Znatan broj ljudi upotrebljava tuđu imovinu bez suglasnosti njezina vlasnika. Takvi nepromišljeni postupci uzrokuju brojne sudske sporove i međusobne neugodnosti.
Zakon o obveznim odnosima (ZOO) obj. u NN br. 35/2005 u čl. 1120 jasno navodi: «Kad je netko tuđu stvar uporabio u svoju korist, vlasnik može zahtijevati, nezavisno od prava na naknadu štete, ili ako nje i nema, da mu ovaj naknadi korist koju je imao od uporabe.»
Dakle, vlasnik stvari ima pravo u takvom slučaju tražiti tužbom naknadu štete ako je ima i naknadu koristi koju je treća osoba imala od uporabe vlasnikove stvari. Mogućnosti su različite. Počevši od košenja trave ili ispaše na nekoj nekretnini pa sve do uporabe poslovnog prostora, stanova, vozila i sl. Ustav jamči svakom vlasniku pravo na imovinu i njezinu zaštitu. Također to isto čini i europska Konvencija za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda kao i dodatni Protokol br.1 uz ovu konvenciju.
Kada netko koristi tuđi stan
Nakon razvoda braka i diobe imovine stečene u braku utvrđeno je da je tuženik, bivši muž, koristio dio kuće svoje bivše supruge: točnije pola njenog dijela i istovremeno odbio predati tu polovinu vlasnici. Presudom Vrhovnog suda br. rev-1419/87, tuženik je presuđen da vlasnici koja nije bila u posjedu isplati novčanu naknadu na ime korištenja dijela nekretnine s osnova «neosnovanog obogaćenja». Ili drugi primjer također s istog osnova i od istog suda gdje se kaže: «S obzirom na konkretan slučaj tuženik koji je suvlasnički dio tužiteljičine kuće (obiteljske) upotrijebio u svoju korist i neosnovano se obogatio za visinu najamnine koju bi inače za takvo korištenje trebao platiti… sve u spornom razdoblju od 15. siječnja 1981. do 15. kolovoza 1986. godine.» (Presuda VSRH br. rev-1786/88 od 22. veljače 1989. g.) U tom smislu općenito pravilo glasi: «Kad netko neovlašteno upotrijebi tuđu stvar u svoju korist, imalac stvari može zahtijevati da mu se naknadi protuvrijednost materijalne koristi koju je imao od upotrebe tuđe stvari sve do isteka općeg zastarnog roka od 5 godine…» (Presuda VSRH Pž-303/82) Slično i presuda VSRH rev-1881/91.
Kada vlasnik nema pravo na naknadu za korist
Da bi vlasnik stvari koju drugi koristi imao pravo na naknadu stečene koristi, ne dakle na naknadu štete, mora se ostvariti doista i korist na strani onoga koji stvar koristi. To traži zakonodavac u čl. 1120 ZOO-a. Ako nije ostvarivao korist upotrebljavajući tuđu stvar onda nije dužan s toga osnova ništa ni platiti. Zbog toga i VSRH u svojoj odluci kaže sljedeće: «U konkretnom slučaju nije dokazano da bi tužitelj u utuženom razdoblju ostvarivao prihod iznajmljivanjem spornog prostora podstanarima, upravo da ga je i tada koristio i njime slobodno raspolagao…» (Presuda VSRH br. rev-948/89 iz 1989. godine) Znači, ako nema koristi i dokaza da bi bilo koristi s toga osnova nema ni odgovornosti. Slično tako i u slučaju korištenja strojeva nakon raskida ugovora o ortakluku. Na primjer presuda VSRH rev-2126/88 od 11. travnja 1989. godine. U tom slučaju nije bilo ostvarene koristi na strani onoga koji je koristio tuđe strojeve bez posebnog pravnog osnova. Nema koristi onda nema ni naknade.
Kada vlasnik ima pravo na naknadu
Treba razlučiti pravo na naknadu štete zbog korištenja tuđe stvari od prava na naknadu koristi koju je treća osoba imala kada je koristila tuđu stvar bez pravne osnove. Kod utuženja treba paziti na ovu razliku. Naknada štete i pravo na naknadu zbog koristi nije isto. (Član 1120 ZOO-a .) Na primjer tužiteljeva majka promijenila je bravu na vratima stana i time je počinila smetnju posjeda, što je utvrđeno sudskom odlukom i time je vlasniku onemogućeno korištenje njegove imovine. Zbog toga je vlasnik morao iznajmiti drugi stan i plaćati najamninu. Sud o tome kaže: «Dakle, kako je protupravnom radnjom tužene (smetnja posjeda-rješenje općinskog suda) tužitelj bio onemogućen da koristi svoj stan, pretrpio je štetu u visini najamnine koju je plaćao trećoj osobi. Revidentica pogrešno kvalificira tužiteljev zahtjev kao naknadu za korist od upotrebe tuđe stvari… koju međutim tužitelj nije tražio jer je predmet njegove tužbe samo naknada štete…» (Presuda VSRH rev-2565/87 od 23. travnja 1987. godine)
Vidimo, dakle, da korist i naknada štete nisu isto, iako se u spornom pitanju može pojaviti i jedno i drugo, i pravo na naknadu štete i pravo na utuženje za naknadu koristi koju je treća osoba imala kada je upotrijebila tuđu stvar u svoju korist i zbog svog interesa. (Član 1120 ZOO-a.) Svaka fizička ili pravna osoba koja se prepoznaje u opisanoj pravnoj situaciji, valja da povede računa o ishodu spora.
Pravo na vlasništvo štite međunarodni propisi
Europski sud za ljudska prava je u mnogim slučajevima (na primjer slučaj Kunić, Saratlić i dr.) utvrdio u sporu protiv Hrvatske da je tužena Republika Hrvatska unatoč legitimnom cilju, tužitelju kao pojedincu i vlasniku imovine oduzela i privremeno onemogućila raspolaganje njegovim vlasništvom, nametnuvši mu tako prekomjeran teret, te nije tako uspostavljena poštena ravnoteža između općeg interesa zajednice i zaštite prava pojedinca. Zato Europski sud nalaže tuženoj naknadu plaćanja 6.000 eura uz sve troškove i poreze na ime izgubljene najamnine, budući da je na štetu vlasnika kao pojedinca došlo do povrede čl. 13 Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda i čl.1 Protokola br. 1 zaštite prava vlasništva. Poučen tim shvaćanjem i nakon toga je Ustavni sud RH svojom odlukom br. U-III-195/2006 od 18. lipnja 2008. godine ustalio i uskladio svoju praksu kojom se priznaje pravo na zaštitu vlasništva i plaćanje novčane naknade ako je nečija imovina korištena na dobrobit neke treće osobe. Time se, dakle, novom praksom Ustavnog suda jasno opredjeljuje na poštivanje konvencijskog prava i pravnih stajališta Europskog suda za ljudska prava, čl. 16 Ustava RH i Protokola br. 1 uz Konvenciju ali i čl. 1120 ZOO-a koji je temeljni propis u slučaju kada je riječ o korištenju tuđe imovine u korist neke treće osobe.