Prodavala kumica na tržnici pravdu. Imala je mali štand,  jednu stolicu na kojoj je sjedila da je ne bi zaboljele noge od stalnog stajanja, i malu starinsku vagu, s utezima. Utezi su bili pravilno raspoređeni, od 0,5 kg, 1 kg, 2 kg, 5 kg, 10 kg,  baš kako je to uobičajeno i kod svih drugih vaganja.  Iako je pravda bila veoma skupocjena pa je kumica čak razmišljala da nabavi zlatarsku vagu i da počne prodavati pravdu na grame a ne na kilograme, jer su ljudi vrlo rijetko tražili pravdu zbog njezine visoke cijene, a najčešće bi od nje odustali.  Dolazili su ljudi, pitali, raspitivali se, poneko bi malo onako sa strane dotaknuo prstom i kušao pravdu, ali kad bi čuo za cijenu, brzo bi odustao.

–      „Pa što je vama, vi pravdu prodajte kao da se radi o suhom zlatu?“

pitao je jednog dana djed iz susjedne zgrade.

Bio je poznat po tome da bi već u rano jutro izašao iz stana i sa starinskim „cekerom“ u ruci prošetao tržnicom.  Uzeo bi od svega po malo, uglavnom bi birao najpovoljnije proizvode, a prodavači su međusobno šaputali da je on nekad bio ličnost na visokom položaju, ali je pravovremeno  dao ostavku i povukao se iz politike. Pametan čovjek,  zadovoljio se i sa manjim, ali ga zato ljudi na tržnici rado viđaju i gotovo svi s njime prodiskutiraju o nekoj temi. Cijenili su ga zbog njegove mudrosti!

Obilazeći po tržnici, stigao je i do štanda sa pravdom.

–      „Pošto je pravda kod vas“, zapitao je onako pučki.

–      „Izgleda prilično svježa, kako se meni čini, odavde gledajući, kao da ste ju tek ubrali!“

–      „Istina je“, kaže kumica, ovo je sasvim novi proizvod u ponudi.

–      „Uvezli smo ju sa sela, seljaci su je uspjeli uzgojiti u malim količinama, znate sve teže i teže uspijeva u ovoj sredini, a i morate o njoj neprekidno brinuti da bi dozorila. Treba ju zasaditi u plodno tlo, potom ju njegovati danima i brinuti o njoj da joj se što ne dogodi, potom ju zalijevati, i zaštititi od sunca da ne bi na žarkom suncu i suši uginula.“

–      „Znate, koliko god je pravdu teško uzgojiti, još teže ju je sačuvati onako zrelu. Vrlo brzo zna uvenuti ubrana ukoliko se s njom ne postupa sa dužnom pažnjom.“

–      „Pa dobro, recite“, kaže gospodin s cekerom, „nekad je pravda puno manje koštala i lakše je bilo do nje doći, koliko kod vas košta?“

–      „Kako ste ju uspjeli uzgojiti s obzirom na teškoće?“

–      „Trebalo je uložiti nekoliko mjeseci truda, začiniti sjeme sa dokazima o korupciji,  skuhati par političara u loncu sa začinima,  i na koncu,  zasoliti sve to sa dobrim zakonom!“

–      „I koliko sad košta?“  opet  će on!

–      „Znate, toliko ju je bilo teško uzgojiti da uopće ne mogu odrediti cijenu. Čini mi se da je neprocjenjiva.“

–      „Nego – kako bi bilo da vam poklonim nekoliko grama da probate, pa ako vam se svidi, dođite sutra po još, a ja ću do tada nekako složiti prodajnu cijenu.“

Rekavši to, stavi na jednu stranu vage nekoliko komadića pravde, a s druge strane stavi uteg nepravde od 0,5 kg.  Digla se to malo sjemena pravde na vagi, visoko gore, skoro nedohvatljiva, koliko je uteg nepravde prevladao.  Držala je kumica rukom vagu, dodavala pravdu, ali koliko god doda, ova nepravda nekako prevagne.

Dodijalo je  kumici da uravnoteži pravdu i nepravdu i odluči da skrati postupak, zbacila je nepravdu s vage, i stavila na vagu običan kamen. E sad je već bilo nekako ravnomjernije. Kamen je bio puno lakši od nepravde i sad je već bilo lakše izvagati.

Uzeo je  susjed to malo pravde i ponio ju kući. Kod kuće ju je pažljivo stavio na stol razmišljajući što bi s njom učinio, kako bi je smjestio na primjereno mjesto.  Htio ju je posaditi ali je zaboravio kupiti posudu za sadnju. Ugledao je posudu na prozoru u kojoj je rastao bodljikavi kaktus, a pokraj njega je bilo malo slobodnog prostora. Stavio je bivši političar komadić pravde pored kaktusa, da do ujutro ne bi uvenula i otišao na spavanje.

Ujutro, kad se probudio imao je što vidjeti! Iz kaktusa je izniknuo predivan cvijet, veličanstven!  Na cvijetu  su se prelijevale sve moguće boje.

No tek se nagledao te ljepote,  ogledajući sa svih strana,  kad primijeti da je cvijet počeo sklapati svoje latice. Do kraja dana već je cvijet bio potpuno zatvoren, a potom i uvenuo.

Pouka priče; „Pravda kratko zabljesne, zasjaji a potom  brzo nestane s obzora, ako nije posijana u velikim količinama, na adekvatnom mjestu, a nakon dozrijevanja i pravilno uskladištena čime bi imala zagarantiranu trajnu kvalitetu i dugovječnost!“

Autor; N.L.