Josif Staljin bio je  na vlasti od 1929. do 1953. Iza njegove vladavine ostalo je oko  40 milijuna žrtava

Lenjinov paranoidni nasljednik drugi je nakon Maa po broju ubijenih ljudi. Staljin je namjerno organizirao glad u Ukrajini, ubio milijune dobrostojećih seljaka, kulka, i vršio čistke u vlastitoj partiji u sklopu čega je streljao tisuće, a milijune poslao da rade i umru u sibirskim gulazima.

Kada bi iz ljudske povijesti trebali (kirurški) izdvojiti najzloglasnije zatvore, vjerojatno jedni od najgorih bili bi upravo komunistički zatvori kao i njihove postkomunističke posljedice npr. na okupiranom području RH tijekom Domovinskog rata, ali i rata u BiH. Nekome je komunistički sustav bio pljačkaška priprema udbaške i KOS-logistike; kasnije je nekome bio rat, a nekome privatizacijski brat jer najslasnije su pljačke zaodjevene muljem rata kao i prethodnim popločenjem za bilo koji sukob na ovoj planeti. Dosta je knjiga napisano na temu tih zatvora, ali za početak o tim iznimno lošim vremenima dobro je iznijeti izbor citata iz knjiga ljevičara Juliusa Baranovskog (1904.-1999.) i desničara Mirka Vidovića (1940.-2016.). Pravo je čudo da su prvo i drugo izdanje knjige Juliusa Baranovskog „Zatvorska i sibirska sjećanja (1926-1957)“ tiskani još 1981. u Zagrebu tijekom komunističke vladavine, a smatram da bi izvadci iz knjige Mirka Vidovića „Sakrivena strana Mjeseca, Pet godina u Titovim tamnicama“ (tiskani prvotno u Knjižnici Hrvatske revije, München – Barcelona, 1978. i prevedene na nekoliko stranih jezika) trebali ući čak u obveznu literaturu moguće (post)kurikularne joka-reforme jer, kao i sustavi, reforme bi nakon neke nevaljale i nikad dorečene prošlosti u tom smislu trebale donositi novost i svježinu u obrazovni i sve sustave svijeta, ali one nažalost donose – ponavljanje i loše naučene lekcije (prošlosti).

„Poznavao sam i mnoge druge sovjetske ljude, a i komuniste iz drugih zemalja. Dobro se sjećam Nadežde Alilujeve, Staljinove žene, koja je potkraj 1932. godine zauvijek nestala sa scene. I Žemščužine, žene Molotova. […] Bio sam, napokon, činilo se, za stalno premješten u Kalinjin. Grad na Volgi, velik za ono vrijeme. […] Sviđao mi se i novi posao: postavljen sam za savjetnika za drvnu industriju i šumarstvo u Oblasnom izvršnom komitetu i dobio odmah dosta zaduženja i odgovornosti za cijeli drvni sektor te oblasti. Željnom da se dalje dokazujem, to mi je dobro došlo. Osjećao sam se, možda prvi put u životu, baš sretan i zadovoljan. Kako sam bio naivan! […] Tu, 1937. godinu u Kalinjinu nikad neću zaboraviti: mnogu su ljudi jednostavno prekonoć nestajali. Radnici bi došli ujutro na posao i vidjeli da njihovog druga nema, da nema nekolicine iz nekog drugog pogona. Začas bi se proširili glasovi da je uhapšen taj i taj, a sekretari partijskih organizacija i neki iz NKVD-a objašnjavali bi, obično u podne na sastanku sazvanom za sve, da su ‘uhapšeni narodni izdajnici’, da je postignut ‘još jedan veliki uspjeh u razračunavanju s neprijateljima sovjetskog društva’. […] Čudio sam se, eto, gotovo im se rugao, što su uhapsili Livšica i predsjednika Gradskog sovjeta, a nije mi poznato da je već uhapšeno mnogo tisuća potpuno nevinih i najodanijih ljudi sovjetskoj vlasti?! Samo jučer, tvrdio je Devjatkin, u toku noći, načelnik uprave III. odjeljenja NKVD-a uhapsio je više od 400 ljudi u susjednom rajonu! […]

U to su vrijeme u Kalinjinu bila tri zatvora; gradski glavni zatvor, novoizgrađeni ‘politički izolator’ i tzv. ‘unutrašnji zatvor’ koji se nalazio u podrumu zgrade Oblasne uprave NKVD-a. Iako mi je iz raznih priča bilo poznato da su uvjeti u ‘unutrašnjem zatvoru’ vrlo teški, želio sam baš taj. […] Istražitelji, naime, sada saslušavaju optuženog neprekidno danju i noću, sve dok taj potpuno ne iznemogne. Obično se na kraju čovjek slomi i potpiše sve optužbe protiv sebe i protiv onih za koje istražni organi prikupljaju materijal. Počeli su i tući ljude, zatvarati ih u specijalne ćelije, hraniti slanom ribom, a ne davati im vodu. Ima svega, strašnih stvari. […] U sobama za saslušavanje svuda su postavili rešetke. Zlostavljaju svakoga do mile volje. […] Da bismo to izbjegli stali su me uvjeravati, svi mi treba da odmah, bez ikakvog otpora potpišemo ono što žele istražitelji. Nije dovoljno samo priznati svoju krivicu, već se moraš trsiti da povučeš za sobom što više ljudi koji su još na slobodi, optužujući ih kao svoje suučesnike. Što više ljudi bude pohapšeno, govorili su mi, to će se prije drug Staljin zainteresirati kako je došlo do toga da se odjednom pojavi tako velik broj neprijatelja. Osim toga, kad bude toliko mnogo pohapšenih, neće sve moći postrijeljati. S manjom grupicom lakše se možeš razračunati. […] Bilo mi je teško da ih osuđujem. Ali, nekako sam slutio i osjećao da ne smijem poći njihovim putem makar me to stajalo života. […] da za priznanje koje su potpisali istražitelju, i za optužbe protiv drugih, dobivaju bolju hranu i duhan. Istražitelj im je obećao da će preko reda završiti njihove predmete i sve ugoditi tako da dobiju što blažu kaznu, najviše osam godina prisilnog rada u logorima. Doći će, navodno, i razna skraćenja za vrijeme izdržavanja kazne. To je ipak lijepa perspektiva, nadao se Pavlenko. Nije bilo nikakvog smisla da ga razuvjeravam. […]

Nade su nam porasle kad smo na komadu otkinutih novina u koji je bila umotana hrana pročitali odluku Prezidija Vrhovnog sovjeta o nagradama slobodnih graditelja kanala Volga-Moskva i o oslobađanju, prije roka, 157.000 zatvorenika. Mnogi od njih bili su, pisalo je, nagrađeni za požrtvovan rad na izgradnji kanala. Ta nam je odluka podgrijavala nade. Nažalost, nakon te amnestije neki su ljudi ponovno došli u zatvor i pripovijedali da je riječ o velikoj obmani, namijenjenoj u prvom redu – inozemstvu. […] Moja neočekivana izjava o štrajku glađu i zahtjev za žalbu zbunili su istražitelje. Gotovo su pobjesnjeli udarajući me šakama i nogama: – Nećeš ti nikada vidjeti tužitelja… […] Svi smo bili već osuđeni i svaki je od nas dobio deset godina, iako su se optužbe razlikovale. […] Bilo je veoma hladno, pa se sa svih prozora dizala bijela magla smrznutog ljudskog daha, jer su gotovo sva stakla bila razbijena. Taj dim ljudskog isparavanja iz ćelija bio nam je jasan znak da je i ovaj zatvor nabijen zatvorenicima. […] Prostorija je bila oko osam metara široka i dvadeset dugačka, a u njoj se našlo oko 360 ljudi. Svuda naokolo uz zidove bili su drveni ležaji pretrpani zatočenicima, a u blizini vrata dvije kible za nuždu. […] Pa, to je još gore od istražnog zatvora! Ljudi su padali u nesvijest zbog nedostatka zraka, ali se nitko nije na to ni osvrtao. Ubrzo sam uvidio da je ovdje i hrana mnogo gora. Dnevno smo dobivali pola kilograma polusirovog kruha. Ujutro samo šalicu crne kave s dva komadića šećera [sladora]. U podne ništa. Uvečer čorbu [juhu] od napola trulog kupusa i nešto pirea od smrznutog krumpira ili ječmene kaše. […] Na radove u industriji, u udaljenim oblastima zemlje, upućivali su samo one koji su po čl. 58 osuđeni na kaznu do tri godine, a s njima i kriminalce. Sve druge čekaju teški fizički radovi u udaljenim sjevernim oblastima. […] Zbog tobožnje sabotaže po čl. 58 točka 7, bili su osuđeni na smrt strijeljanjem. Poslije dva i pol mjeseca provedenih u ćeliji smrti – kazna im je zamijenjena s 25 godina robije. Bili su sretni što im je poklonjen život. […] Ali, neki novi kuhar nije se pridržavao toga pravila. Koristio se svakom prilikom podvaliti osuđenicima. Jednom daje samo gustinu, drugome samo vodu. […] A kad mu je jedan naš drug pokazao svoju porciju s mutnom vodom i zamolio ga za malo dodatka, kuhar je čovjeku grubo dobacio: – Dat će tebi dodatak javni tužilac! […] Sav izvan sebe od srdžbe, izlio je porciju na glavu kuhara i počeo ga šakama udarati. U tome su mu pomogli još neki osuđenici i u gužvi koja je nastala prevrnuli kazan i polomili posuđe. Straža je brzo intervenirala. Inicijatoru ove tučnjave navukli su luđačku košulju, presavili ga povezujući mu noge i ruke zajedno i pretukli ga tako da više nije ni sličio živom biću. […]

Našu su pozornost već od početka privukla dva studenta, osuđena na po deset godina kao ‘jesenjinci’. Prema njihovim riječima, bili su osuđeni zato što su držali zabranjene knjige Jesenjina i prijepise njegovih pjesama. […] Jedan od staraca koje smo zatekli u sobi, Stjepan Ivanovič Rogatov, imao je 68 godina. […] Gotovo cijeli svoj vijek, kao komunist, proveo je po zatvorima. Još prije revolucije bio je hapšen i osuđivan. Borio se u februarskoj i oktobarskoj revoluciji, te u građanskom ratu. Godine 1921. nije se složio s uvođenjem NEP-a. […] Radio je kao profesor ekonomskih znanosti u Lenjingradu. […] Za vrijeme carizma proveo je četiri godine na robiji i u progonstvu. A sada već više od sedam godina leži po raznim sovjetskim zatvorima samo zato što se nekome čini da je on protiv sovjetske vlasti, samo zato što je 1921. bio protiv NEP-a. Kad je već bez ikakvih stvarnih krivica izdržao prvih sedam godina, 1937. su ga ponovno uhapsili i optužili kao socijalno opasnog. […] Stjepan Ivanovič Rogatov mi je opširno govorio o mučenjima u zatvorima i poniženjima kojima je bio izvrgnut. Za vrijeme moga prebivanja u Katarininom zatvoru u Vologdi, bio sam s njim nerazdvojan. Ostavio sam ga tamo u vrlo teškom, gotovo beznadnom stanju. Siguran sam da nije više dugo živio. […]

Njandomski centralni logor nalazio se na periferiji grada […] Kad smo stigli u taj centar, 4. travnja 1938. godine, u njemu je bilo oko 7000 [o]suđenika. Učinilo mi se u početku da se nalazim na nekom međunarodnom sajmu. Bilo je tu ljudi iz svih sovjetskih republika […] – pravi Babilon. Bilo je ljudi i iz drugih zemalja […] Osim muškaraca, bilo je tu i žena i djece. Ovdje sam se prvi put sreo s praksom da su politički osuđenici izmiješani s kriminalcima. A tih je bilo svih kategorija, od sitnih džepara do ubojica i razbojnika. […] Dok je po vanjskom izgledu logor podsjećao na neki sajam, po svojoj suštini to je bilo poprište strave, meteža, straha, bezakonja i despotizma. Ljudi su bili bez ležaja. […] U početku smo se svi nekako smjestili po ležajima. Ali, kad su došli kriminalci, oni su istisnuli političke osuđenike, neke jednostavno izbacili na zemlju. Kriminalci su ovdje bili pravi gospodari iako ih je bilo samo četrdesetak. […] te su stvari jednostavno bili oduzeli političkim zatvorenicima. Tko bi se bunio, bio bi pretučen. Kriminalci su svima naočigled tukli nevine ljude i pljačkali od logorskih zatočenika sve što im se svidjelo. Činili su to usred bijela dana i u prisustvu logorske administracije i stražara koji su to, smijući se, mirno promatrali. Logorska uprava je kriminalcima nadjenula i poseban naziv – ‘bitoviki’, ljudi koji su izrasli iz života, proizvod određenih socijalnih uvjeta. Nas, političke zatočenike, nazivali su ‘kontriki’, kontraši, kontrarevolucionari. […]

Otvorena pljačka primorala je zatvorenike da se što prije i u bescjenje oslobode stvari koje bi se mogle dopasti banditima. Zbog toga su ljudi prodavali još dobra odijela za 2-3 kilograma crnog kruha, cipele za kilogram, a čizme za 2 kilograma. Kupci su uglavnom bili logorski kuhari i ostala logorska posluga. Pa i taj se kruh morao odmah pojesti iz straha da ga netko ne ukrade. Što su kriminalci više terorizirali zatvorenike, to su bili miliji logorskoj upravi kao suradnici. U našoj su baraci danju i noću jeli, pili i bančili. Kartanje, pjesma, ples, pa čak i spolni snošaji sa ženama, koje su često i silom odvodili, sve se to zbivalo svima nama naočigled. Kriminalci su bili bez ikakvog stida i zazora. Pored mene ležao je Lenjingrađanin Semjon Mihajlovič Kozlov, bivši direktor lenjingradske tvornice glazbenih instrumenata i gramofonskih ploča. […] Bio je stari boljševik i sudjelovao u Petrogradskom ustanku 1905. godine. Optuživali su ga za sva moguća kontrarevolucionarna djela, tukli i premlaćivali. Ali, na veliko čudo, nikad se on nije ljutio na ljude koji su ga mučili, zlostavljali, vrijeđali i ponižavali. Njihove postupke ovako je objašnjavao: ‘To je sve neiskusna mladež’ ili ‘Neki su se neprijatelji uvukli u sovjetski aparat, pa ih guraju da tako rade’. Smatrao je da sve treba mirno izdržati, a on će poslije, iz logora, pisati osobno Staljinu i objasniti mu kako je nevin stradao. ‘Staljin će odmah narediti da me oslobode’ – bio je uvjeren. Mnogi su se smijali i čudili njegovoj naivnosti. Nesretni Semjon Mihajlovič Kozlov umro je među nama, tu u konjušnici, bez ikakve liječničke pomoći. Pred samu smrt je rekao: – Je li moguće da drug Staljin neće saznati da sam nevino osuđen?! Mnoge je njegova smrt teško potresla. […]

Bilo je to 17 travnja. Vrijeme promjenljivo. Ujutro minus 20°C, a preko dana, kada sunce zagrije, oko nule. […] U drugoj grupi ostalo nas je oko 300 među kojima 40-ak žena i djevojčica. Većinom su to bile žene i kćeri bivših radnika i službenika Kineske istočne željeznice. Kada je SSSR 1934. prodao mandžursku željeznicu Japancima, svi su radnici i službenici, sovjetski državljani, napustili Mandžuriju, jer nisu htjeli služiti Japancima koji su ih od početka okupacije Mandžurije 1931. g. stalno maltretirali, hapsili i pravili im sve moguće neprilike. Ti su ljudi pokazali maksimum izdržljivosti, prkosa i odvažnosti prema neprijateljski raspoloženim Japancima. Sjećam se dobro kakav im je doček bio priređen u Moskvi kada su svi kao jedan napustili Mandžuriju. Bili su slavljeni i svugdje lijepo primani. Ali, to nije dugo trajalo. Godine 1937. mnogi su od njih, pa čak i njihove žene i djeca pohapšeni i proglašeni za japanske špijune i izdajnike svoga naroda. Ovi nesretni ljudi pričali su nam da su istražni organi bili prema njima naročito surovi i bezobzirni. Hapsili su cijele obitelji. Mučili ih, zlostavljali, osuđivali na maksimalni rok kazne, a mnoge i strijeljali kao najgore izdajnike. […]

Oni su nam također pričali o napadu kriminalaca. Muškarci su bili opljačkani, neki i pretučeni. Kad su od noćnih stražara tražili zaštitu, bili su ismijani. Kriminalci su odlazili i kod žena. Mnoge su silovali. Kakav će to biti život?! […] Osuđenike koji su bili okrivljeni po čl. 58 premlaćivali su za najmanje prijestupe. Ljudi su svakog dana umirali od gladi i batina. […] Hranu koja je određena za osuđenike pojedini službenici kradu i prodaju izvan logora. Isto tako i odjeću i obuću namijenjenu zatočenicima. Pljačka, premlaćivanje, pa i ubijanje osuđenika naočigled i uz podršku logorskog rukovodstva bile su ovdje svakodnevne pojave, prihvaćene već kao način života. […]

Sve su to bili poslovi o kojima većina zatvorenika nije imala ni pojma, a može se reći da je isto u priličnoj mjeri vrijedilo i za samog načelnika. […] Načelnika su prozvali pijani Vanjka i sve slabije radili, jer su se slabo i hranili. To je bio zatvoreni krug: ne ispunjavaš normu – manje hrane, a zbog slabe ishrane, ne možeš i da hoćeš ispuniti normu da bi se bolje hranio. […] Kako smo kasnije saznali, u Uhti je stvarno bilo mnogo više nasilja i terora nego kod nas. Pričalo se da tamo ljudi i umiru, da ih tamane kao muhe. […] Nitko nije stigao ni razmišljati o sebi i svojoj obitelji. Nije bilo ni toliko vremena za napisati neko pismo, a kamoli žalbe za nepravde koje su nam nanijeli istražni organi ili sudovi. […] Krali smo svi sve što se moglo ukrasti. Ako nije bilo razbijenih sanduka i buradi, te poderanih vreća i bala, sami smo ih razbijali i derali u prisustvu stražara. Onda bismo svi navalili. I službenici koji su odgovarali za ovu robu također su krali sve od reda, više nego svi mi. Oni su jeli našu hranu, nosili našu pokradenu odjeću, trgovali time i pijančili, a neki su stekli cijeli imetak od prodanih namirnica i robe. Dakako, zbog svega toga zakidano je osuđenicima od svakog obroka. […] Međutim, za svaki i neznatni prekršaj kažnjavali su ljude i slali ih u zatvor u Rjobovo i u specijalni izolator. U tom izolatoru, izgrađenom od oblog drveta, bilo je i posebnih ćelija okovanih limom. Neke ljude su držali gole u hladnoj jami, na druge navlačili luđačke košulje i vezivali im ruke i noge, treće bi ubacivali u betonske tamne ćelije u kojima su mogli samo klečati. Tim kaznama, dakako, nisu namjeravali ljude popravljati, nego jednostavno fizički uništiti. […] Nikad s tim ljudima nisam uspio razgovarati. Od patnje su postali gluhi, neosjetljivi i tupi. […] Macuk mi je javljao o pravom paklu u logoru koji je udaljen od našega samo 17 kilometara, ali se nije žalio. Svakodnevno su ispraćali – javljao je – 15 do 20 ljudi pod zemlju. […].

            Svratio sam jednog dana u baraku bolesnika od pelagre. […] Uslijed toga su stalno bili gladni. Oni koji su se još mogli kretati neprestano su, kao izbezumljeni, kopali po smetlištu oko barake, tražeći bilo kakve otpatke kože, kostiju, travu… Lovili su štakore i miševe, sve to trpali u porcije, kuhali na obali rijeke i jeli. Umno poremećeni su se hvalili kako je ta hrana vrlo ukusna i kako se već oporavljaju. Govorili su i o tom kako su pisali pismo Centralnom komitetu SKP i osobno Staljinu i kako su dobili odgovore da će ih uskoro osloboditi. Takvim su razgovorima i tlapnjama bili neprekidno zaokupljeni. […] Većina tih nesretnih ljudi bili su intelektualci, bivši sovjetski sindikalni i partijski funkcionari i raznovrsni stručnjaci koji se nisu mogli prilagoditi teškom fizičkom radu, nisu mogli ispunjavati određene norme, pa su kažnjavani smanjivanjem hrane, što je i imalo za posljedicu sistematsko izgladnjivanje, iscrpljenost i obolijevanje od te teške bolesti – pelagre. Svakog je dana u toj baraci umiralo desetak ljudi. U proljeće, dok ih još nisu ni pokušavali liječiti, svakodnevno ih je umiralo više od dvadeset. […] Na pojamenskom groblju sahranjeno je u zajedničkim grobovima više tisuća najboljih sovjetskih rodoljuba. […]

            Norme su ispunjavane jedva s 50 do 55%. Uprava je pokušavala izaći iz te situacije pojačanim terorom. Brigade se ne bi smjele vratiti u logor dok potpuno ne ispune dnevnu normu! Neke su i noću ostajale u šumi na radu, pa i po nekoliko dana nisu puštane u logor. Rezultat tih izvanrednih mjera bio je još gori. […] Bilo je toga da su zatočenike budili čim bi legao, jer je morao ponovno ići na radilište. […] Sve ima svoje granice. Ovdje je granica teroru bila – zatočenikova smrt. […] Uvedene su i kazne na samom radnom mjestu. Osuđenici bi morali stajati u stavu mirno i gledati u sunce ili oblak tokom cijelog dana. Ako to zatočenik ne bi strpljivo izdržavao, već se micao, oni bi ga podizali na visoko isječeni panj. To se obično završavalo padom onesviještenog osuđenika i teškim ozljedama. […] U toku ljeta 1938. godine gotovo je potpuno izmijenjen logoraški sastav u Pojamenki. Većina je pomrla, a ostali su prebačeni na druga radilišta ovog logora. […] Naročito je teško bilo pripadnicima naroda s juga i istoka Sovjetskog Saveza, koji nisu bili navikli na hladnu klimu. Kavkasci i Uzbeki bili su najčešće žrtve tih surovih uvjeta. Slaba odjeća, hladnoća, vjetar i snijeg, sve je to uzimalo svoj danak. Privilegirani kriminalci, koji su imali rukovodeće dužnosti, a pogotovo kontrolu izvršenja normi, evidencija itd., primali su i mito da bi obračunavali više nego što se posla uradi. […] Život su nam posebno zagorčavali bitnici, kriminalci, koji su pomagali stražarima u održavanju logorskog reda. […] Ako netko od političkih zatočenika ne bi iz bilo kojeg razloga na vrijeme ustao (i ljeti i zimi u 5.30 h), kriminalci bi ljude još u polusnu bacali s njihovih drvenih ležaja na pod. Na taj su način pojedini bolesni drugovi bili teško ozlijeđeni […] Kriminalci, doduše, nisu povećali produktivnost na radnim zadacima, ali se zato oko njih digla velika prašina. Svakog jutra bili su pohvaljivani kao dobri i vrijedni radnici. A ustvari razvili su sasvim drugu djelatnost – pijanke i kartanje. Kockali su se za pare i piće, na kocki čak dobivali ili gubili i svoje ‘žene’, političke osuđenice, koje su prisilili na zajednički život. Tučnjave, krvavi obračuni, pa i ubojstva, bivali su sve učestaliji. […] [15-godišnji] dječak je ušao u neku seljačku kuću, pored koje je radio, zatražiti malo kruha. Stražar ga je opazio i optužio za pokušaj bijega. Komandant je naredio da malog odmah strijeljaju. Očevici su nam pričali kako je dječak plakao zazivajući svoju majku, ali su ga krvnici bez milosti ubili. Otac tog dječaka bio je neki viši službenik Ministarstva pravde u Moskvi. Tragao je već odavno za uhapšenim djetetom. Kad je saznao da je u Kargopolu, došao je po njega, ali je našao samo grob svoga sina. […]

Na jednom drugom novom radilištu, tzv. Tridesetom pogonu, bilo je, čini se, gore nego bilo gdje drugdje. U toku zime 1937/38. godine pomrlo je tamo više tisuća zatočenika. Živjeli su u šatorima, a nerijetko i na otvorenom pod jelama u šumi, radeći po 12 sati dnevno na vrlo niskim temperaturama. Tjerali su ih dok ne bi potpuno posustali. Većina je tu ostavila i svoje kosti. […] Trideseti pogon nazivali smo gubilištem. Rijetko je tko tu preživio dvije zime. […] Ali, koliko god bile zastrašujuće mjere u našem logoru, postojalo je i gore mjesto: već spomenuta Osinovka, odjel našeg logora u kojem su živjeli invalidi i maloljetnici. […] Ovamo su slali sve one koji su zbog bolesti ili iscrpljenosti bili nesposobni za rad. […] S ekonomskog stanovišta, država je, svakako, u početku uložila velik kapital u izgradnju logora, ali se on do sada već potpuno amortizirao. Razgovarajući o tome detaljno i s iskustvom stečenim na vlastitoj koži, zaključili smo da je hapšenje milijuna nevinih ljudi izvršeno čak planski s unaprijed utvrđenim ciljem, radi ekonomske koristi i opravdanosti. Mi smo davali ne samo jeftinije jedinice proizvoda već su nas mogli upotrijebiti i za takve teške poslove za koje bi inače bilo teško naći radnu snagu. […] Sestra me podrobnije upoznala i s hapšenjima suradnika i službenika Kominterne i mojih poznanika iz jugoslavenske sekcije. […]

Brigadiri su bili uglavnom njegovi obavještajci, stručne neznalice, koji su pljačkali i zlostavljali zatočenike, zbog čega je plan stradao. […] Bilo je već proljeće 1940. godine. Pronio se glas da je Njemačka pregazila Dansku i Norvešku. […] Odjek tih ratova osjetili smo i na vlastitoj koži: naši obroci i do tada nedovoljni, počeli su se ponovno smanjivati. U logoru su se već širile glasine da nam hranu otkidaju kako bi Hitleru dali više žita i ostalih namirnica. […] Najveće smetnje proizvodnji pravili su kriminalci. Kao logor u logoru, oni su se ponašali prema svojim zakonima. […] U takvim okolnostima dočekali smo novi val hapšenja ‘narodnih neprijatelja’ koji će nedostatak radne snage u logorima riješiti bar na neko vrijeme. Nove žrtve bili su, uglavnom, Poljaci i Ukrajinci. Ti su ljudi, raznih profesija i podrijetla dovedeni iz Zapadne Ukrajine koju je SSSR tek bio zauzeo. Svi su oni prošli kroz istražne zatvore i svi odreda osuđeni kao ‘protivnici sovjetske vlasti’ na deset i više godina robije. […] Drugi su odvedeni na Kamčatku, ‘otok smrti’, kako smo nazivali taj veliki poluotok. […] Sami stražari su katkad govorili da je logor najbolje mjesto da se čovjek skloni s fronte. Taj porast osoblja trebalo je opravdati pred višim organima. Zbog toga je NKVD počeo iznova čeprkati po dosjeima osuđenika i konstruirati nekakve nove dokaze, podizati nove optužbe protiv već osuđenih, kao da se spremaju nove zavjere i antisovjetska propaganda u logoru. Stvoren je i logorski vojni sud koji je, uz pomoć široke mreže provokatora, hapsio nevine ljude, sudio im i izricao smrtne presude. Tih prvih ratnih dana mnogi su nevini ljudi bez ikakvih stvarnih razloga strijeljani. Što je situacija na fronti bila teža, to je stanje kod nas bilo nesnosnije. […]

Bio je to možda najbolje uređen logor [Mostovica] od svih u kojima sam do tada bio, sa svega 700 zatočenika. Svojim stvarno lijepim izgledom prikrivao je, međutim, gorku istinu o sebi. Ljudi su ovdje gotovo svakodnevno umirali od gladi. […] Uza sve to, k nama su stigli i neki zatočenici iz logora Bjelomorsko-baltičkog kanala koji su pobjegli pred njemačkim nadiranjem. Oni su preživjeli teška iskušenja i jedva se spasili od smrti i gladi. Pričali su nam i o masovnim strijeljanjima logoraša koji se uslijed iznemoglosti nisu mogli evakuirati pred Nijemcima. […] Ljudi su se brzo počeli oporavljati, kao da su oživjeli. I liječnica je mnogo pridonijela svojom njegom bolesnika. Ona je bila žena potpukovnika Jakovljeva, bivšeg vojnog atašea u Italiji. Muža su joj strijeljali 1937. godine, a nju osudili na 8 godina – zato što je živjela s izdajnikom! […] Na zidovima baraka osvanule su i parole da je svaki kubni metar građe izrađen preko plana ravan tenku ili avionskoj bombi protiv hitlerovskih hordi, da je svaki onaj koji radi na izvršenju zadataka za potrebe fronte aktivan borac za spašavanje i slobodu svoje domovine kao i onaj borac na fronti. Bila je to paradoksalna situacija, ali je i time stvorena atmosfera da osuđenici nisu više toliko mislili o svom položaju zatočenika pod stražom, o tome da su njihove žene i djeca negdje daleko od njih, možda bez kruha i bez krova nad glavom. Glavno je bilo da se za frontu proizvodi potrebna drvena građa! Jedna kinesko-korejska, pa ukrajinsko-ruska i još neke druge brigade prebacivale su norme za 100%. Ostajali bi raditi u šumi sve dok bi ih straža htjela čuvati. […]

Kada je na frontama išlo teže, hapšenja i strijeljanja su bila češća i masovnija. […] Hapšenja, strijeljanja, batinaški radni režim, ubojstva na radilištima bez ikakva povoda, a glad i krajnja iscrpljenost zatvorenika, sve je to mnoge potpuno demoraliziralo.”

I dio  (Julius Baranovski, Zatvorska i sibirska sjećanja (1926-1957), Stvarnost, Zagreb, 1981, str. 19, 23, 25, 31, 39, 42-43, 60, 68, 81-82, 84, 87-88, 91-93, 97-101, 105-106, 112-114, 120-124, 126, 141, 147-148, 155-159, 161-162, 171-172, 174-176, 186-189, 193-196, 202-203, 214, 224, 230-236, 241-242, 244, 246, 250, 256, 266).

Izabrao i uredio: Đivo Bašić

nastaviti će se…..