Svi već znaju da se prigovor na odvjetnika upućuje Odvjetničkoj komori, prigovor na suce sucima, prigovor na odvjetništvo – općinskom državnom odvjetništvu, pa ona starinska „Kadija tuži, kadija sudi“ prešla je u hrvatsku svakodnevicu.

I oni naravno, na koje se tužite, nikada nisu krivi.  

Sudac kad pogriješi – to je omaška, ako donese sudsku odluku protivnu zakonu onda se ona podvodi pod slobodno sudačko uvjerenje, dok odluke odvjetništva nitko ne preispituje, kao ni postupanje odvjetnika.

Autor: Nada Landeka

Priča bi mogla početi ovako: Prelazio građanin Republike Hrvatske prometnu cestu. Nije imao strpljenja pričekati da se upali zeleno svjetlo na semaforu pa je preletio na crveno. S druge strane ceste dočeka ga policajac koji ga kazni sa 300,00 kn. Poučen iskustvom, građanin odluči da ubuduće više nikad neće prelaziti cestu na crveno, pa ubuduće čeka da se upali zeleno svjetlo. A gle nesreće, s druge strane ceste dočeka ga policajac daltonist, i kazni ga sa 300,00 kn.“

Nejednakost u postupanju sudaca Republike Hrvatske dosegla je najnižu moguću razinu od vremena samostalnosti Republike Hrvatske.  Neovisno sudstvo i slobodno sudačko uvjerenje dovelo je do situacije da se u brojnim sudskim predmetima nužno nameće pitanje jesu li neki suci neznalice ili daltonisti.

Međutim, u ovoj današnjoj priči ne bih se dotakla pitanja nezakonitih sudskih odluka, o njima sam već jako puno napisala, tema ove priče su sudski troškovi i „umjetnička sloboda odvjetnika“.

Naime, postavila sam pitanje odgovara li pred zakonom odvjetnik koji u podnesku koji upućuje sudu ili nekom drugom tijelu, u parničnom ili kaznenom postupku ukoliko u podnesku navede neistinite činjenice koje grubo terete suprotnu stranu?  Posljedice mogu biti strašne. Veliki troškovi uslijed izgubljenog spora, kaznena odgovornost osobe koja nije počinila kazneno djelo,  gubitak ugleda, gubljenje vremena, i na kraju ogroman gubitak novca.

Iz dosadašnjeg iskustva, uočila sam da ni Odvjetništvo a ni Policija,  kaznenu prijavu koju podnosi sam građanin, (posebice onaj koji ili nema financijske mogućnosti ili se osjeća dovoljno sposoban  pa ne želi baciti novac) ukazujući na neko od kaznenih djela na njegovu štetu ili štetu nekog drugog (jer zakon propisuje da svi koji imamo saznanja o kaznenom djelu morali bi isto prijaviti) uopće ne doživljava osobno, a građanina doslovno ismijava.

Na sličan način ponašaju se i neki suci koji se često podrugljivo ponašaju prema jednoj od stranaka, posebice prema laiku, kojeg nazivaju neuka stranka.

Teško je i zamisliti da bi sudac u parničnom postupku uputio stranku da si angažira odvjetnika u slučajevima  kad uoči da je stranka laik i da bi lako mogla izgubiti spor, iako je takva mogućnost propisana Zakonom o parničnom postupku.  Zato se često dogodi da neuka stranka izgubi spor zbog loše sastavljene tužbe, na što ga sudac uopće ne upozori i ne vrati mu tužbu na ispravak, ili zbog nekog od procesnih razloga iako je 100 % u pravu.

To je zato jer pravo i pravda nemaju ništa zajedničko.

U slučajevima kada ste 100% u pravu, ali se pravo razišlo s pravdom, gubite spor. Ako je vrijednost predmeta spora poveći iznos, gomilaju vam se troškovi.

Upoznata sam sa slučajem gdje je sutkinja održala više od 30 sudskih rasprava, a na kraju tužbu odbila s obrazloženjem da je tužba neuredna i da se po njoj nije mogla postupati, a usput je drugoj strani (tuženiku) dosudila sudske troškove u iznosu od 1.600.000,00 kn i to u parnici u kojoj je tužitelj potraživao nešto malo više od toga.

U svim sudskim parnicama u kojima je vrijednost spora veća od milijuna postoji ozbiljna opasnost da za godinu dvije završite blokiranog računa i ovršene imovine obzirom da je sudske troškove od nekoliko stotina tisuća kn gotovo nemoguće podmiriti. To prvenstveno znači da je tzv. „običnom građaninu“ pristup pravosuđu onemogućen već iz razloga što ne može podmiriti sudske troškove pa je vrlo oprezan u donošenju odluka hoće li uopće nekoga tužiti i pokušati istjerivati pravdu.

Drugi  su problem odvjetnici. Svi već znaju da se prigovor na odvjetnika upućuje Odvjetničkoj komori, prigovor na suce sucima, prigovor na odvjetništvo – općinskom državnom odvjetništvu, pa ona starinska „Kadija tuži, kadija sudi“ prešla je u hrvatsku svakodnevicu.

I oni naravno, na koje se tužite, nikada nisu krivi.

Sudac kad pogriješi – to je omaška, ako donese sudsku odluku protivnu zakonu onda se ona podvodi pod slobodno sudačko uvjerenje, dok odluke odvjetništva nitko ne preispituje, kao ni postupanje odvjetnika.

Odvjetnik koji je nemaran često zna svojem klijentu nanijeti štetu, ali isto tako ju zna nanijeti i suprotnoj strani, postupcima koji su na rubu zakona. Npr. tzv. „običan građanin“  ako sastavi podnesak u kojem povrijedi zakon završiti će na sudu optužen za kazneno djelo „sprječavanja dokazivanja krivotvorenjem“, ili nekim drugim djelom koje je podjednake težine, moguće i za kazneno djelo lažnog svjedočenja ili lažnog iskaza, ali odvjetnik ne odgovara za napisane laži.

Kako je moguće da odvjetnik može lažno prikazati javno dostupne činjenice,  koje se nalaze u dokumentaciji koja je mjerodavna, a da nadležna tijela njegovo lažno prikazivanje činjenica ne sankcionira kaznenim postupkom?   Zakon propisuje odgovornost odvjetnika, ali praksa je drugačija.

Odvjetnička komora kaže da je klijent kriv ako je angažirao odvjetnika koji je u podnesku naveo neistinitosti koje su nanijele štetu drugoj strani. Zar nije odvjetnik stručna osoba koja bi i sama morala procijeniti ima li smisla da napiše ono što mu klijent naruči? 

Nisu li odvjetnici pravni stručnjaci, u čiju stručnost se ne sumnja?

Upravo zato, odvjetništvo i policija kada zaprimi kaznenu prijavu napisanu po odvjetniku, gotovo uopće ne preispituje činjeničnost i osnovanost kaznene prijave, dok pravno neuki građanin, ili pak pravno učeni ali ne i pravno obrazovan može dostaviti hrpu dokaza ali neće biti ozbiljno shvaćen.

Zakon propisuje da su policija i odvjetništvo dužni reagirati na saznanja o počinjenju kaznenog djela, neovisno o tome na koji način su za njega saznali: kaznenom prijavom, putem medija, usmenom informacijom….. ali od svega toga ništa, to je samo mrtvo slovo na papiru.

Baš kao i činjenica da je građanin kriv prelazio semafor na crveno ili na zeleno svjetlo. Jer građanin služi za popunjavanje statistike, a privilegirana kasta za to da im se sudi po „slobodnom sudačkom uvjerenju“, koje ponekad zna izmaknuti kontroli, pa se za privilegirane zakon primjenjuje ovako, a za  „običan narod“ onako. I nitko za ništa ne odgovara, jer ako vam je krivo, možete se tužiti „Upravi vodovoda“ oni će vas ako ništa, kad im se javite pronaći u evidenciji da im možda nešto dugujete pa vam odgovoriti sa računom, ovi prvi neće vam nikada odgovoriti.

Tko ste vi da im postavljate pitanja i učite ih zakonu?