Kad su pitali dr. Antu Starčević kakvo je njegovo stajalište o srpskom pučanstvu u Hrvatskoj, odgovorio je: ”Mi smo naprama njemu zauzeli sasvim isto stajalište, koje i naprama bilo kojem drugom pučanstvu.” Odmah potom Otac domovine pojasnio je da u svakoj zemlji ima pučanstva različitih jezikom, vjerom, podrijetlom i t.d. ”Mi ne vidimo da ti nazivi škode općenitosti stanovništva, ili domovini. Dok je tako, naše je načelo: te nazive ne ometati ni narivavati, neka ih svatko rabi i mijenja, kako hoće. Ali, ima stvari, koje mogu i moraju koristiti ili škoditi ne samo pojedinim pučanstvom i imenom, nego i svim stanovnikom domovine, zvali se oni kako im drago.”

Kad bi Starčević (uživu) vidio i čuo četnike u hrvatskim državnim vlastima i njihovog predstavnika Milorada Pupovca, srpskog zastupnika u Hrvatskom saboru i predsjednik Saborskog odbora Republike Hrvatske u Europskoj uniji, sigurno bi nas sve prokleo, kako smo dopustili da Pupovac pljuje po Hrvatima, hrvatskim Srbima i državi hrvatskog naroda?

Četnik Pupovac tuži Hrvatsku!

Nakon što je Srbija rehabilitirala Dražu Mihailovića, četnici se ne osjećaju sigurnima u Hrvatskoj, ali himbeni Pupovac nije iznio pravu istinu, jer nitko u Hrvatskoj nije ugrožen osim četnika, petokolonaša i hrvatskih veleizdajnika.

Pupovac je skupio osam predstavnika nacionalnih manjina, koji su na sastanku u Puli (14.05.2015.) obznanili Deklaraciju: ”Mnogi pripadnici nacionalnih i drugih manjina osjećaju povećanu nesigurnost i nelagodu zbog ponovnog proizvođenja straha i netolerancije u posljednje vrijeme u Hrvatskoj i zato u njihovo ime i kao njihovi predstavnici tražimo solidarnost i pomoć svih odgovornih institucija, a u prvom redu institucija Hrvatske vlade, institucija Europske unije i institucija civilnog društva”, uvodna je riječ u Deklaraciji.

Prije svega, ova je Dekleracija očita farsa, jer nema države u svijetu u kojoj se nacionalne manjine osjećaju sigurnima. Dapače, nacionalne manjine, posebice srpska, dobrim dijelom vladaju, ili ucijenjuju Vladu, u čijoj su koaliciju u Hrvatskoj. Potpisnici Deklaracije: Nedžad Hadžić (Bošnjak), Milorad Pupovac (Srbin), Mile Horvat, (Srbin), Dragan Crnogorac (Srbin), Furio Radin (Talijan), Šandor Juhas (Mađar), Vjeko Kajtaz (Rom), Vladimir Bilek (Slovak) i predsjednik Savjeta za nacioanlne manjine, tko drugi nego Aleksandar Tolnauer (Židov).

Šta bi tek mogli reći predstavnici hrvatske nacionalne manjine u matičnim državama predstavnika i potpisnika ove Deklaraciju? Koliku sigurnost Hrvati imaju u državama čije su manjine toliko ”ugrožene” u Hrvatskoj?

Paradoksalno je da Pupovac i društvo traže solidarnost i pomoć od države u kojoj su oni na vlasti, te Europske unije u kojoj su oni zastupljeni i – cinkari, u institucijama civilnog društva koje oni vode i režim financira. Miloradu Pupovacu je sve crno pred očima, jer i pomisao da će uskoro ostati bez vlasti, bez režimskih privilegija, bez srpske crkve i bez hrvatskih Srba u Hrvatskoj.

Deklaracija je dobila podršku (ne)vladine, odnosno Josipovićeve udruge Dokumenta, koju vode slovenska državljanka Vesna Teršelič i Zoran Pusić, prijatelj i suradnik Save Štrbca. Usput rečeno, ovaj dvojac (Bonnie & Clyde) tužili su dr. Zvonimira Šeparovića, predsjednika Hrvatskog nacionalnog etičkog sudišta, koje je etički osudilo: Mesića, Pusića, Lončara. Tereličku, Josipovića i Pupovca za velizdaju hrvatskih nacioanlnih interesa. Državno tužiteljstvo je pozvalo Šeparovića na saslušanje zbog uvreda njihove časti (!), a (ne)pravosuđe nije pozvalo na odgovornost Teršeličku, Pusića i one koje je HNES osudilo zbog veleizdaje. Naprotiv, dobitnici su odličja od bivših predsjednika RH  Mesića i Josipovića za ”nacionalne” zasluge, a izdašno su plaćeni za veleizdaju s ”ustaškim” kunama!

Sve je u režiji Pupovca i Radina

U nekim medijima, uočivši alarmantnu zabrinutost izraženu u Deklaraciji, o nesigurnosti nacionalnih manjina, u prvom redu srpske, obratili su se za mišljenje Vukovarskom odvjetniku gosp. Jovanu Ajdukoviću, predsjedniku srpske Naše stranke sa sjedištem u Borovu, u kojem bi nesigurnost i netrpeljivost trebala biti – nesnošljiva.

”Apsolutno ne. Potpisivanje ove Deklaracije je potpuna ludost bazirana na neistini. Ovo je još jedan moment Milorada Pupovca koji pred izbore pravda svoje postojanje i glumi ”djelovanje”. Četiri godine nije radio ništa, a onda se uhvati ”ugroženosti Srba”. Tu priču prodaje već 15 godina…”Srbi nemaju ovo. Srbi nemaju ono”. Upravo on stvara jednu nervozu i navlači bijes među ljude, a ja pouzdano znam da to čini svjesno, kao što je činio sa ćirilicom. Pa znate li kako europske uši vole čuti za ovakve objede na račun Hrvatske. On i Furio Radin rade veliku štetu, a još su za to i plaćeni”, zaključak je Ajduković, Srbin u Hrvatskoj.

Za gospodina Ajdukovića malo se zna u Hrvatskoj, jer ovakvi ljudi teško dođu do izražaja u režimskim medijima, jer nije sklon senzacijama, cmizdrenju i pričama o “ugroženosti” Srba poput Pupovca, koji je nakon završetka Osloboditeljskog (Domovinskog) rata, uz pomoć mitropolita SPC u Hrvatskoj, nanio neprocjenjivu štetu hrvatskim Srbima. Zašto hrvatski Srbi nemaju podršku državnih vlasti i pravosuđa? Zašto Hrvatska pravoslavna crkva ne može biti osmislena u Hrvatskoj?

Pupovac je u srbovanju nasljednik Nikole Pašića i Slobodana Miloševića, koji su u prošlosti zastupali ideju Velike Srbije do mora. Nisu ovo samo problemi naših – hrvatskih Srba i hrvatskih pravoslavaca, nego je na najizrazitiji način diskriminacije hrvatskog naroda u Hrvatskoj. ‘

‘Dok nas globe i naganjaju kako sami hoće, dotle se mi među se prepiremo ne samo bez koristi, nego na štetu i sramotu, a na korist i diku skupnih neprijatelja, protiv kojim bi svi morali kao jedan složan biti, ako hoćemo da si pomognemo”, rekao je Starčević u Sušaku 23. ožujka 1883.god.

Nacionalna (ne)odgovornost

U našem stogodišnjem iskustvu, čini se, da možemo otkriti tri glavne pogrješke naših neuspjeha, napisao je prof. Ivan Oršanić: Nacionalna odgovornost, (Republika Hrvatska, 10. Travnja 1959.):

Prva naša pogreška: S pogreškom kretali smo se u punom jedinstvu pod vodstvom i u odgovornosti Hrvatske seljačke stranke u Jugoslaviji, kao unutrašnji objekt srpskih potreba i bez međunarodnog značenja. Opet s argumentom, da nam nema egzistencialnog smisla izvan Jugoslavije;

Druga naša pogreška: Ogleda se u tome da smo stalno kolebljivi u svojoj nacionalnoj osobnosti. U toj kolebljivosti nismo uspjeli dati ni jednoj ideji kičmeno dostojanstvo, ni sigurnost u sebe i za druge;

Treća naša pogreška: da smo činjenice smatrali vječnim, prema kojima se treba uvijek oportunističko-reformistički odnosti, te u takvom osjećaju nismo razvili duboke revolucionarne porive s vjerom u druge činjenice i mogućnosti…

Mogli bismo dodati još nekoliko naših pogrješaka ovim trima prof. Ivana Oršanića, jer u poslijednih 60 godina od ovog njegovog definiranja hrvatskih pogrješaka ima mnogo novih, koje su isto tako pogibne kao i one tri. U biti Hrvati su slobodarski narod, jer smo i u prošlosti imali demokratske strane: Hrvatska stranka prava i Hrvatska seljačka stranke. Ali totalitarizmi u kojima su se stranke razvijale i djelovale nametnuti su im jugoslavenski, fašistički i komunistički principi, koji su u narodu ubijali slobodarski duh i poticali totalitarizam i balkanštinu u (ne)razum hrvatskog čovjeka, kao vjersku dogmu.

Ne trebamo duboko ulaziti na političko područje, u kojem se nitko razuman ne može snaći, jer niču političke stranke u Hrvatskoj kao gljive poslije kiše. Čelnici stranaka (ili partija) uvjeravaju sebe i druge da su oni – oni pravi, koje treba slijediti jer oni imaju prvu formulu za boljitak u Hrvatskoj! Neodgovorna politika i nacionalna neodgovornost političara otvorili su širom vrata pojedincima da se uključe u politiku, ali ne u neku postojeću stranku, nego da se sa svojom ”strankom/partijom” na izborima prilijepe u koaliciju s drugim sićušnim i sličnim strankama i tako se uvale u saborsku fotelju.

Zabrinjavajuće pojavnosti u Hrvatskoj

Ovih  dana puno se je govorilo i pisalo o Jasenovcu, koji je ponovo bio forum za političke, odnosno partizanske, četničke i “antifašističke” ideologe i idiote, pa se tek može sa sigurnošću ustanoviti lokacija Jasenovca, a sve drugo spada u primjenu specijalnih oblika medijskog ratovanja.

Žrtve u Jasenovcu su svake godine ponovo žrtve onih koji ih navodno žale, jer se mržnji na Nezavisnu državu Hrvatsku obračunavaju s umnožavanjem broja mrtvih, što je najveći moralni i nacionalni zločin. Ali, tko može Mesiću, Josipoviću, Milanović, Pupovcu, Goldsteinu, Puhovskom, Jergoviću, Tešelički, Pusićma i drugima ukazati na dostojno i dosljedno poštivanja hrvatskih ratnih i poratnih žrtava. Zna se da od čovjeka ne valja ni koža ni meso. Ako mu dakle riječ ne valja, on je najzadnji stvor u naravi, (Hrv. Pravo 2. prosinca 1895.)

Na komemoraciji 70. obljetnice Bleiburške tragedije i Križnog puta okupilo se mnoštvo svijeta, prema austrijskim informacijama bilo je preko 60 tisuća, a prema režinskim medijima u Hrvatskoj, bilo je oko 25.000.! Misnom slavlju predvodio je kardinalom Josip Bozanić, ali nije bilo političkih baluna, nego skrušenost, poniznost i molitve za hrvatske nevine žrtve. Ipak se je morala istina reći, da su pokolj, odnosno genocid na Bleiburgu i Križnom putu izvršili jugoslavenski komunisti po zapovijedi Tita.. Nije se ovdje ni s brojkama poginulih razbacivalo, jer žrtve nisu samo statistika, nego su osobe, Božja stvorenja i nevine žrtve ljudske mržnje, zlobe i zločina.

Najzapaženiji događaj Bleiburške tragedije nije bio u Bleiburgu nego u Zagrebu. Ničim izazvan dr. sc. Mate Kapović, docent na Odsjeku za lingvistiku zagrebačkog filozofskog fakulteta i član HAZU-a, poručio je na svom Facebook profilu Hrvatima: Se*em vam se na Bleiburg… ! Zašto se ”delija” Kapović nije pos*ao na Dedinju ili nekom drugom mjestu? Vjerojatno Kapović neće biti pozvan na odgovornost u policijsku postaju, niti od državnih vlasti, niti će izgubiti katedru, niti će biti izbačen iz HAZU. Da se je virtualno “pokakio” na nekom drugom mjestu već bi bio u paklu, a zbog izjava o Bleiburgu može čak dobiti i priznanje u današnjoj Hrvatskoj! No, studenti imaju moralnu, nacionalnu i državotvornu odgovornost da na dosljedan nači kazne Kapovića – bojkotiratirajući njegova predavanja, kako to rade studenti i u Africi, kad spodoba dođe u razred studenti napuste zgradu… Uprava sevučilišta nema drugog izbora nego darti otkaz profesoru, a ne suspendirati studenate.

Ne samo što je to ogavan riječnik jezikoslovca i akademika, nego je to i kažnjivo djelo uvrede stotinama tisuća poginulih Hrvata poznato pod zajedničkim imenom – Bleiburska tragedija. Možemo sa sigurnošću reći, da nema studenta na sveučilištima u Hrvatskoj koji nije izgubio barem jednog člana obitelji u ratu i nakon Drugog svjetskog rata. Da je Kapović uvrijedio židovske ili muslimanske žrtve već bi bio i on među mrtvima. Dakle, taj se lik udostojio tako nešto izreći u glavnom gradu Hrvatske, u kojem je rođen i školovan.

Tko su instruktori na hrvatskim sveučilištima?

Ne ćemo se s Kapovićem osobno baviti, nego treba uzeti njega kao primjer za pogubne posljedice, jer on i takvi kao on odgajaju hrvatsku mladež koja ne može ništa drugo biti doli kopija tog istog Kapovića. Na hrvatskim sveučilištima, na kojima predaju Goldsteini, Puhovski, Josipović, Jović i mnogi drugi odgajaju janjičare, koji će kasnije kao i Kapović sr*ti i urinirati po svemu što je hrvatsko.

Turci su već isprobali takvu metodu odgajanja hrvatske mladeži, koji su se kao janjičari vraili u Bosnu i bili najgori koljači hrvatskog i katoličkog življa u povijesti. Možda ovi današnji potencijalni hrvatski ”janjičari” mogu se čak uključiti u pokret ”Islamske države” (IS) koja već ima svoje ćelije u Bosni.

Što doista možemo očekivati od hrvatske mladeži koju odgajaju neprijatelji i progonitelji hrvatskog naroda?

Na žalost, ne vidimo u današnjoj hrvatskoj mladeži duh hrabrosti, odvažnosti, domoljublja, odnosno heroizma, nego većinom vidimo opuštene mlade ljude kojima je potrebna droga, alkohol, seks i zabava da bi bili – cool! Tko to ne vidi taj ne vidi ni špicu svoga nosa!

Država je odgovorna za odgoj obezglavljene mladeži, jer je dopustila da se na hrvatskim sveučilištima i u medijima uhljebe ljudi koji su tvorci zla, mržnje i lošeg odgoja. Nema sveučilišta ni u jednoj najnerazvijenijoj državi, koja bi dopustila da se odgajaju antinacionalni i antidržavni i antivjerski kadrovi na njihovim svučilištima. Na hrvatskim sveučilištima takav odgoj nije izuzetak, nego je pravilo za ”vaspitanje” sveučilištaraca u Hrvatskoj – čast izuzetcima. Da li su zastupnici u Hrvatskom saboru uopće svijesni, da se u državi oblikuje ubojiti mentalitet koji je razorniji od atomske bombe – indoktrinacija hrvatske mladeži zbog uništavanje nacionalne samobitnosti hrvatskog naroda. Treba pod hitno zaustaviti moguću apokalipsu – propast sada ili nešto kasnije.

Nasuprot pogreškama iz prošlosti treba dakle usvijestiti do najveće djelatne snage revolucionarnu vjeru u ideju slobode, u naš slobodarski duh i u međunarodnu poziciju hrvatskog prostora. Po tom nepokolebljivom slobodarskom duhu i po čvrstim stavovima međunarodnog zančaja definiramo sebe pred sobom i za sebe, pred drugima i za druge – potpuno. (Oršanić)