Moram reći, gledajući sam početak zasnivanja izvršne vlasti hrvatske države, rak rana bili su kadrovi koje je naslijedila nova država. Danas govoriti koji od njih nije pripadao zloglasnoj UDBI a koji je radio u Ministarstvu unutrašnjih poslova RH Hrvatske i Jugoslavije je iluzorno. Dr. Franjo Tuđman nije imao puno izbora. Da bi stvorio hrvatsku državu morao je prihvatiti takovo stanje. U to vrijeme nije bila moguća lustracija. Danas su mnogi od tih pripadnika UDBE ostarili ili umrli, ali ne smije se zanemariti činjenica da su oni svoju djecu i unučad uveli u sve strukture današnje državne vlasti.

Obzirom na činjenicu kakve su dužnosti obnašali prije stvaranja hrvatske države, bilo je za očekivati da će isti ti ljudi i dalje nastaviti obnašati sve najvažnije dužnosti u Hrvatskoj, po istim načelima kao i ranije.  Ovo što danas imamo, na žalost, možemo zvati trećom Jugoslavijom, jer u sustavu su ostali isti ljudi, ako nisu oni onda su članovi njihovih obitelji, njihova djeca i unučad.  Ti ljudi, odnosno njihove obitelji čine rukovodnu jezgru hrvatske države i vlasti.

U prepunoj dvorani Matice Hrvatske u Zagrebu, 13. rujna 2018. godine  predstavljena  je knjiga autora Ivana Krmpotića, diplomiranog pravnika kriminaliste, javnosti poznatog po svjedočenju u korist tužiteljstva u postupku koji se u Minhenu vodio  protiv  pripadnika UDBE  – Josipa Perkovića i Zdravka Mustača, odgovornih za smrt Stjepana Đurekovića.  Iako je trajalo godinama, o tom postupku se u Hrvatskoj vrlo malo znalo, javnost je dobivala informacije na kapaljku.  Mustač i Perković osuđeni su na doživotne kazne zatvora, time je njemački sud utvrdio činjenično stanje ubojstva Stjepana Đurekovića.

Ivan Krmpotić rođen je 1940 godine u Veljunu Primorskom, općina Krivi Put. Kao diplomirani kriminalist godinama je u Jugoslaviji radio na predmetima gospodarskog kriminaliteta, poput slučaja privrednog kriminala Ante Todorića, šverca nafte na deviznim računima u INI te krađe novca namijenjene izgradnji Obrazovnog centra RSUP-a. Zbog toga je proganjan, tučen i zatvaran od strane komunističkih vlasti. Prvi hrvatski predsjednik dr. Franjo Tuđman postavlja ga za prvog čovjeka Službe državne sigurnosti u travnju 1990. godine. Bio je i šef osiguranja svehrvatskog dana 30. svibnja 1990. godine. Osnovao je prve hrvatske redarstvene snage te bio svjedok Tužiteljstva na suđenju u Minhenu u slučaju ubojstva Stjepana Đurekovića. U mirovini je i živi u Zagrebu i u Senju. 

Na žalost, mnoga druga ubojstva emigranata diljem svijeta, koji su ubijeni po nalogu Komunističke partije i Predsjedništva SFRJ ostala su nekažnjena. Na hrvatskim institucijama je da pokrenu istrage oko ubojstva i kazne počinitelje, piše  Krmpotić u knjizi.

Prema njegovim saznanjima, od 1945. pa sve do 1990. godine ubijeno je 97 hrvatskih emigranata, oteto je petero ljudi, a osim za Đurekovićevo ubojstvo, za druga ubojstva nitko nije odgovarao. 

Moderator događanja je bio  Robert Valdec, hrvatski istraživački novinar  i voditelj, uz autora knjige govornici su bili Nada Landeka, novinarka, aktivistica, jedna od osnivačica Udruge Veronika Vere – za pomoć i zaštitu žrtvama pravosuđa,  Darko Petričić, novinar i publicist, hrvatski iseljenik Radovan Smokvina, član Pokreta otpora – Riječani protiv korupcije, i prvi hrvatski redarstvenik Vlado Marić.

Nada Landeka rekla je, da je surađujući sa brojnim žrtvama pravosuđa uočila uvijek jednak obrazac koji se ponavljao u  sudskim predmetima, u kojima je mahom dolazilo do uništenja privatnih poduzeća, otimanja imovine raznim oblicima ovrha koje su često bile nezakonite. Takav obrazac u kojem su najčešće sudovi glavni egzekutori nad građanima upućuju na to da su sudovi produžena ruka UDBE,  i da suci nisu baš tako neovisni kako se to prezentira.  Nekad su se egzekucije vršile kroz praćenja, progone,  difamaciju, uništenja obitelji, ubojstvima, danas su to oblici dugotrajnog bezuspješnog parničenja, montiranja sudskih procesa, otimanja imovine što sve dovodi do teških oboljenja, rasula obitelji, gubitka radnog mjesta i egzistencije,  iseljenja iz zemlje ili čak do samoubojstva kakvih je sve više, rekla je Landeka koja je napisala i recenziju knjige.

Darko Petričić, publicista koji je izdao nekoliko knjiga koje upravo dotiče teme organiziranog kriminala koji je isprepleten kroz državne institucije rekao je da teško da stanje u državi može biti gore od ovog trenutnog. Činjenica je da su bivši pripadnici UDBE ustrojili sustav u kojem se nadziru sve najvažnije institucije u zemlji, putem kojih se provodi kontrola nad građanima, nad njihovom imovinom,  a na upražnjena radna mjesta zapošljavaju se članovi njihovih obitelji i na takav način se krug uvijek zatvara podobnima a ne sposobnima. „Bojim se, da ako kroz kraće vrijeme propustimo šansu da imamo pravnu državu, da nećemo više imati priliku za to“ rekao je Petričić.

Radovan Smokvina osvrnuo se na djelovanje Pokreta otpora – Riječani protiv korupcije. „Malo nas je, svega pet, rekao je Smokvina, ali to je dovoljno da ukažemo na probleme u državi, na korupciju i kriminal kojem glavni pečat upravo daju institucije koje ne postupaju po zakonu.

Vlado Marić, prvi hrvatski redarstvenik govorio je o ustrojavanju prvi redarstvenih postrojbi. Kriteriji koje su trebali ispunjavati budući redarstvenici propisani su tadašnjim Zakonom o organima unutrašnjih poslova. Prvi pregled obavljen je 16. srpnja 1990. godine u Domu zdravlja MUP-a u Zagrebu, u Šarengradskoj ulici.  U roku 15 dana trebalo se prikupiti ljudstvo a što je bilo otežano sabotažama pojedinih liječnika koji nisu baš bili sretni formiranjem postrojbi prvih hrvatskih redarstvenika, stoga su rušili mladiće na liječničkim pregledima i borili se svim silama da ne postanu ovlaštene službene osobe. Niti jedan liječnik tadašnjeg RSUP-a nije izgubio posao, već su nastavili  raditi u hrvatskoj državi.  Danas je od njih  živ još samo doktor Božidar Fučkar koji je također nazočio predstavljanju knjige, a koji se nije bavio podmetanjima.

Pregledu je pristupilo 3500 a na zdravstvenom pregledu prošlo je samo 1648 mladića. Obuka je započela 05. kolovoza 1990. godine na dan Snježne Gospe.  Od njih su formirane postrojbe – bataljuni i čete.  Prvi hrvatski redarstvenici bili su smješteni u Obrazovnom centru RSUP-a SR Hrvatske u Zagrebu. Prvi prijavak, postrojba je podnijela Vrhovnom zapovjedniku dr. Franji Tuđmanu dana 08.08.1990. godine.   Svi mladići su se prijavili dobrovoljno, nisu bili stariji od 28 godina, te su ispunjavali zdravstvene uvjete, tj. bili su psihički i fizički zdravi.  Postrojba se sastojala od 2 bataljona i 15 četa. Treći Bataljon nije formiran jer nije bilo dostatno zapovjednog kadra.  Za postrojbu postoje originalni potpisi koji sadrže i vlastoručni potpis.  Iz njenog sastava formirana je Antiteroristička jedinica Lučko, zatim je dio ljudi preraspoređen u sastav antiterorističke jedinice Tuškanac (kasnije „Alfe“), nakon čega je uslijedilo raspoređivanje po ustrojstvenim jedinicama policije diljem Republike Hrvatske. Ostali su formirani kao posebna specijalna postrojba policije koja je kasnije prerasla u postrojbu Zbora narodne garde (ZNG) i gardijsku brigadu „Tigrovi“.

Značaj formiranja postrojbe prvih redarstvenika bio je veći nego što se pretpostavljalo. Već nakon nekoliko dana obuke, sa vrlo malo opreme, i sa znakovljem koje su pripadnici postrojbi i sami morali nabavljati, nastala je potreba za operativnim djelovanjem, uzrokovana izbijanjem pobune dijela srpskog stanovništva protiv novouspostavljene hrvatske vlasti.

Danas se negira Prvi redarstvenik Hrvatske kojeg je sačinjavalo 1648 redarstvenika uz rukovodni kadar, te resorni ministar uopće ne doživljava pripadnike prvoustrojenih postrojbi kao osobe koje su stvarale hrvatsku policiju i vojsku u vrijeme dok je gospodin Davor Božinović bio načelnik Regrutnog centra SR Hrvatske za Jugoslavensku narodnu armiju u Branimirovoj ulici u Zagrebu.

Knjiga sadrži stvarni i vjerodostojni popis, imena i potpise svih prvih redarstvenika, oni koji nisu na objavljenom popisu, nisu i ne mogu biti prvi hrvatski redarstvenici. Iako imaju povijesne zasluge, njih 1648 zanemareni su i ignorirani od strane državnih vlasti. Njih preko 100 je poginulo ili je nestalo tijekom Domovinskog rata, neki su i umrli, ali unatoč činjenici da su se nesebično stavili na raspolaganje novoizabranoj hrvatskoj vlasti, nisu dobili od Države nikakvih zasluga, rečeno je na predstavljanju knjige.

Ivan Krmpotić, o svojoj knjizi rekao je da ona najbolje govori sama za sebe. Sadržaj prati izvorna dokumentacija kojom se potkrjepljuje i dokazuje napisano. Nisam iznio niti 30 posto od onoga što sam trebao,  nadam se da ću to učiniti  u slijedećoj knjizi.

Moram reći, gledajući sam početak zasnivanja izvršne vlasti hrvatske države, rak rana bili su kadrovi koje je naslijedila nova država. Danas govoriti koji od njih nije pripadao zloglasnoj UDBI a koji je radio u Ministarstvu unutrašnjih poslova RH Hrvatske i Jugoslavije je iluzorno. Dr. Franjo Tuđman nije imao puno izbora. Da bi stvorio hrvatsku državu morao je prihvatiti takovo stanje i tzv. pomirbu. U to vrijeme nije bila moguća lustracija. Danas su mnogi od tih pripadnika UDBE ostarili ili umrli, ali ne smije se zanemariti činjenica da su oni svoju djecu i unučad uveli u sve strukture današnje državne vlasti.

Obzirom na činjenicu kakve su dužnosti obnašali prije stvaranja hrvatske države, bilo je za očekivati da će isti ti ljudi i dalje nastaviti obnašati sve najvažnije dužnosti u Hrvatskoj, po istim načelima kao i ranije.  Ovo što danas imamo, na žalost, možemo zvati trećom Jugoslavijom, jer u sustavu su ostali isti ljudi, ako nisu oni onda su članovi njihovih obitelji, njihova djeca i unučad.  Ti ljudi, odnosno njihove obitelji čine rukovodnu jezgru hrvatske države i vlasti.

Predstavljanju knjige nazočili su i brojne žrtve progona i sustava, između ostalih i gdja Vesna Balenović koja je i sama ukazivala na pljačku Ine u milijunskim iznosima. Upravo u Krmpotićevoj knjizi potvrđuju se i riječi gdje Balenović, kako se u Ini krao benzin u odnosu na temperaturu i tlak u cisternama i slične radnje, o čemu je saznanja imao i ubijeni Stjepan Đureković.

N.L.

GALERIJA FOTOGRAFIJA /Foto Sebastijan Carek