Valja pojasniti, da dio javnosti u današnjoj Republici Hrvatskoj koristi riječ UDBA u jednom novom značenju; kao naziv za utjecajni milje kojega su formirali pripadnici obavještajnog sustava bivšega komunističkoga režima. Za njih je UDBA “godinama pritajena neformalna mreža upućenih u tajne, s mnogim važnim vezama u zemlji i inozemstvu i financijski potpuno osigurana, koja zakulisno nadzire i usmjerava sve važne procese u državi.“
UDBA i njezina djeca imaju daleko više privilegija nego li ostali koji žive u Hrvatskoj. Reklo bi se, što je dozvoljeno Jupiteru, nije dozvoljeno volovima.
Knjiga precizno i koncizno, slikovito pojašnjava kako je funkcionirala UDBA prije stvaranja hrvatske države, kao i tijek ukorijenjivanja velikog dijela bivših udbaša u razne službe, obzirom da su prilikom stvaranja samostalne države većina njih prešla u novouspostavljene tajne službe, ali i na sudove i u policiju. Ni prije osamostaljivanja Hrvatske u državnim službama nije mogao biti zaposlen nitko nepodoban, a mali broj njih je dao ostavku nakon stvaranja hrvatske države pa je sasvim jasno koji kadar je ostao u državnim institucijama. Kasnije, tijekom godina, na slobodna mjesta zapošljavali su se članovi njihovih obitelji (po preporuci), djeca, supruge, snahe, zetovi a što modernom riječju zovemo nepotizam.
Djelovanje UDBE vidljivo je i kroz medije, masovno se vrte tekstovi u kojima se javnost obavještava o modnim trendovima i modnim dodacima, seks aferama i beznačajnim sitnicama, a sistemski i planski skreće se sa bitnih i životno važnih tema.
UDBA i njezina djeca imaju daleko više privilegija nego li ostali koji žive u Hrvatskoj. Reklo bi se, što je dozvoljeno Jupiteru, nije dozvoljeno volovima.
Danas takvo nejednako postupanje prema ljudima od strane institucija, zovu diskriminacija. Diskriminaciju (progon) susrećemo na gotovo svakom koraku, gotovo da nema institucije u kojoj nije došlo do diskriminacije za njih „beznačajnog i tzv. malog čovjeka“ odnosno osoba koje nisu na visokim položajima ili osoba koje nisu po volji sustavu i politici.
Ciljevi egzekucije i uništenja su i danas, baš kao nekad, gotovo isti, samo su metode nešto drugačije. Danas je mjesto egzekucije zatvor, bolnica i groblje, a sankcije nitko ne snosi.
Knjiga „Kako je UDBA stvorila Hrvatsku“ otvorila mi je oči. Do sada sam, recimo, tumarala i naslućivala, znala sam da mi je sa druge strane, moj neprijatelj koji ima svrhu zastrašivanja, neka baba roga, ali meni potpuno nevidljiva. Problemi koje sam doživljavala ja osobno, ili osobe koje su mi se obraćale za pomoć imali su svoju posljedicu, ali mi je uzrok/bolest bila potpuno nepoznata. Nisam nikako mogla naslutiti zašto smo mi (ja) meta raznih odmazdi, podmetanja, pravosudnih dugogodišnjih bitki, zašto nam se neprekidno pokušava oteti imovina i tko iza toga stoji. Nakon što sam pročitala knjigu, a sadržaj knjige fenomenalno nadopunjuje dokumentaciju, odnosno dokumentacija potkrjepljuje napisano, sve je postalo kristalno jasno.
Sada, nakon što sam pročitala knjigu, konačno znam dijagnozu.
Oni su državu željeli, i još uvijek žele za sebe, u toj državi za njih mora teći med i mlijeko. Sve mora biti njima podređeno.
Pa ako su oni sebi poželjeli nečiji stan, poduzeće, nečiji novac, sve će napraviti da do njega i dođu, pa makar i preko nečijeg mrtvog tijela. Situacija im je posebno olakšana činjenicom da kroz tajne službe, prisluškivanje, uhođenje, praćenje, znaju sve moguće činjenice o osobi koja im je meta, a poslije je lako. Podmetnuti neki namješteni sudski proces, ocrniti osobu, difamirati ju u društvu, posvađati ju sa obitelji, onemogućiti ju da radi i stvara kako ne bi bila u mogućnosti braniti se, jer financijski slaba osoba nema ni volje a ni mogućenosti, to je metoda koju neprekidno primjenjuju po jednakom obrascu.
Ovoga trenutka mogu nabrojati preko 200 slučajeva u kojima se nižu gotovo identične situacije. Stvar je bila gotovo nevjerovatna, događaji su se nizali, a onaj tko iza svega stoji uvijek je nevidljiv. Protiv te “nevidljive, opake i opasne” sile gotovo nitko od ljudi koje poznajem nije se mogao izboriti. Obratite li se policiji dobiti ćete jednak odgovor kao što je autor knjige dobio od Ranka Ostojića, bivšeg ministra policije: „Ako vam je potrebna zaštita, s povjerenjem se obratite hrvatskoj policiji, mi ćemo se za vas pobrinuti!“, a zaključak na kraju priče mogao bi glasiti: „Mi smo se pobrinuli, da ako vam je potrebna zaštita, prisjedne vam podnošenje kaznenih prijava i vaše pritužbe, i da nam se više nikad ne javite!“
Jednaka je stvar i sa sudovima. U dubokoj vjeri da će sudovi suditi po zakonu, imate situacije u kojima pred sucem uspije stranka koja krivotvorinama raspolaže kao dokazom, postupcima u kojima svjedoci lažno svjedoče, ili se kao dokazom raspolaže falsificiranim fakturama, a sud to sve prizna kao vjerodostojno, dok sa druge strane imate osobe koje imaju u potpunosti vjerodostojnu, provjerljivu i lako dostupnu dokumentaciju a sudovi ih godinama zlostavljaju u procesu u kojima osobe koje su na meti službe moraju dokazivati da je dokumentacija vjerodostojna. Osobe koje su službama na meti dugi niz godina tlače, a kad se u konačnici oslobode tog terora, progonjene i praćene osobe već teško obole, financijski propadnu, obitelj im je u raspadu, a gotovo je nemoguće zamisliti da bi imali i radno mjesto, obzirom da se moraju javljati na sudove….
Npr., imaju sistem koji su dobro oformili, i koji odlično funkcionira, npr. u nekoj od policijskih postaja u kompjutor ubace da vas nisu našli na adresi, pa izdaju zbog toga za vama potragu, ili vam ne dostave poziv na sud, pa u kompjutoru zavedu da se ne odazivate na sudske pozive radi čega završite u Remetincu, nesvjesni svega što vam se zapravo događa.
Cijeli proces je copy paste, preslikan na sve moguće nepodobnike u ovoj državi, i na one koji su raspolagali sa nekom imovinom koja je njima bila zanimljiva ili im je trebala. Na jednak način postupalo se i sa ovršenima, sa žrtvama kreditnih ureda, i sa svim drugim žrtvama financijskog inžinjeringa.
Te osobe koje vladaju državom u sjeni, najradije bi „nepodobnicima“ sa svojih lista onemogućili da žive, baš kao što su nekada ubijali sve one koji su im smetali. Danas to rade puno elegantnije, ne ubiju odmah, dugi niz godina muče, a onda se žrtva na kraju ili ubije sama, ili umre od teških bolesti od kojih oboli.
Valja pojasniti, da dio javnosti u današnjoj Republici Hrvatskoj koristi riječ UDBA u jednom novom značenju; kao naziv za navodno utjecajni milje kojega su formirali pripadnici obavještajnog sustava bivšega komunističkoga režima. Za njih je UDBA “godinama pritajena neformalna mreža upućenih u tajne, s mnogim važnim vezama u zemlji i inozemstvu i financijski potpuno osigurana, koja zakulisno nadzire i usmjerava sve važne procese u državi.“
Kroz svoje dugogodišnje djelovanje u području pravosuđa, uvjerila sam se da je ta definicija potpuno točna. Nikako sebi nisam mogla objasniti, zašto neke sudske predmete godinama ne mogu riješiti iako sam sto posto u pravu i imam svu dokumentaciju kojom to pravo i dokazujem. Uvijek sam imala osjećaj da na sudovima, u policiji, u poreznoj, imaju dvojnu evidenciju, jednu za privilegirane, drugu za progonjene. Samo tako bih sebi bila mogla objasniti činjenicu da se promptno rješavaju predmeti u kojima se nepodobnima i progonjenima nešto stavlja na teret i imputira im se neki prekršaj ili djelo, a sa druge strane, ako bi pokušali zaštiti sebe ili svoju imovinu, naplatiti neko potraživanje ili riješiti nešto drugo u čemu su sto posto u pravu, takvi procesi trajali su desecima godina. Jednom sam čak, u krajnjem očaju to i napisala bivšem ministru policije Ranku Ostojiću, da imaju kodna imena za one kojima predmete po kojima ne žele postupati.
Isto tako je nevjerovatno da radni spor traje desetak godina, da u radnom sporu rasprava se kroz 12 mjeseci jednom zakaže, a da sud o prijedlogu za privremenu ili prethodnu mjeru odlučuje duže od godinu dana. Koja je onda svrha takve sudske zaštite, i koga ona zapravo štiti?
Ako me pitate za moje mišljenje o pravosuđu, ono nije generalno, niti općenito loše, niti općenito dobro. Smatram da ima savjesnih i časnih sudaca koji se pokušavaju izdvojiti iz mase, ali oni i sami onda snose posljedice svojeg otpora sustavu i progonu nevinih, (poznajem tako sutkinju koja je bila fenomenalna ali su je maknuli sa mjesta gdje je sudila i premjestili su je u Pravosudnu akademiju, iako bi daleko više doprinijela kao sudac), a drugi sudac koji je bio iznimno častan i pošten, vrlo korektan, umro je u kratkom roku, baš kao i jedan od rijetkih odvjetnika kojeg sam imala čast upoznati, a koji je mučki ubijen. Sve su to nedefinirani slučajevi, za koje meni nisu poznati razlozi zašto su se te situacije dogodile, ali mi je knjiga popunila praznine koje sam imala, i sada mi je potpuno jasno i što se događa, kao i činjenica da se nemamo kome obratiti za pomoć.
Međutim, općenito gledano, stanje u pravosuđu nikada nije bilo gore i apsolutno je katastrofalno. U onim predmetima „koji moraju proći“ gotovo sve prolazi, tako da se mnogo puta u sudskim spisima nagledam takvih lakrdija od kojih me danima boli želudac. Mogu nabrojati nekoliko situacija, gdje se npr. osobi koja nija uplatila ni jamčevinu ni kupovninu dosuđuje stan na dražbi, iako je to zakonski nemoguće, postupak u kojem se na temelju krivotvorenih ugovora već 28 godina vodi sudski postupak u kojem se želi oteti tuđi stan bez ikakve pravne osnove, postupci u kojima se sudi nepostojećim pravnim osobama. Zakone suci tumače svaki na svoj način, neki ih u svojim odlukama uopće ni ne primjenjuju, a suci kojima prigovorite, uvjeravaju vas da niste kompetentni tumačiti zakone, i da iskrivljujete napisano. A oni ih zapravo i ne znaju. Dokaz tome je i posljednja prvostupanjska i drugostupanjska presuda protiv Hrvatskog novinarskog društva u kojoj je stranka nepostojeća stečajna masa koja nije upisana u sudski registar, a zakon propisuje da pravna osoba stječe osobnost tek upisom u sudski registar, a parničnu/stranačku sposobnost ima samo ona pravna osoba koje u upisana u sudski registar. Ali to sudovima očito nije važno, pa se može suditi i nepostojećima.
Posljedice takvog pravosuđa u kojem nažalost prevladavaju loše stvari su doslovno katastrofalne. Pravna nesigurnost je ogromna, ne možete se pouzdati u to da ukoliko je jedan slučaj riješen na jedan način, da će i vaš biti riješen na isti način, mnogi se na sudovima i u politici žestoko bore protiv primjene ujednačene sudske prakse, to zato, jer su predmeti u kojima su donešene pozitivne odluke uglavnom predmeti osoba koji su umreženi. Svi drugi, koji nisu umreženi, u postupcima najčešće gube, i vrlo teško, ili gotovo nikad ne dokažu svoju istinu.
Sve napisano, ipak ne znači da treba odustati, dapače, treba se nastaviti boriti, i to istinom. Sreća je da su bivši djelatnici UDBE i njihovi sljednici umreženi i povezani poput domina. To što su povezani, olakšava posao pravedniku. Kad jedan padne, ili kad ga razotkrijete, idu i druge za njim.
Nada Landeka/hazud.hr