SAŠENJKA & MAŠENJKA NA PUTU
PREMA DRUGONAGRAĐENOM TALENTU
JESU LI TEŠKE BALKANSKE PLANINE, i JE LI STRAŠNO NA INTERNETU BILO…
Autor: Mate Bašić
Fenomenalno, dobri ljudi. Upravo mi je stigla poruka s profila mojega FB-frenda Saše Lekovića, predsjednika HND-a, a u njoj poveznica na članak: “Mašenjka Bačić dobitnica nagrade Balkanske stipendije za novinarsku izvrsnost 2016.”
Ostavilo me to donekle zbunjenim, iako neobično razveseljenim, u višestrukoj nedoumici: bih li smjesta čestitke uputio na ime Mašenjke Bačić, Saše Lekovića koj ju “proizvodi”, Balkanske stipendije za novinarsku izvrsnost 2016. ili HND-a samoga.
– Novinarka Mašenjka Bačić dobitnica je druge nagrade Balkanske stipendije za novinarsku izvrsnost 2016. za članak o prijetnji pravu na pobačaj u Hrvatskoj. Bačić je bila među deset talentiranih novinara iz Albanije, Bugarske, Hrvatske, Grčke, s Kosova, iz Makedonije, Rumunjske i Srbije koji su šest mjeseci 2016. radili na dubinskom istraživanju priča na zadanu temu „Povjerenje“ – piše u tom tekstu, pa onda u nastavku još: – Mašenjka se bavila temom ugrožavanja prava na pobačaj u Hrvatskoj te osvojila odličnu drugu nagradu Balkanske stipendije za novinarsku izvrsnost 2016. Kosovska novinarka Serbeze Haxhiaj dobitnica je prve nagrade za priču o izazovima s kojima je suočen novi sud u zaštiti svjedoka u postupcima zločina koje su navodno izvršili bivši gerilci, koji se često na Kosovu doživljavaju kao heroji. Dobitnik treće nagrade je novinar Elvis Nabolli za priču o žilavosti industrije kanabisa u Albaniji.
Knjiga „Povjerenje: Zagubljeno. Izdano. Vraćeno“ donosi sve njihove radove i predstavljena je na svečanosti dodjele nagrada u Prištini pred 150 gostiju, uključujući i medijske partnere iz Europe, poznate javne osobe i više od 50 članova mreže bivših dobitnika stipendije.
„Serbeze Haxhiaj ja napisala snažnu i hrabru priču o kontroverznoj temi kojom se kosovsko društvo oklijeva baviti“, izjavio je član žirija Kristof Bander.
Članovi žirija su ove godine bili Florian Hassel, izvjestitelj Süddeutsche Zeitunga za Srednju i Istočnu Europu, Remzi Lani, izvršni direktor Albanskog medijskog instituta, Kristof Bander, iz Europske inicijative za stabilnost, Milorad Ivanovic, izvršni direktor srpske redakcije Newsweeka, Elena Panagiotidis, urednica švicarskog dnevnika Neue Zürcher Zeitung i Gerfried Sperl, kolumnist austrijskog Der Standarda.
Završetkom ovogodišnjeg programa još se 10 novih članova pridružilo mreži bivših dobitnika (BFJE), koja već broji više od 80 novinara balkanskih zemalja koji surađuju na pričama i promiču najviše profesionalne standarde.
Balkanska stipendija za novinarsku izvrsnost postoji od 2007. i promiče visokokvalitetno novinarstvo. Program stipendistima omogućuje financijsku i uredničku podršku, putovanja, izvještavanje i pisanje priča koje smatraju važnima.
Taj je projekt, kojim se promovira odlučno i odgovorno novinarstvo, u deset godina razvio platformu koja pomaže postizanje boljih novinarskih standarda i koristi karijeri odabranih stipendista.
Novi natječaj za program 2017. će biti objavljen u siječnju.
Izvor: BIRN
http://www.hnd.hr/masenjka-bacic-dobitnica-nagrade-balkansk…
**********************************
Osim što smo na taj način – konačno! – doznali što bi to BALKAN zapravo trebao biti (Albanija, Bugarska, Hrvatska, Grčka, Kosovo, Makedonija, Rumunjska, Srbija, gdje su iz načelno neobjašnjiva razloga ispuštene Slovenija, BiH i Crna Gora, kako bi sve nalikovalo varijanti zbog koje je Gruzijac Džugašvili postjaltski otkantao Poluslovenca-Poluzagorca Broza!), tekstu je priložena i internetska poveznica na DRUGONAGRAĐENI tekst u Balkanskoj stipendiji za novinarsku izvrsnost TALENTIRANE Splićanke s lijepim ruskim deminutivom od imena, Mašenjke Bačić, a koji tekstić – najvjerojatnije namjerno – nije s engleskoga preveden na neki 
od jugoslavenskih standardiziranih jezika, kako bi se (neobjektivno pretpostavljam) izrazila uvažena lingvistica Snježana Kordić, što je ipak druga tema.
CIJELI CJELCATI (genijalni!) drugonagrađeni tekst, dakle, glasi ovako (copy/paste), a vi ga prevedite sebi sami, ako imate što i zašto:
‘We Don’t Do It Here’ – Abortion Rights Under Threat in Croatia Masenjka Bacic
Abortion is legal in Croatia, but increasingly feels forbidden
First, the figures:
In 1990 in Croatia, on the eve of its independence, 46,679 legal abortions were carried out. Last year, according to official figures, there were 8,181, one of the lowest rates in Europe. In 2014, of 375 gynaecologists employed in Croatian hospitals where abortions can be carried out, 166 do so. Others refuse on religious grounds.
This was my starting point for an investigation into the right to abortion in Croatia for the Balkan Fellowship for Journalistic Excellence. I wanted to understand the trends behind the figures, and whether they told the whole story. While abortion remains legal, is it becoming increasingly forbidden for Croatian women?
I decided to conduct an experiment: I began calling hospitals, telling those who answered that I was pregnant and asking whether I could have an abortion in their hospital. It went like this:
Hospital in Pakrac:
– We do not do the abortions in this hospital.
– OK, can you please tell me where can I do it?
– No. I don’t know. (Hangs up).
Hospital in Knin:
– First, you need to go to the gynaecologist and then come here with findings. But, you know, you don’t have to do it here. You can go also to Zadar or Šibenik. In Šibenik, you can do it in private clinics.
Hospital in Slavonski Brod:
– If you are not from this county, you cannot do it.
Hospital in Bjelovar:
– The doctor that does abortions is on vacation. Try to call the outpatient clinic.
I turned to the Internet, typing into Google ‘clinics for abortion’ in Croatian. I clicked on the top result; a site opened, with a picture slideshow, purporting to be that of an abortion clinic. Picture 1: Bloodied scissors. Picture 2: A young baby in a woman’s arms.
Clicking on an icon titled ‘Consequences of abortion’, I was told that women who abort risk death, breast cancer, sexual dysfunction and suicidal thoughts.
This was my first encounter with the phenomenon of ‘fake’ abortion clinics advertising online with the aim of actually dissuading women from aborting. Croatia’s public attorney for gender equality has reported such sites to the Interior Ministry but they continue to operate.
I spent hours trawling the Internet, reading forums. Gradually it became clear to me: information on abortion in Croatia is travelling mainly by word of mouth, whispered by women hidden by the anonymity of online forums. As if it was illegal.
Masenjka Bacic has been a freelance print and broadcast journalist since 2007, focused mainly on social and cultural issues and minority rights. For the Balkan Fellowship for Journalistic Excellence, Masenjka is investigating the threat to abortion rights in Croatia.”
**********************************
Nitko živ u (ozbiljnim) novinarskim krugovima u Hrvatskoj ne zna ništa o Mašenjki Bačić, mladoj talentiranoj novinarski iz Splita, jednoj od 10 talentiranih balkanskih novinarki (doduše, kao što nitko iz užega uredničkoga kruga novina u ratu, Domovinskom, nitko ništa ne zna ni o predsjedniku HND-a Saši Lekoviću), ali – zar ne? – upravo zbog toga i postoji čarobni, ma koliko nesavršeni, Google: riječ je o curici rođenoj negdje 1984/1985., koja se iznebuha pojavila diljem – po objektivno/subjektivnoj hrvatskoj državi sponzoriranih – ljevičarskih portala, a u očima obična puka, najpoznatijoj po tekstu: “Kazališne predstave u Lori”, objavljenomu – kud će suza, nego na oko! – na portalu H-alter 6. svibnja 2010.
– Od te 1992. godine, kad je logor otvoren po odlasku JNA iz Splita, Lora je radila još barem pet godina, dakle čak dvije godine nakon vojne operacije Oluja. Tako tvrde i potkrepljuju dokumetnom međunarodnog Crvenog križa Zoran Malenić, zarobljen NAKON BLJESKA, te Živko Mutić i Ranko Grbić zarobljeni NAKON OLUJE Nakon stravičnih ispovijesti o neljudskim mučenjima u Lori koje su došle do javnosti, podatak da je logor funkcionirao do 1997. otvara sumnju o tome da postoji još neispričani dio ove tamne mrlje u povijesti grada Splita – zapisala je Mašenjka Bačić u tom slavnom tekstu na web-posrtalu H-alter.
Ne ulazeći u suvišne detalje, u tom istom tekstu stoji: – Ranko Grbić sjeća se skidanja žice i bakra. Sjećaju se i dolazaka Tome Duića, optuženika u Lori 1 i 2, koji već godinama bježi od hrvatskih vlasti. I njegove tadašnje supruge TANJE, čije je podatke, uz izjave svjedoka, Dalmatinski komitet za ljudska prava još prošle godine dostavio policiji u obliku kaznene prijave.
Vrlo je to važno, dobri ljudi: Mašenjka Bačić, također je zapisala: – Najdalje se otišlo u pripremi podizanja optužnice protiv TANJE BELOBRAJDIĆ, bivše supruge vojnog zapovjednika Tomislava Duića.
„Još je rano za informacije o tome radi li tužilaštvo na slučaju Belobrajdić. S obzirom da trebaju ispitati čak dvadeset i četiri svjedoka, koji je zasad terete, morat ćemo tužilaštvu ostaviti još vremena”, kaže Tonči Majić iz Dalmatinskog komiteta.
O Tanji Bjeloradić već se mnogo pisalo. Najgore brutalnosti koje su javnosti prezentirane često su, prema izjavama svjedoka, vezane baš uz njeno ime. O njoj i danas pričaju brojni svjedoci, koji je se nerado sjećaju. „Ulazila je u ćeliju u majici.”
Sjeća je se i jedan od svjedoka sa suđenja u Lori 1 – Miroslav Čučak, u čiju je ćeliju dovodila neke žene kako bi ga ove tukle nekakvim šipkama. On je Tanju PREPOZNAO NA SLICI OBJAVLJENOJ U NOVINAMA.
„Ja ću dokazat da je ona bila u Hrvatskoj vojsci tada. Gledam je na slici u novinama i prepoznajem. Neka meni kaže u oči da nije sudjelovala u tome”, potreseno priča Čučak.”
***********************************
A što je genijalno u tekstu Mašenjke Bačić “Kazališne predstave u Lori”, objavljenomu – opetujmo: kud će suza, nego na oko! – na portalu H-alter 6. svibnja 2010.?
Dobri ljudi, pa genijalno je to što je današnja TALENTIRANA BALKANSKA DRUGONAGRAĐENA novinarka Mašenjka Bačić, još 2010. senzacionalno nije (N!JE) OTKRILA da Tanja Belobrajdić još od rane 1994. (a nekmoli 1995., ili 1997.) bila u Lori, u Splitu, u HV-u, pa čak niti u Hrvatskoj jedno vrijeme.
********************************
Dobri ljudi, pa genijalno je i to – budući da je splitski DORH početkom 2016. konačno odbacio kaznenu prijavu stanovitoga Tonćija Majića i njegova, po svemu sudeći, jednočlanoga, a zasigurno neregistiranoga splitskoga “Dalmatinskoga komiteta za ljudska prava” – Mašenjka Bačić, (za uvod) 26. studenoga 2015. na portalu Lugpiga objavila tekst o Tanji Belobrajdić kao “plavuši u pilotskim čizmama”, pod naslovom: “ANTIRATNA SPISATELJICA PRIJAVLJENA ZA RATNI ZLOČIN: Od 2009. policija istražuje, a svjedoke nitko nije ni kontaktirao”, te potom u sudružju s još jednim TALENTIRANIM novinarom (Hrvoje Šimičević se potpisuje) u zagrebačkim srpskim Novostima/Новостима, 27. studenoga 2016. ponovo objavila – još nenagrađeni?! – očajnički tekst, pod naslovom: “Kako su svjedoci ostali nijemi”.
http://www.portalnovosti.com/kako-su-svjedoci-ostali-nijemi
Odgovorila je na to i sama Tanja Belobrajdić, u više navrata, javno, pa čak i sudski.
No, tko za to mari, dok je nama našega HND-a na čelu sa Lekovićem, i dok je nama našega BALKANA, dok je nama našega linča, naših balkanskih, jugosferskih, regionalnih i inih pametnih ideja, u nedostatku boljih.
**********************************
Protiv suda, protiv istine, protiv linča – kako se na Balkanu najbolje boriti?
Pa, dobri ljudi, nagradama, plus balkanskom medijskom mrežom, sad zasad, to je, uostalom, relativno sigurno, a nije baš niti da se ne isplati.