U Hrvatskoj su još od njezinog osamostaljenja ljudi podijeljeni. Podijelila ih je vlast sklona svima onima koji su joj bliski na ovaj ili onaj način.
Ljudi su npr. podijeljeni na male i velike poduzetnike. Obrtnici i mali poduzetnici su oni koji žive od svojeg rada, koji plaće isplaćuju zahvaljujući isključivo svojem radu, prodaji svojih proizvoda i prometu, obzirom da nisu kreditno sposobni da bi dobili povoljne kredite niti su „sposobni“na drugi način da bi dobili pomoć od Države. Veliki pak poduzetnici su oni kojima se opraštaju veliki dugovi, Država im puni džepove velikim iznosima bespovratnih sredstava i poticaja, sudjeluje u participaciji plaća, doprinosa, oprašta im milijunske porezne dugove, povlači im prijedloge za stečaj i u situacijama kada duguju na desetke milijune kuna.
Veliki poduzetnici mogu imati velike grijehe jer im Država obilato i mnogo oprašta i poklanja.
Podijeljeni su i ljudi. Iako bi se očekivano moglo nagađati da se ljudi u društvu dijele po struci ili po nacionalnosti, nije baš tako. Ljudi se dijele po pozicijama koje zauzimaju u državi. Tako su „veliki ljudi“ oni koji sjede visoko na ljestvici vlasti i raznoraznih dužnosti (premijer, ministri, župani, dožupani, načelnici), nasuprot njima, prema tajkunskom stajalištu „mali“ su svi oni koji nisu involvirani u vlast i politiku. Ni ovi prije nabrojani nisu bili uvijek veliki, postali su veliki tek onda kada su zahvaljujući izboru svojih glasača uspeli se na tron, zasjeli u saborske fotelje, ili one županijske ili općinske i preuzeli žezlo u ruke. No nije samo glas birača taj koji je presudan njihovom usponu. Još važnije su torbe, kožne i crne po mogućnosti. Kožne zato jer mogu izdržati popriličan teret, a crne kako bi bile neprimjetne… Upravo u takvim crnim kožnim torbama novac se političarima nosi od davnih dana. Točnije, još od osnivanja najvećih političkih stranaka u zemlji, međutim, kao i svi drugi dobri običaji, i ovaj običaj nošenja „crnog novca u crnoj torbi“ zadržan je do današnjih dana.
Upravo ti „heroji poduzetništva“ koji u centrale političkih stranaka nose „crne torbe pune novca stečenog na crno – opranog novca“ ubrzo postaju veliki i bitni vladajućima. Za nelegalno donešen novac ne ostaje trag, stoga se donacije uplaćuju i legalno, na račune političkih stranaka.
Zanimljivo je, a svojevremeno su (2017.g.) o tome pisale i Novosti Milorada Pupovca (naravno dok još nije bio potporanj aktualnoj Vladi) kako su svi donatori HDZ-a zapravo višestruko nagrađeni od strane Države. Tako su svi poduzetnici donatori HDZ-a dobitnici i višemilijunskih iznosa bespovratnih sredstava i subvencija pa njihov poduzetnički rast raste proporcionalno udjelu u aktualnoj vlasti. Preko noći izrastu iz malih i neznatnih stolarskih radnji i obrta u velike, na državnom nivou bitne i značajne poduzetnike čije tvrtke i imovina vrijede milijuna kuna. Naravno da same donacije određenoj političkoj stranci nisu dovoljna karta za uspjeh, svemu kumuje još i dobar kum koji svakako mora biti na značajnom položaju u vladi ili je barem saborski zastupnik.
Mali i nezaštićeni obrtnici i poduzetnici izloženi su često reketu. Kako od strane vlastodržaca tako su izloženi i reketu tih tzv. velikih poduzetnika koji su se polakomili za njihovom imovinom. Ti veliki poduzetnici ne trpe konkurenciju, u stalnoj su poslovnoj ugrozi, pa čim osjete da netko dobro posluje ili širi djelokrug poslovanja, kreću u napad, do uništenja. Provodi se politika 1945-1947… Tko god od tih tzv. malih poduzetnika, malih obrtnika, tzv. malih ljudi ima vrijednu imovinu, na meti je i na zubu aktualnim nositeljima vlasti i njihovim nositeljima crnih torbi. Način pljačke i otimanja imovine perfidan je, ali istovjetnog obrasca. Transkripti razgovora Josipe Rimac jako dobro prezentiraju stanje u Državi. To je zapravo način i modus djelovanja. Po sistemu „ti meni ja tebi“ poštujući pri tom načelo jednake vrijednosti davanja. Svatko tko im zasmeta na njihovom putu, ili tko ima imovinu koja se uklapa u projekt vladajućih, mora biti uništen. Uništenje se provodi reketom, prijetnjama, podmetanjima, difamacijom u javnosti, namještenim optužnicama, dogovorenim sudskim presudama.
Znaju to dobro sve njihove žrtve. Dovoljno je pogledati statistiku. Na jednoj strani imate veliki broj brisanih trgovačkih društava nakon okončanog stečaja, nad kojima je FINA ili Ministarstvo financija pokrenulo stečaj nad mnogim malim poduzećima radi dugovanja u iznosu od 10.000,00 – 50.000,00 kn ili nešto malo više, a sa druge strane imate izdašne nositelje crnih torbi sa crnim novcem čije tvrtke su višekratno spašene od stečaja, Ministarstvo financija povlači prijedlog za stečaj čak i kad stečajni dužnik ima puno nekretnina, a porezno dugovanje prelazi iznos od 20.000.000 kn pa sve do 100.000.00, kn.
Veliki broj tvrtki poznatih političara, bivših premijera, ministra gospodarstva, ministra zdravstva završile su u stečaju sa milijunskim dugovima, tako da političari nisu cijepljeni od neuspješnog poslovanja. Razlika između malih poduzetnika koji nisu involvirani u politiku i političara koji su bili vlasnici ili suvlasnici tvrtki je samo u tome što tvrtke političara i njihovih suradnika Vlada RH neprekidno cijepi donacijama u obliku bespovratnih sredstava i raznim subvencijama.
Vodeće i najveće političke stranke u Hrvatskoj kao da se nadmeću u opraštanju dugova svojim podanicima. (o.a. podanici naravno nisu svi građani, samo donatori i pomagači političkih stranaka, nositelji crnih torbi).
Država rangira poduzetnike po sistemu tko više ima više dobije pomoći ili mu se više dugova otpusti.
Hrvatska ne može prosperirati niti biti zemlja zadovoljnih i sretnih ljudi dokle god ne bude u njoj jednakih mogućnosti za sve građane. Hrvatska mora biti zemlja jednakih prilika, bez diskriminacije. Imamo li mi snage i volje izboriti se za takvu državu?
Hrvatski branitelji oslobodili su zemlju od agresora, mi građani ove zemlje moramo ju demokratskim putem osloboditi od svih onih koji resurse ove zemlje svojataju kao privatnu svojinu i nemilice trpaju u svoje džepove.