Autor: S. Vučković

“Ustajao, hladan zrak koji dopire iz hladnih bolničkih prostorija. Vlaga na zidovima. Mogu čuti vriske, uzdahe, nadu. Mogu čuti vojničku čizmu kako odvodi nevine ljude. Mogu čuti opiranje i bol…”

Nisu svi oduševljeni idejom da hrvatski osmaši odlaze na edukativne izlete u Vukovar jer tamo nema “mora, bazena, zabavnih parkova” i ostalih stvari koje zadovoljavaju današnju djecu. Priče koje čuju od tamošnjih vodiča, smatraju neki, mogu ostaviti traga na njihovoj adoloscentskoj psihi. Laura V., 14-godišnja je Zagrepčanka koja je upravo došla iz Vukovara, a o kojem prethodno nije puno znala. Pročitajte prekrasne dojmove ove djevojčice koja je pokazala da su odlasci u Vukovar nešto najbolje što im se može dogoditi:

TOPLI VJETAR IZ VUKOVARA

“Nalazim se unutar hangara Ovčare… Ne mogu ni pričati. Nije velik prostor, ne mogu ni zamisliti da je tamo boravio 261 čovjek. Hladno je i mračno. Spokojno i gotovo nečujno. Velike zidine kao da dišu. Kao da nam se ti ljudi obraćaju kroz njih. Imena identificiranih žrtava spuštaju se u spirali duž poda. Sretno rješenje… Ni sama ne znam kako da gledam na cijelu situaciju. Trebam li biti tužna ili trebam biti jaka kao što su i Oni bili? Jedino što znam je da na to sve gledam s velikom dozom poštovanja.

Nepregledna livada. Nema kuća, samo šumarak. Već zrela stabla njišu se na toplom vjetru. Ali, tužno se njišu. Sporo. Ne žure se nigdje. I ona odaju počast svim žrtvama. Svaki korak koji napravim po toj ubogoj livadi, kao da me boli.

Prekrasan spomenik s pticom slomljenih krila miluje sunce. Nešto me steže, vuče, ne da, grabi. To je taj vjetar. Topli vukovarski vjetar koji postoji. Koji postoji i želi da mi znamo da je tu. To je taj vjetar koji je spor, topao i umoran. Koji je tu samo da nas podsjeti da je postojan. Ustajao, hladan zrak koji dopire iz hladnih bolničkih prostorija. Vlaga na zidovima. Mogu čuti vriske, uzdahe, nadu. Mogu čuti vojničku čizmu kako odvodi nevine ljude. Mogu čuti opiranje i bol. Simulacija tih ljudi u tim starim, vlažnim prostorijama je jeziva. Sada mi je samo žao i želim van.

Na prvi pogled, u Vukovaru kao da nikoga nema.

Kao da je otišao sa svim žrtvama. Oronule kuće, stare šume… Nigdje nikoga. Ali, to je samo na prvu.

Sada vidim obnovljene kuće, divlje livade i šume koje nemaju kraja. Osjetim taj topli vukovarski vjetar. Opet je tu. Uvijek je on tu. I svi ti ljudi koji žive s velikom ranom na srcu. Velikim ožiljcima. I oni su tu. I oni žive. Možda ne punim plućima, ali žive. Žive i bore se s realnošću.

Vukovar je bio pao, ali Vukovarci nikada nisu. Veličanstven je, velik dušom koliko i tijelom. Grad Heroj, taj Vukovar. Topli vjetar, svjež zrak, nepregledne livade i mudre šume, prije natopljene krvlju, a sada potocima, podsjećaju nas da je Vukovar još živ. Da nikada nije umro i da nikada neće.

Baš je heroj, taj Vukovar”.