Čitajući „Večernjakov“ veliki intervju (23. 7. 2018., str. 10) sa sucem Općinskog suda u Splitu Mijom Galijotom o njegovom istraživanju na temu korupcije, koje je uobličio u doktorsku disertaciju, prosječni je čitatelj u više navrata mogao osjetiti razočaranje, nevjericu, pa i gnjev.
Galiot tako primjerice tvrdi da je korupcija u pravosuđu po njegovu istraživanju zastupljena sa svega 2,03%, te temeljem toga čak i izrijekom navodi kako se on ne bi mogao složiti da je korupcija stil koji prevladava u hrvatskome pravosuđu.
Kako je moguće onda – zapitat će se mnogi – da su sva ostala nezavisna istraživanja, kako domaća, tako i europska i svjetska tijekom zadnjih 28 godina dala dijametralno suprotne rezultate, te da je Hrvatska ove godine, po istraživanju Eurobarometra, uvjerljivo zasjela na samo europsko pravosudno dno, pretekavši u pravosudnoj korupciji tj. u nepovjerenju svojih građana prema nacionalnom pravosuđu, čak i desetljećima najzloglasnije europsko pravosuđe, oni Bugarsko?
Tko je u pravu – sudac Galijot, ili svi ostali istraživači – zapitat će se mnogi.
Odgovor na to pitanje traži da se detaljnije pozabavimo Galijotovim doktoratom. Jednu trećinu podataka koje je analizirao, Galijot je prikupio sa Zavoda za statistiku, a dvije trećine sa samih sudova. Zavod za statistiku svakako nije meritorno tijelo za istraživanje korupcije u pravosuđu, a po onoj „vrana vrani očiju ne vadi“ naši sudovi su takvo tijelo u ovom času još i manje, što nažalost vrlo lako mogu i posve konkretno dokazati.
Korupcijom u našem pravosuđu kontinuirano se naime znanstveno bavim već desetak godina, te sam o svojem istraživanju službeno obavijestio i tadašnjeg ministra pravosuđa Ivana Šimonovića još početkom 2010. godine. Neposredan povod tome bila je situacija u kojoj sam prijavio tadašnju predsjednicu Općinskog suda u Starom Gradu na Hvaru Vesnu Kuzmičić Biočić USKOK-u zbog njezina kaznenog djela krivotvorenja službene isprave. Kuzmičićeva mi je naime poslala „Rješenje“ kojim odbija moj zahtjev za izuzećem sutkinje njezina suda Jadranke Jeličić (koja od tada vrlo često puni novinske stupce, iz kojih se vidi da ona više ne razgovara niti s jednim sucem na svojem sudu) iako ja takav zahtjev nikada nikome nisam postavio, niti sam se Kuzmičićevoj ikada na ikoji način uopće obratio! Obzirom da se radilo o očitoj manipulaciji i kaznenom djelu krivotvorenje službene isprave, cijelu sam stvar prijavio ODO Split, iz kojeg sam, nakon mnogo natezanja, od zamjenice općinskog državnog odvjetnika Mandine Hančević dobio posve nevjerojatan službeni odgovor (sličan nedavnom tumačenju DORH-a da je voda u Slavonskom brodu zagađena „slučajno“) u kojem je stajalo otprilike: gospodine Vrankoviću, činjenično je doista točno da vi niste tražili izuzeće sutkinje Jeličić, ali ja smatram da jeste, i zato odbacujem vašu prijavu!
Iz tog odgovora je postalo jasno da DORH svjesno štiti kazneno djelo prijavljene sutkinje, te sam malo nakon toga svu dokumentaciju tog predmeta skenirao i postavio na Internet, jer je drskost kojom DORH štiti kriminal naših sudaca toliko nevjerojatna da nije za očekivati da će sve to povjerovati netko tko vlastitim očima nije vidio tu dokumentaciju.
Jasno je dakle da u Galiotovu istraživanju na pravosudnu korupciju otpada svega 2% naprosto zato što se DORH brine da prijavljeni suci – počinitelji kaznenih dijela nikada ne budu izvedeni pred sud, kao što se dugo godina brinuo i da notorni, pravomoćnim presudama potvrđeni ubojice Perković i Mustač nikada ne budu izvedeni pred lice pravde, što je dovelo do pravog diplomatskog rata povodom „Lex Perković“ koji je takvo stanje trebao zacementirati.
Sve je to uostalom i bio razlog zbog kojeg je sudac Kolakušić nedavno kazao da Hrvatskoj za borbu protiv pošasti korupcije treba novo, uistinu neovisno tijelo, aludirajući da DORH to zapravo nije.
Vidimo dakle da Galijotovom istraživanju pretočenom u doktorat nedostaju dvije temeljne odlike pravog znanstvenoga rada: objektivnost i nepristranost. Slikovito rečeno, Galijot nam svojim zapravo poručuje: Istražio sam nas suce, i nakon godina napornog rada i odricanja, ustanovio da smo mi bez grijeha!
Konkretna terenska istraživanja masovnog iseljavanja mladih iz Hrvatske, koja kao glavni razlog, čak ispred nezaposlenosti navode nepravdu, dokazuje međutim posve suprotno! [1]