Nedavno je njemački policajac Detlev Guenzel osuđen na osam i po godina zatvora zbog toga što je ubio i raskomadao, i to na njegov vlastiti zahtjev, čovjeka koga je upoznao na internet stranici posvećenoj kanibalizmu, priopćio je sud u Dresdenu.
“Proglašen je krivim za ubojstvo i za remećenje mira mrtvih”, rekla je predsjednica suda Birgit Wiegand. Obrana je tvrdila da je žrtva sama izrazila želju da umre, i to više puta, te je istovremeno i izrazila želju da ju osuđeni kanibal pojede.
Kakve veze ima kanibal iz Njemačke sa Republikom Hrvatskom?
Kanibalizam u Hrvatskoj uzeo je maha. Jede sve pred sobom, a Država pere ruke upirući prstom u građane tvrdeći „SAMI SU SI KRIVI!“.
Pa, kanibalizam je uznapredovao diljem Hrvatske. Posljednjih mjeseci svjedoci smo brojnih članaka objavljenih u medijima – tema ovršeni, blokirani, deložirani građani Lijepe naše. Za one kojima tema ovršenih nije toliko poznata, podsjetit ćemo da su ovršeni građani mahom oni kojima su dugovi dospjeli na naplatu uslijed čega su im blokirani svi računi pa i sva imovina.
Račune im blokira prvi stupanj kanibalizma u Hrvatskoj – državna agencija FINA, koja, kako kažu, ne ispituje osnovanost naloga za pljenidbu, pa se tako često dogodi da zapljeni sredstva sa računa građana koji su možda dug već podmirili, čiji je dug prema hrvatskim zakonima dospio u zastaru, ili čak da blokira račune po nalogu osoba koje uopće nisu ovlaštene blokirati račune jer nisu ni fizičke ni pravne osobe registrirane na području Republike Hrvatske.
Samo se nekoliko puta digla javna pobuna, i to tek u dvije situacije, kada je dvjema poznatim osobama, jednoj pravnoj i jednoj fizičkoj, blokiran račun na temelju krivotvorina. I to je sve. Iako se svakodnevno može saznati za poneki slučaj koji je gotovo identičan ovome u kojem su žrtve bile poznate osobe, za tzv. male ljude, anonimce, nitko ne diže galamu. Oni su prepušteni kanibalima na milost i nemilost.
Ovrhe su zapravo izvor zarade Državi. Posljednji rebalans proračuna bio je 2011 godine, upravo te godine kada je Jadranka Kosor kao predsjednica Vlade odigrala jednu od glavnih uloga u zakonskim promjenama – donošenju novog Ovršnog zakona i dodjeli FINI uloge likvidatora nad sudbinama Hrvata. I to sve na račun naroda, jer ni ovrhe nisu besplatne. Uz dug, koji je možda stvaran, a možda je i plaćen ili zastario, možda i preuveličan radi obračuna kamate na kamatu, obračuna nezakonitih zateznih kamata ili obračuna PDV-a na glavnicu plus kamatu što su i suci već nekoliko puta isticali u sudskim odlukama, Hrvati plaćaju još dodatno i troškove javnog bilježnika, troškove odvjetnika, sudske troškove, troškove naplate dugovanja od strane FINE, i što je još najdramatičnije i šokantno, čak su dužni platiti i obavijest od koga su i zašto blokirani.
Iako je INFORMACIJA u Hrvatskoj besplatna, ali u cijeloj Europi, Hrvati informaciju o svojem dugu i o naplati po računima mogu saznati jedino ako istu plate, i to po ne maloj cijeni po jednoj stranici očevidnika blokade u FINI.
Država, koja čvrsto drži omču oko vrata svojih građana, ni jednom se nije osvrnula na odredbe Ustava RH koji svakom građaninu ove zemlje jamči DOM, i sigurnost kojom bi svaki građanin mogao moći prehraniti svoju obitelj. A ne, toga u Hrvatskoj nema, jer u Hrvatskoj nitko nikom, ništa ne može jamčiti.
DOM danas možete imati, sutra ga već možete izgubiti.
Dovoljno je da ne daj Bože, ostanete bez posla jer poslodavac loše posluje, da vam se netko u obitelji razboli, da više niste sposobni obavljati posao koji ste do sada obavljali, ili jednostavno, da banka ili neki drugi ovrhovoditelj jednostrano odluči raskinuti ugovor. A možete biti i “na oku” nekom zločincu koji će jednostavno poželjeti ono što vi imate i učiniti sve da vam otme, pa makar i nezakonito.
Većina onih koji se nisu na sreću susreli sa takvim problemima misli da su si ovršeni sami krivi. A to su već simptomi kanibalizma, jer nisu valjda Hrvati iz nekog sadomazohističkog osjećaja ponudili ovrhovoditelju da ih „sam pojede“. Iz zagrljaja ovrhovodielja čovjek bez posla, čovjek bez zarade, nema ni budućnosti, ni rješenja.
Država se istovremeno pobrinula da zatvori građanima sve puteve do rješenja.
Crna lista, nedostatak boniteta, javno objavljene liste dužnika i ovršenih građana, nemogućnost plaćanja duga za sobom povlači i možebitnu kaznenu odgovornost, jer svatko svakog može kazneno prijaviti, a suci su ti koji odlučuju o uzročno posljedičnoj vezi između nedostatka posla, nemogućnosti plaćanja i kaznene odgovornosti. Ako niste imali sreće poput brojnih tajkuna koji su pošteđeni represije vlasti, tada vam se može dogoditi da budete i osuđeni jer niste mogli platiti svoje obveze. E, tad počinje drugi dio priče, jer ako pripadate tom dijelu populacije, gdje ste radi nekog manjeg iznosa proglašeni kriminalcem, samo zato jer vam je Država prethodno oduzela sve mogućnosti, jer vam je Država prethodno uskratila vaša prava, podmiriti neku obvezu, više nemate mogućnosti zaposliti se u državnim tijelima, sudjelovati na javnim natječajima u raznim poslovima, točnije, ostajete obilježeni, ali ne i riješeni ovrhe.
Ovrha nastavlja svoj zločinački put pod čvrstom upravljačkom rukom države i ovrhovoditelja i sjeda vam na sve račune, na svu imovinu, dug raste kao kvasac i ne možete ga se gotovo nikako i nikad riješiti.
Što vam preostaje? Izbjegavati legalne poslove, jer primanjem redovne plaće na račun, sve vam odlazi u blokadu, a živjeti treba, prehranjivati obitelj, školovati djecu. Raste siva ekonomija, jer bolje je ikakav prihod, nego nikakav pa pristajete raditi na crno kako bi dobili novac na ruke, a ne na račun, a Država ostaje uskraćena za doprinose, za porez na dohodak, i sve bješnja na vas jer ne punite proračun, dozvoljava ovrhovoditeljima da vas pritišću ovrhama, povezana zajedničkim interesom sa ovrhovoditeljem jer dugotrajno zapljenjena sredstva na posebnim računima, plaćanje sudskih troškova i troškova ovrhe bar donekle pune državni proračun.
Ako se tko pozabavio listom blokiranih pravnih osoba koju svake godine objavljuje FINA, pa ako je imao dovoljno vremena i volje istraživati, mogli ste uvidjeti da je velik broj poduzeća koji se nalaze na listi FINE i koji umjetno ruše bonitet Države na europskom tržištu, obzirom, da što je veća nelikvidnost to je manja platežna i kreditna sposobnost Države, zapravo brisan iz sudskog registra i ne postoje. Državni administrativni službenici ne stignu očigledno unijeti svježe i najnovije podatke a koordinacija između pojedinih državnih tijela i institucija je vrlo loša, jer u suprotnom ne bi se moglo dogoditi da FINA istovremeno šalje na trgovačke sudove zahtjev za pokretanje stečaja, dok s druge strane registarski sudovi trgovačkih sudova su već odavno brisali društva iz registra.
Svako sudsko rješenje, svako sudsko pismeno dostavljeno na adresu građanina košta, a duplim poslovima gubi se i vrijeme i novac. Ministar pravosuđa i ministar financija koji nefunkcionalnost sustava u njihovim resorima pravdaju svojom obvezom nemiješanja u obavljanje poslova tijela nad kojima su postavljeni, i koji su navodno zaduženi samo za organizaciju poslova, nisu do sada dali valjano obrazloženje zašto lijeva ruka ne zna što radi desna, i sl.
Kanibalizam u Hrvatskoj uzeo je maha. Jede sve pred sobom, a Država pere ruke upirući prstom u građane tvrdeći „SAMI SU SI KRIVI!“.
Građani su si sami krivi jer su se zadužili, sami su krivi jer su ostali bez posla, sami su krivi jer su im uslijed nemogućnosti otplate dugova i kredita blokirali račune, sami su si krivi što je Hrvatska puna prevaranata tzv. kreditnih ureda, koji nisu ovlašteni za isplate gotovine u svojim uredima, i koji nude brze kredite „za zatvaranje blokada“ a u stvari uvlače građane sve dublje i dublje u nevolju i prepuštaju ih kanibalu da ih pojede. Ovaj ili onaj kanibal – to je tako svjedeno.
Hrvatska ima zakone kojih bi se trebali pridržavati i građani i institucije.
Svjedoci smo u niz slučajeva da ti isti zakoni za jedne vrijede, za druge ne vrijede. Jednima se ovrha odgađa, drugima se istovremeno uzima sve što se može uzeti, zavisno tko je na kojoj strani i „tko je bliži vatri kako bi se bolje ugrijao!“
Ovdje ću navesti samo nekoliko usporedbi:
Bivši ministar Ranko Ostojić često je isticao kako kao ministar MUP-a nema ovlasti komentirati rad policije, niti se uplitati u poslove djelatnika kojima je nadređen. Slušali smo te isprike u slučaju preminulog hrvatskog branitelja Darka Pajčića, u slučaju ukradenog zlata i ukradenih eura iz prostorija Kriminalističke policije u Heinzelovoj i u nekim drugim slučajevima. Ako ste kao “običan građanin” zatražili intervenciju policije tražeći zaštitu radi toga jer ste izloženi prijetnjama, internetskom ili nekom drugom obliku zlostavljanja, govoru mržnje, niste mogli, i ne možete dobiti promptno zaštitu insitucija, jer Policija laganini šalje izvješće DORH-u odnosno ODO-ima, a oni pak odlučuju kad će i na što reagirati. I to rade, kako kažu, doslovno na podu…..i godinama…….
Zato šalju vaše kaznene prijave po brojnim drugim Općinskim državnim odvjetništvima uzduž i poprijeko Lijepe naše, koji odlučuju o nečijoj prijavi a da okrivljenika nisu nikad niti vidjeli, a još ga manje ispitali. Priča o tome kako možete dati izjavu u ODO na zapisnik, samo je „bajka“, „priča za malu djecu“, baš kao i priča da se kaznena prijava rješava u roku od 6 mjeseci, jer malo je tko dobio brzopotezno odgovor na podnešenu kaznenu prijavu, tj. u zakonom propisanom roku, osim ako upravo vi niste na crnoj listi državnih institucija pa prijavu protiv vas – riješe u roku odmah. I dižu optužnicu naravno, pa vi dokazujte u dugotrajnom i mučnom sudskom postupku jeste li kriv ili nedužan. Na kraju, i kada dokažete da niste krivi i da ste vi zapravo nečija žrtva, nema adekvatne satisfakcije koja bi vam namirila štetu jer ste dugotrajno bili izloženi zlostavljanju od strane institucija koje nejednako primjenjuju zakone i propise.
Sjetimo se slučaja Marka Franciskovića i Ivana Pranklina. Ta dva mlada čovjeka mjesecima su bila zadržana na psihijatriji, mučeni su i zlostavljani brojnim oblicima terora i prisile, i to samo zato jer su „stali na žulj“ osobama koje nešto znače u hrvatskom političkom životu.
Točnije, stali su na put velikim kanibalima koji jedu male ljude kako im ne bi stajali na njihovom putu.
S druge strane, najnoviji slučaj prijavljene prijetnje, koju je institucijama „koje rade svoj posao“ prijavio predsjednik Hrvatskog novinarskog društva Saša Leković, bio je obrađen po posebnom postupku. Sjetimo se medija koji su zgroženi izvještavali o „odšarafljenim šarafima“ i o SMS porukama u kojima su sadržane prijetnje upućene predsjedniku HND-a – i to kako su rekli zato jer je “Srbin”. Čim se vratio u Hrvatsku, prema informacijama dostupnim u javnosti, Saša Leković ODMAH JE BIO NA RAZGOVORU KOD MINISTRA MUP-A VLAHE OREPIĆA….. Dakle, iako su Zakon o policiji, i drugi zakoni RH ostali nepromijenjeni od Orepićevog prethodnika Ostojića do trenutka stupanja Vlahe Orepića na dužnost ministra MUP-a, gle čuda, sad je ministar u mogućnosti i ovlašten, razgovarati sa žrtvom prijetnji, pa i poduzeti potrebne mjere da bi se osoba koja je prijetila „locirala i uhitila“.
Javnost je uskoro obaviještena, putem priopćenja iz ŽDO da je uhićen 73-godišnjak iz Zaboka, Ivan Goluban, s čijeg mobitela su upućene ozbiljne prijetnje predsjedniku Saši Lekoviću a koje su bile okarakterizirane kao „prijetnje iz mržnje po nacionalnoj osnovi“. Ivan Goluban uhićen je, smješten u istražni zatvoru, u kojem se još uvijek nalazi. Znači, ministar Vlaho Orepić, nakon razgovoara sa Sašom Lekovićem pobrinuo se da se „zločinac“ brzopotezno locira, uhiti, da se podigne optužnica, i to sve u roku od nešto manje od tri mjeseca. Pri tom javnost nije obaviještena da je starac od 73 godina prebolio moždani udar i da je zapravo polupokretan, a o čemu su našu Redakciju obavijestili njegovi susjedi iz Zaboka.
S druge strane, žrtva Kristina Krpljan i njezini roditelji više puta su prijavljivali nasilnika Davida Komšića, koji je nekoliko puta direktno nasrnuo na njezin život, uništavao njezinu imovinu, prijetio joj se ozbiljno riječima „sutra ću te ubiti“ i na koncu je ubio. Što je Vlaho Orepić u ovom slučaju radio, i zašto nije postupio jednako, kao i u prethodnom slučaju?
Uostalom i autorica ovog teksta obratila mu se više puta podneskom, radi ozbiljnih prijetnji i uznemiravanja kojima je sustavno izložena, te radi nametljivog ponašanja koje je nad njom vršeno putem interneta, obratila se i ministru pravousuđa i pravosudnoj inspekciji, pa već tri godine njezina kaznena prijava stoji u raznim ladicama, raznih općinskih državnih odvjetništava, iako je Policija do sada poslala u DORH preko 40 izvješća na temelju kaznenih prijava koje su osobno, na zapisnik podnešene u MUP-u. Zlostavljač koji prijeti i iznuđuje i danas je na slobodi, a prijeti se sustavno, evo već sedmu godinu, a za to vrijeme je naručivao više puta i treće osobe radi uništavanja automobila (bušenje guma) vršio iznudu, prisilu i dr. kaznena djela.
Eto još jednog dokaza da je kanibalizam vidljiv u svakom segmentu ove države, od linča ovršenih, do nezaštićenih građana, koje ili „jedu“ ovrhovoditelji ili razni sociopati, psihopati ili doslovno kanibali.
Osvrnut ću se ovom prilikom i na još jednu dramatičnu razliku u postupanju državnih tijela. Zakon bi trebao biti zakon – i jednak za sve, ali u Hrvatskoj niti smo svi jednaki, niti se zakon jednako primjenjuje.
Tako sam prije nekoliko dana dobila Pismeno od Hrvatske agencije za zaštitu osobnih podataka kojoj me prijavila pupovčeva humanitarka Milka Lovrić, inače supruga „palog borca“ koji je kao pripadnik četničke agresorske postrojbe sudjelovao u ratu u Hrvatskoj, a koja je na javnoj dražbi „kupila“ stan hrvatskog branitelja Mirka Dukića koji je slijedom toga iseljen iz svojeg stana zajedno sa svojih 8 članova obitelji na ulicu, u listopadu 2016. godine. Pismeno sam dobila zbog objavljenog članka u kojem sam razotkrila da je Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu Bojanu Bugarinu (savjetniku ministra pravosuđa Ante Šprlje) dosudio stan Milki Lovrić iako ona osobno nije uplatila ni jamčevinu, ni kupovninu, a što je osnovni preduvjet za donošenje Rješenja o dosudi. U prijavi se navodi da sam povrijedila odredbe Zakona o zaštiti osobnih podataka objavljujući dokumente iz kojih je vidljivo da ta Milka Lovrić stan nije platila.
Istovremeno, Država, točnije državno tijelo – Općinski građanski sud u Zagrebu objavljuje sudska rješenja na glavnoj ulici, u Vukovarskoj, uokvirena u lijepe staklene prozorčiće kako bi svi prolaznici mogli vidjeti sve vaše osobne podatke. Ista ta Država donijela je Zakon o javnoj objavi Registra hrvatskih branitelja koji su potom linčovani, progonjeni i uhićivani u Srbiji i Bosni i Hercegovini. Ista ta Država donijela je zakone zahvaljujući kojima objavljuje sve osobne podatke na stranicama FINE, na stranicama e-oglasna sudova, pa i na stranicama Ministarstva financija gdje se objavljuje lista poreznih dužnika.
Koji zakon se dakle u Republici Hrvatskoj treba primjenjivati, i tko je dužan važeće zakone primjenjivati? Služe li zakoni zato da se poštuju ili da nas njima “pojedu”?
Možda ova zemlja političkih kanibala primjenjuje samo one zakone koji služe kako bi veliki kanibali pojeli sitne i male, za njih beznačajne sirotane – koje su upravo oni – politički kanibali, takvima učinili.