Pulski sud ne prestaje iznenađivati svojim tragikomičnim presudama. Posljednji slučaj je jedinstveno apsurdan u sudskoj praksi. Cijeli sud se digao na noge zbog zida. Sudilo se zbog jednog zida, koji je evidentno postojao i legalan je, ali  I stupanjski i II stupanjski sud u Puli vide jedan potpuno isti zid, na sasvim različiti način. Dok je I stupanjski sud presudio u korist oštećenika, II stupanjski u Puli nije vidio niti zid, niti problem oštećenika i presudio je u korist optuženog. Dva susjeda su ušla u spor kada je jedan od njih počeo nabacivati zemlju na zid garaže i ograde onog drugoga. Ipak o presudama možemo raspravljati dovijeka, ali u ovom slučaju sutkinja  Nataša Babić je oko jednog zida napravila, cinično rečeno, filozofiju koje se ne bi posramio niti Platon. Iako je iznad suda u Puli lijepi parkić, ipak to nije Platonovo šetalište, poglavito jer se radi o jednoj od bizarnijih presuda. Sutkinja Babić nije mogla ustanoviti vlasništvo nad zidom od garaže s unutarnje i vanjske strane, ma što to značilo. Vjerojatno je moguće po njoj, da zid koji je sa vanjske strane nije i s unutarnje strane? To bi značilo zapravo, da ne daj Bože, da vas ova sutkinja sudi i njena stručna ekipa,  vi ne smijete lijepiti postere ili tapete na unutarnji dio toga zida, jer se mora ustanoviti vlasnik unutarnjeg dijela zida, karikirano.

Odvjetnik Tomislav Č. koji je radio na ovom slućaju vrlo jasno je rekao da je “građanski odjel Županijskog suda u Puli je korumpiran”.

“U mojoj dugogodišnjoj praksi nisam doživio činjenicu, da dva puta presudu prvosutupanjskog suda jedna sutkinja i vijeće odbijaju, znači dva puta prvostupanjski sud i drugostupanjski nemaju isto gledanje na vlasništvo i posjed. Prema drugostupanjskom sudu i rješenju vlasnik garaže i zida mora dokazivati da je u posjedu zida i garaže? Zapravo bi trebala druga strana dokazati, da vlasnik nije u posjedu zida! Zamislite rješenje u kojem piše da vam netko može bacati zemlju na garažu ili zid, jer ne održavate zid?! Ili još bolje, da zid koji je vaše vlasništvo, sutkinja pita je li vlasnik i u posjedu zida? Zvali smo i građevinske inspekcije da iziđu na teren, ali one su se bavile našim zidom i vlasništvom, umjesto problemom, te je inspektor Kazneno prijavljen. Sama zgrada koja je napravljena uopće se ne uklapa u prostorni plan, skroz je iznad svih zgrada u okolici, satelitskog oblika i ne bi me čudilo, da je i prostorni plan promijenjen zbog nje”-završio je odvjetnik Tomislav Č.

Suci hrvatskih sudova znaju donijeti  nezakonite, a i skandalozne odluke, to je već odavno poznato. Poznato je i da nije rijedak slučaj da sudac koji odluku donosi po rođačkoj ili korupcijskoj liniji često ne mari za odredbe Ustava RH, Zakona o vlasništvu, Ovršnog zakona, a niti su mu mjerilo za donošenje odluka sudska praksa i zauzeti stav Vrhovnog suda RH. Još je više poznato da su u svojim odlukama neovisni, bez neke posebne odgovornosti, dok odgovornost za pogreške u radu sudaca snosi prema Zakonu o sudovima Republika Hrvatske ili bolje rečeno – građani RH koji pune proračun kako bi se oštećenima namirila šteta. Tko god radi bez neke posebne stege ili bez odgovornosti i tko je zaštićen imunitetom, kao što su to suci u Hrvatskoj logično je i da im je odgovornost manje važna i da se često u njihove odluke upletu i neki drugi interesi. Kako to i po čemu zaključiti?  Najlakše i najvjerodostojnije po sudskim odlukama koje nemaju veze ni sa zakonom, ni sa Ustavom, a znaju izazvati i smijeh. Jedna od takvih odluka je presuda Županijskog suda u Puli,  na koju nas je upozorio odvjetnik sa dugogodišnjim odvjetničkim stažom, a koji u svojoj praksi do sada nikada nije naišao na sličnu odluku II stupanjskog suda. U presudi Gž-205/13-2 sutkinja Nataša Babić nije potvrdila presudu I stupanjskog suda već je istu preinačila primjenjujući odredbe koje su protivne važećim zakonima u RH. Iz odvjetničkog iskaza prema našem portalu proizlazi očita korumpiranost u sudstvu, a koje je nedvojbeno vidljivo i iz obrazloženja presude. Cijeli spor je nastao iz razloga jer su tuženici granični zid i garažu koja je graničila s njihovim zemljištem koristili kao vlastiti potporni zid za gradnju zgrade koja je nakon završetka gradnje prodana za milijunske iznose tvrtki Zvijezda Jadrana d.o.o. iz Banjola, Općine Medulin, Volme 135,  a vlasnik tvrtke je Igor Samoylenko iz Rusije, Moskva. Zakon je na strani bogatih, rekao bi neki mudrac, da je preživio povijest?

Dakle, tužitelj koji je pokrenuo parnicu tužbom nije se slagao s tim da susjedi koriste zid njegove garaže i dio ograde kao potporni zid na koji su nasipali zemlju koristeći zid njegove ograde tj.  tužitelja u dužini od 13,45 m i zid garaže u dužini od 4,55 m tj. u sveukupnoj dužini od 18 m i visini od 0,40 do 1,50 m,  a za potrebe držanja zemlje koju su nasuli.  Takav postupak ničim nije opravdan, a najmanje legalan.

II stupanjski sud međutim je odbio žalbu tužitelja i prihvatio žalbu tuženika kao osnovanu iako se odluka II stupanjskog suda u cijelosti protivi Zakonu o vlasništvu i drugim stvarnim pravima. Nataša Babić je svoju odluku u II stupanjskom rješenju i detaljno obrazložila navodeći; “da tužitelji na kojima je bio teret da to dokažu, nisu dokazali da su bili u posjedu ogradnog zida, i to s one druge strane, na kojoj se nalazi nekretnina tuženika.” Nadalje, ista sutkinja obrazlaže; “da tužitelji tijekom postupka nisu niti tvrdili a niti predlagali ikakve dokaze na okolnost da su ikada predmetni zid (koji je njihovo vlasništvo) održavali sa strane nekretnine tuženika (susjedove strane), odnosno da su bili u posjedu na bilo koji način čitavog zida, tj. da su bili u posjedu zida i sa jedne i sa druge strane”.

Vrhovni sud RH zauzima potpuno drugačije pravno stajalište i to u odluci VSH Gzz-89/79 od 8.IV.1980. g. Iz te odluke sasvim je jasno da to što su susjedi tužitelja čija ograda i zid garaže su korišteni kao potporni zid nisu bili građevinskom dozvolom izuzeti od odgovornosti za štetu koju nanose trećima. Vrhovni sud se u svojoj odluci poziva na zakon na koji bi se trebali pozivati i svi suci hrvatskih sudova – a u tužbi za smetanje posjeda tu su pri donošenju odluke odlučne dvije najbitnije činjenice – posljednje stanje posjeda i čin smetanja (čl. 441.st. 1. toč. 1 ZPP), a koje su neosporne.”

Možda bi se  sam odredbe zakona, pa i sudske prakse i primjenjivale, kad bogati ne bi imali i više prava?