Nedavno sam organizirala i vodila tribinu pod naslovom „ DUH ISTINE, BEDEM DOMOVINE“.Pročitavši jučer zbirku poezije „ KAD SE DUŠE DOTAKNU“ u jednom dahu, zbirku poezije pjesnikinja Emilije Herceg i Nade Landeka, mogla bih je tematski svrstati pod gornji naslov. U njihovim pjesmama nalazim istinu duboko proživljenih trenutaka, istinu pojedinca, istinu zajedništva, istinu osamljenosti i tuge, istinu ljubavi koja to prestaje biti… istinu odlazaka i traženja, istinu nalaženja…
I najvažniju istinu da je duh autorica Jezgra nedodirljiva promjenama ambijenta, postojana oaza svjetla i topline koja shvaćajući i analizirajući stvarnost trenutka – ne prihvaća „ ljubav koja mrvi“, usitnjava dušu, razvodnjava vino života, ostavlja gorčinu, talog zatajenog kao konačnost…
Količina tog svjetla u duši je tolika da je nemoguće ne sjati. Krila su tolika da je nemoguće sputati ih paučinom zluradosti i površnosti. Letjeti se naprosto mora…
To je imperativ ove poezije. Letjeti do jednako osamljenih i slomljenih, do onih čija jezgra u srcu ne nosi atomsku energiju Stvoritelja… ili je oni nisu svjesni…
One obje nose Sunce u očima. Sunce pretočeno u riječi. Riječi koje razgolićuju naš vlastiti život i pokazuju da su tračnice uvijek tu ( dvojnost paralelnosti koje nose isti vlak! ). Samo treba ući u vlak, odabrati smjer, nadvladati amorfnu masu ljudske zluradosti, sebičnosti i straha da se iz sebe iziđe, iskorači svjetlom duše…
Obadvije visoko nose njenu zastavu, obadvije baštinice Danteove Bijele ruže – ruže bez trnja , dva blistava Božja ljiljana posute dijamantima shvaćanja boli i patnje brata čovjeka, nadasve sijući ljubav kao najveću ljudsku snagu.
Obje definiraju emocije i stanja blaženstva i radosti. Ali isto tako razobličuju privid, površnost i glumu. I gađaju ravno „ u sridu “, viteški, alkarski…
Asocijacije iz pročitanog su prebogate i zahtijevaju ponovno i pomno čitanje te analitičko smještanje ove zbirke poezije uz bok velikih pjesnika i pjesnikinja koje osvojiše zemlju ISTINE, one prave istine pojedinca, a gradeći mostove pružajući ruke, šireći krila nad iznemoglima – čine Domovinu kojoj granica nema, Domovinu ljubavi i pejzaž vječnosti. Brdo na koje se isplati popeti da bi se sve vidjelo, da bi se prodisalo čistim kisikom poezije i krikom srca što kroz njihove stihove jekom odjekuje …
Vesna Matić,dr.med.
Zagreb, 10. prosinac 2017.god.
Predstavljena zajednička zbirka poezije „Kad se duše dotaknu“ autorica Emilije Herceg i Nade Landeka