Tiho, tiho i sve tiše, sve hrvatsko polako se briše. Zakona se puno piše, ali po njima, ne radi se više. „Mali“ čovjek, plače cvili, oko njega sve se sivi. Nema nade, nema cilja, pravosuđe nam, sve naopačke diktira. Od slučaja do slučaja, odluke se kroje i tako se klackaju sa nama u troje. Zakon kaže jedno, pravosuđe drugo a izvršna Vlast probire i po svojoj procjeni odlaže u tajne arhive, da se istina ne vidi i više ne čuje. Onaj drugi dio, koji je njima mio, glasno se svima obznanjuje, i tako, zbog malo kuna, ovrhom se sva imovina oduzima. Obitelji se tako cijele, na ulicu sele, a dječica mala glasno cvile i Bog nad njima, suze lije. Njegovo je srce prepuno miline i ne može gledati te opačine. Čuvajte se stoga, tvorevine zla, jer Njegova čeka Vas pravda. Boga nikad nitko, pobijedio nije, jer u Njemu najveća se snaga i ljubav krije.
Ima li kraja tom jadu i dali baš tako mora biti, da ni domoljub više ne smiješ biti. Progone te na sve strane i malo tko uz tebe stane. Igraju se malo veće igre u kojoj se četnici i ustaše množe i kao da se bez njih živjeti ne može. Konopac se vuče tamo amo dok antifašistima srce od radosti samo da ne stane. Vesele se oni više i sve više, jer Hrvatske nam drage, skoro da i nema više.
Budemo li i dalje, šutjeli sve više i više, četnici i ustaše, nepostojećom igrom, malo po pomalo, tiho i sve tiše, dovest će do toga, da ni vode, nam neće biti više. Autoceste naše spremne za predaju čekaju. Turizam će se pomalo gasiti jer ni autoceste nećemo imati više. Sve tiho i tiše, Hrvatske nam drage, kao da nema više a Hrvat robom postade sve više. Sve to, u trenu, dok se četnici i ustaše virtualno potukoše. Jadna igra velikih glava u čijem tijelu ljubav više ne spava. Da u njima ljubav spava zar bi mogli čovjeku uzeti sva prava, prodati domovinu svetu i sa prokletim Judinim škudima živjeti. Nitko to ne može pa neće ni oni, sudbina ih čeka, jednako kao Judu, i mogu već sada kupiti si štrika, da ih ne uzme prevelika panika jer kako reče naš Matoš.
