Je li se javnost opravdano pobunila protiv puštanja zadarskog nasilnika na slobodu?

U jučerašnjoj emisiji Otvoreno govorilo se o temi „Štiti li zakon o kaznenom postupku više okrivljenike nego žrtve? Zloupotrebljavaju li se propisi kako bi se postupci odugovlačili i rušili? Je li se trebao dogoditi slučaj Daruvarac? Kako ubrzati suđenja i spriječiti zamagljivanje biti kaznenog djela iskorištavanjem rupa u proceduri?

O temi su govorili  Vedrana Šimundža-Nikolić, pomoćnica minstra pravosuđa,Uprava za kazneno pravo, doc. dr. sc. Marin Mrčela, zamjenik predsjednika Vrhovnog suda RH, prof. dr. sc. Davor Derenčinović, predsjednik Akademije pravnih znanosti Hrvatske i predstojnik Katedre za kazneno pravo Pravnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, Vojko Braut, izvršni tajnik SDP-a za pravna pitanja Veljko Miljević, odvjetnik.

TV emisija uglavnom se bavila problemom „rupa u kaznenom zakonu“ koji omogućuje  da se prijedlozima  za izuzeće sudaca rasprava odgađa, čime se postupak odugovlači,  kao i poduzimanje nekih  drugih procesnih  radnji, uslijed čega dolazi do toga da okrivljenik izađe iz istražnog zatvora, ili da uopće ne bude osuđen.

Jedno od pitanja je bilo i „Štiti li zakon više okrivljenike nego žrtve?“. Na žalost, u tako kratkom vremenu koliko traje emisija nije se došlo do kvalitetnih odgovora, ali svakako treba javnost podsjetiti na dramatične priče od prije nekoliko godina, u kojima su osobe koje su bile optužene za prijetnju promtno osuđene, a posljedice njihove osude i zatvaranja su vrlo teške i traju i do danas.

Slučajevi na koje opisujemo  potpuno se razlikuju od zadarskog slučaja,  u ovim slučajevima “žrtva” je odmah zaštićena, a okrivljenici su odmah pritvoreni i  osuđeni u vrlo kratkom roku.

Marko Francisković je zbog  Facebook prepiske s ministrom unutarnjih poslova Rankom Ostojićem priveden  u policiju, a potom prebačen na Psihijatriju u Svetošimunsku bolnicu,  zatim na prisilno psihijatrijsko liječenje u Popovaču. Na psihijatriji je proveo devet mjeseci, gdje je posve zdrav devet mjeseci bio prisilno zatvoren i trovan raznim „lijekovima“.

Ivan Pranklin, bivši zaposlenik Općinskog kaznenog suda u Zagrebu je baš poput  Marka Franciskovića nešto manje od dvije godine proveo zaključan u  psihijatrijskoj ustanovi u Hrvatskoj, premda je, po svemu sudeći, psihički posve zdrav.  Sudskom vozaču i dostavljaču sudilo se zbog navodne prijetnju sucu Marku Benčiću, istom onom sucu koji je zdravog Franciškovića poslao na prisilno psihijatrijsko liječenje u Popovaču. Ostale okolnosti ovog slučaja također upućuju na mogućnost da se radi o klasičnoj namještaljci, odnosno prisilnom zatvaranju posve zdravog čovjeka ‘u ludnicu’!

Marko Francisković ni Ivan Pranklin ni sami točno ne znaju zbog čega im se sve ovo dogodilo,  i zašto su zatvoreni i proganjani. Marko Francisković je dopredsjednik udruge „Pravednik“ i aktivist, dok je Ivan Pranklin godinama bio povjerljivi sudski dostavljač i vozač,  nosio je  papire za uskočke predmete, te je prošao sve moguće sigurnosne i zdravstvene provjere, pa je malo neobično da je bez uvjerljivog razloga bio proglašen  neubrojivim i opasnim za okolinu.

2013. godine nakon razgovora sa glavnim državnim odvjetnikom Mladenom Bajićem, pukovnik Hrvatske vojske u mirovini Branko Kakarić smješten je prisilno na Urgentni odjel Psihijatrijske bolnice u Vrapču. On je taj dan planirao  u Bruxellesu ispred Europske Komisije planirao otpočeti štrajk glađu čime je želio  upozoriti institucije Europske Unije na kriminal i korupciju u humanitarnom razminiranju Hrvatske. Umjesto da je otišao  u Bruxelles, pukovnik Hrvatske vojske Branko Kakarić bio je hospitaliziran na Urgentnom odjelu Psihijatrijske bolnice u Vrapču.

Novinar i urednik Toni Eterović koji je bio pionir izvještavanja o nelegalnom poslovanju austrijskih zadruga na području Republike Hrvatske, a koji je u tekstovima spominjao i neposredno odgovorne za veliku pljačku Hrvatske, te je konkretno u jednom od tekstova prozvao i Ivu Josipovića, tadašnjeg predsjednika RH kao odgovornu osobu, odmah je pritvoren, proveo je 2 mjeseca u zatvoru, određene su mu mjere opreza zabranom kretanja, i zabranom uređivanja portala, iako mu je profesija novinar.

Ana-Maria Braim 39-godišnja je Zagrepčanka, majka dvoje djece i osoba zavidne karijere u u sektoru kriminalističke policije, odjelu analitike PU Zagrebačke. Sve to bila je donedavno… Danas, Ana-Maria nema ništa jer je proglašena “nesposobnom za obavljanje poslova policijskog službenika”. Protivno njenoj volji upućena je na psihijatrijska liječenja gdje joj je dijagnosticiran poremećaj osobnosti te opsesivno-kompulzivni poremećaj, izbačena je iz stana, oduzeta su joj djeca. Evo njene priče:

– Završila sam Višu kriminalističku i VSS za sigurnost na radu. Moja uža specijalnost je specifična, jer radim na odjeli analitike gdje stižu neriješeni slučajevi, bilo ubojstva, bilo neke druge kriminalne radnje, pri čemu je moj zadatak malo studioznije ući u slučaj i tražiti poveznice. Jednog dana, na moj stol je stiglo neriješeno ubojstvo, vrlo poznat slučaj koji se dogodio u Zagrebu. Uz malo dublju analizu, neke sam stvari povezala i svoju analizu poslala nadređenima. A onda je počeo pakao… – priča nam krim policajka, Ana-Maria.

Iste večeri nakon njenog otkrića, zapaljen je kontejner pred njenim stanom, počeli su kvarovi na autu a u stan su odjednom počeli dolaziti razni “anketari” sa sumnjivim pitanjima. Paralelno s tim, započeo je i mobbing na poslu nakon čega je prisilno hospitalizirana i kljukana teškim medikamentima. jačom

Opisati događaje s psihijatrije, nemoguće je, kaže Ana Maria Braim. Dok sam bila zatvorena u zatvoru Remetinec, odvučena sam na prijevaru na vještačenje (nalog o vještačenju uručen mi je tek kasnije), te sam tek po ulasku u poveću prostoriju, gdje je bio stol i čovjek sjedio za istim, saznala da me žele vještačiti.

Znate, vrijeme drugog svjetskog rata i nakon njega, u bolnicu su bili smješteni ranjenici, izmedju ostalog i ustaše i domobrani. Svake noći dolazili su partizani i odvodili po dvojicu.  Nikad se za njih više nije čulo. Ljudi su shvatli šta se dogadja te su na sve načine, pokušavali pobjeći, iako ranjeni, spuštali bi se i plahtama kroz prozore.  O tome se nije smjelo govoriti. Postoje svjedoci gotovo za svako djelo, ali ljudi ne govore. Jer onaj tko progovori, svjedoči, prijavi kazneno djelo, najčešće biva neutraliziran pri samoj pomisli na tako nešto. Ako se taj ne opameti i stroj ga ne uspije držati pod kontrolom, onda dodje i trenutak njegove fizičke eliminacije.

Ne morate vi meni ništa vjerovati, izjavila je Ana Maria Braim još  početkom 2015. godine Možete to nazivati bolesti, paranojom, ali, uhvatit će i vas taj stroj, tada ćete shvatiti da sam govorila istinu i da sam u pravu. Ali bojim se da će tada biti kasno. I vas će tada proglasiti bolesnima i paranoicnima. I nitko vam neće vjerovati jer je jedan korumpirani  vještak  napisao da ste ljuti i opasni za sebe i okolinu.

Zakon ne vrijedi za sve jednako. Mene terete za prijetnju koja nije stvarna, a meni, koja sam stvarno žrtva prijetnji, mene se uopće  ne doživljava.  Moji navodi nisu utemeljeni, moji navodi su produkt moje bolesti, moji navodi su moje osobno doživljavanje.

Zatvorili su Goli otok a otvorili psihijatriju… Psihijatrija je  čista inkvizicija. Tko god vam kaže drugačije, laže!”  ogorčeno priča ova hrabra žena, koju nakon svega, još uvijek nisu slomili.

U studenom 2016. godine tadašnji predsjednik Hrvatskog novinarskog društva prijavio je policiji prijetnju ubojstvom na način da je dobio tri prijeteća SMS-a.   Muškarac koji mu je „slao SMS-ove“ promptno je pritvoren. Osuđen je na godinu dana zatvora uvjetno uz rok kušnje od tri godine. Prema obrazloženju presude Ivan Goluban osuđen je jer je Sud nedvojbeno utvrdio kako je upravo on u tri navrata poslao Saši Lekoviću na njegov privatni broj mobitela prijetnje smrću. Dva puta je to učinio 6. studenoga te ponovo 20. studenoga 2016.

Mogli bismo tako nabrajati imena i slučajeve, i bio bi doista dugačak, baš kao što je i dugačak popis sa imenima onih koji su pred hrvatskim sudovima privilegirani i koji uživaju posebne povlastice.

Nada Landeka/HAZUD