti, sinovi partizana i jugoelite, isti oni koji su sve činili da ne dođe do stvaranja hrvatske države. No to je proskribirano gledanje na stanje, to je zabranjeno, jer je narod još uvijek u jednoumnoj matrici diktature.
Čeka li nas joj jedna godina apsurda milanovićeve vlade?
Mislim da ova vlada ne će odstupiti, jer ona nema niti intelektualnu, niti nacionalnu, niti ljudsku veličinu da prizna, kako nema pojma, kako riješiti probleme države. Umjesto toga oni se, kao u živom blatu, još više koprcaju, udaraju oko sebe i tako nas sve ukopavaju još dublje i dublje. Osnovna karakteristika Milanovićevih ministara i njega jeste samodopadnost i agresivna bahatost u paru s neznanjem i djelomičnom mržnjom na političke protivnike. Ako tomu dodamo izrazitu lukavost u kadroviranju na svim mogućim pozicijama, onda možemo reći, da će oni učiniti sve da ostanu do kraja mandata. Oni od toga žive i nadaju se, da će uskoro, kao što reče Josipović, obojati Hrvatsku u crveno. To crveno je krv naroda, koji malo pomalo crkava od gladi i birokratskog terora. Hrvatska javnost je puna vijesti o lopovluku, zatvaranjima i korupciji. Smeće se trpa u glave i osjećaje i onda je normalno da ljudi postaju bolesni. Ta bolest međutim koristi navodnim liječnicima, nadrispasiteljima, koji jedino spašavaju sebe. Mislim da ćemo morati izdržati ovu nepoštenu, nenarodnu i izrazito bahatu vlast.
Što je trulo u zemlji Hrvatskoj?
U Hrvatskoj i hrvatskom narodu je trulo puno toga, a ponajviše je nestala nada, vjera i ljubav prema svojoj državi i običnim ljudima. Truli lažni komunsitički moral se uvukao u sve pore. Hrvatski narod je uvjeren, da se može napredovati samo ako si korumpiran, ne vjeruje više da ima poštenog načina preživljavanja i da je moguće uspjeti, ako nisi krao. Hrvatski narod je izložen sustavnom trovanju, ubijanju nade i vjere. Ratnici, koji su svojim životima iznijeli slobodu se ubijaju, jer osjećaju tu trulež i bespomoćnost. Ja sam uvjeren da ta trulež dolazi od onih, koji svim silama žele spriječiti nepovratno osamostaljivanje hrvatskog naroda. Ja ih zovem tifusarimi i partizanima. To je za mene simbolika za onu kastu koja je stvarala Jugoslaviju, a danas nam tumače da su oni i ratnici osloboditeljskog rata iz 19911-1995. godine isti. To je perverzno i trulo. Takve ideje truju samu bit čovjeka, one ga čine bespomoćnim i rugaju se zdravom razumu. Nažalost mnogi te ogavne ideje prihvaćaju, jer dolaze iz najviših usta nekadašnjih vladara. Samo zato jer ti elitni partizani danas sviraju klavir, jer su uljudni i jer su navodni intelektualci. Takve ideje truju, jer se rugaju ratniku koji je sve izgubio dok su se te elite posložile. Narod truju i stalna prozivanja zbog navodnih zločina i stavljanje u istu ravan hrvatskih pojedinačnih zločina s masovnim zloinima okupatorske jugovojske. No tu je malo i narod kriv jer je prihvatio tezu da su nas ubijali srbočetnici, a ne jugoarmija. Pametan trik onih kojima je stalo da glavni izvor truleži: jugoslavenska ideja opstane.
Kako nas percipiraju vani?
Danas je Hrvatska smiješna zemlja, kao što je stranim političarima smiješan naš premijer. Lijeva javnost nas percipira kao notorne desničare, jer smo razrušili njihovu najdražu pokaznu lutku: Jugoslaviju, a konzervativna javnost nas ne shvaća. Osim toga Hrvatsku u svijetu predstavljaju neautentični političari, karijeristi uglanjcanih cipela i članovi VIP klubova, kojima je Hrvatska samo odskočna daska za jeftin provod. Naše gospodarstvo ne postoji, jer glavnu igru vode ekonomisti socrealističke provenijencije i birokracija izrazito rigidne austrougarske i komunsitičke povijesti. Ako tomu dodamo razaranja, onda možemo reći da smo mi u očima stranaca predivna zemlja na kojoj stanuju slučajni prolaznici.
Kako riješiti problem Bosne?
Pregovorima i povezivanjem hrvatskog naroda na rješavanju tog problema. Bosna i Hercegovina je oduvijek bila kolijevka hrvatskog naroda i države. Negirati tu povijest je danas suvremeno, ali potpuno promašeno. Bosna i Hercegovia bez Hrvata gubi svoje korijenje i zato će uvijek biti izložena tragedijama. Rješenje je u dijalogu, iskrenom dijalogu. Primarno između katolika i muslimana, a onda i sa pravoslavcima. Za taj razgovor je međutim bitno da svi imaju pravo odabira i zaštite svojih prava. Ja bih rekao da je konfederacija sa zabranom odcjepljenja moguće rješenje. Neka vrsta Švicarske. Hrvati imaju izraziti interes da se Bosna ne dijeli. Oni koji Bosnu i Hercegovinu dijele ne osjećaju je svojom zemljom, a oni koji bi od nje napravili neku vrstu bošnjačkog carstva nemaju pojma niti o njezinoj povijesti, niti o korijenima. Bosna i Hercegovina mora postati u politici ono što je u stvarnosti: podijeljena i jedinstvena. Paradoks koji zaslužuje malo više vremena i analaiza. Jedno od mogućih rješenja bi bilo pristupanje EU.
Čeka li nas rat u Bosni i podjela?
Ako se nastave lažni nepolitički nemiri podjele su neizbježne. Nažalost rat je još uvijek opcija koju mnogi vide kao rješenje. Uglavnom se radi o elitama koje su i u Jugoslaviji imale istu poziciju vladara. Problem leži u srpskoj odbojnosti prema svakoj Bosni i Hercegovini, jer Srbi očito nikada tu zemlju nisu doživjeli kao svoju. Uzimaju što su osvojili. Bošnjaci su novopečeni identitet ,koji svim silama u katoličkoj prošlosti traži svoje korijene, a definiraju se prije svega preko vjere koja je u totalnoj suprotnost s tim korijenima. Tako imamo paradoks da je osnovna karakteristika Bošnjaka islam, a njegov osnovni korijen na kojem on gradi svoj idnentite je katolička svetica kraljica. Hrvati imaju najveću snagu za održavanje Bosne i Hercegovine kao države, jer su jedini sretni da imaju svoja prava, da prežive kao narod i da se država ne raspadne. Mnogi Hrvati i muslimani su stjerani u ćošak i ne postoje. Oni su zabranjena vrsta, socijalno nepoželjna kasta koja šuti. Takvo stanje je uvijek na granici eksplozije u kojoj bi mogla nestati ne samo ovakva država nego i većina naroda. Geografska podjela i odcjepljenje je nešto što Srbi žele, a i pristupanje EU je za Srbe neprihvatljivo, jer time gube svoju državu koju su oteli.
Kažu da je Herceg Bosna bila greška Franje Tuđmana?
Franjo Tuđman je imao dosta pogrešaka, ali mislim da Herceg Bosna, nije neka pogreška u odnosu na tadašnje stanje na terenu. To je bio jedini model da Hrvati prežive, jer je došo do sukoba s muslimanima. Nažalost tu je počinjen niz pogrješaka na obje strane. Tuđman je bio tu najmanje odgovoran. Uostalom on je činio sve da pomogne Bošnjacima i Hrvatima. Nažalost Bošnjaci su, barem javno, uzvratili nevjerojatnim optužbama koje nisu zasnovane na dokumentima. Herceg Bosna je bila nevolja koja je mogla u datom trenutku spriječiti potpuni nestanak. U budućnosti bi upravo Herceg Bosna mogla postati neka vrsta rješenja, jer ne vjerujem da će ikada više unutar bošnjačkog korpusa prevladati onaj hrvatski dio, koji zna da smo istih korijena i da se treba okrenuti zajedničkome. Taj dio bošnjačkog naroda mi se čini potpuno izgubljen. Agresivnost i pogreške na obje strane su tako ostvarile ono što Srbi nisu mogli.
Zašto bošnjačka elita omalovažava hrvatsko oslobađanje BiH i zbrinjavanje izbjeglica?
Zato što je njihova elita uglavnom jugoelita ili nepismeni potomci agresivne mladeži, koja nema pojma o svojoj prošlosti i ne podnosi Hrvate, jer ih stalno podsjećaju na ono što oni ne žele biti. Bosna i Hercegovina je u svim časopisima bila najjugoslavenskija, jugopropaganda je najviše radila na indoktriniranju muslimana, jer je to bio jedini put da opravdaju svoje komadanje hrvatske države nakon pokolja koje su počinili. Iz te ideologije su Hrvati postali ustaše i koljači, što je bosanska elita preuzela i primjenila kao da su i dalje u Jugoslaviji. Kad se malo popričamo s tim predstavnicima elite onda ćemo lako pronaći nekog pretka, koji je bio član hrvatskih obrambenih snaga i borio se kao ustaša. Ta elita svim silama želi to zamagliti, ako je potomak tih obitelji, a ako su potomci partizanskih obitelji, onda je logično da treba negirati pozitivnu ulogu Hrvata, za njih ustaša. Mene to ne čudi, samo me rastuži jer imam jako velik broj prijatelja muslimana, Hrvata i Bošnjaka, koji znaju što je bilo. Mislim da je to za Bošnjake jedan od slijedećih izazova, jer u islamu je zahvalnost jako visoko pozicionirana, tako da ove elite čine ogromnu štetu svojem narodu. Iskreno se nadam novim pomacima u tom smjeru.
Stvara li se nova Jugoslavija?
Ne formalno, ali ideološki da. Mi smo svjedoci promoviranja jugoslevenskih ideja i obljetnica, filmova i susreta, koji nas bacaju u ta vremena. Mi smo valjda jedina država, koja službeno slavi pokolje svojeg naroda od strane okupacijske vojske koju elite nazivaju našom, iako su stvarali tuđu državu iz koje smo krvavim ratom izlazili. Jugoslavija je ideja koja ne umire, jer sugerira bratstvo i slogu. U kriznim vremenima ljudi tomu teže i skloni su zaboraviti da je jedinstvo u diktaturi jedinstvo progona i smrti. Jugoslavija je za Hrvate bila velika klaonica, ali nažalost i potomci onih koji su ubijani se s nostalgijom sjećaju navodno dobrih dana, jer su bili mladi i imali posao. Za razliku od Židova, koji su politiki pismeni, mi smo još politički analfabeti i zato mislim da je Jugoslavija u nekom svom obliku još uvijek prijetnja. No to ovisi o nama, koliko smo spremni razotkrivati zločinački karakter takvih ideja. Ako mogu Nijemci stalno trubiti o opasnosti nacizma, možemo i mi o opasnosti Jugoslavije. Ne smijemo se umoriti, jer je ova sloboda plaćena tisućama života. Mi smo vodili rat protiv Jugoslavije, no to nam se sustavno zamagljuje. Dok god se zakonski ne zabrani promoviranje partizanije i komunizma, dok god se javno slavi osnivanje bilo kojeg jugoslavenskog odreda, dotle p0stoji opasnost od Jugoslavije.
Igor Drenjančević