Država ima takav politički program kojim sama ubija svoje građane, na mnogo različitih načina, sprječava ih da žive, onemogućuje im raditi i stvarati, prisiljava ih na iseljavanje.   Građani koji su blokirani dugi niz godina ne žele se zapošljavati, nego rade na crno kako bi dobili novac na ruke, a ne preko računa, i kako bi bar na taj način osigurali da prehrane obitelj. Tako se potiče siva zona koja cvjeta, a Država gubi znatne iznose koje bi inače mogla osigurati iz doprinosa i poreza koji bi se slijevali u proračun.

Pitanje i problem ovršenih vuče se kroz svaki saziv Sabora i svaku Vladu koja o tome raspravlja i predlaže neka polovična rješenja, koja očigledno nisu dobra niti učinkovita.  SDP-ova Vlada pokušala je riješiti problem ovršenih gotovo na identičan način kao i aktualna HDZ-ova Vlada, oprostom dugova građanima koji imaju dug u iznosu manjem od 10.000-20.000 kn.  Takav prijedlog je diskriminirajući, posebice prema onim građanima koji su blokirani ukradenim bjanko zadužnicama, ili zadužnicama koje su zlorabili djelatnici kreditnih ureda koji su pravomoćno osuđeni zbog nezakonitih i kriminalnih radnji, ali su i diskriminirajuće i u pogledu svih ostalih građana.

Problem ovršenih mora se i može riješiti samo skupno, a nikako ne selektivno.

U praksi  se pokazalo, da je Država  predloženim mjerama opet od građana pokušala debelo naplatiti pokušaj rješenja koje im je ponudila. Naime, svi koji su se željeli deblokirati prihvatom programa koji je Vlada ponudila morali su dati hipoteku Državi, pa su se ovršeni našli u još težoj situaciji nego prije. Identična je situacija i sa korisnicima socijalne pomoći kojima se Država upisuje na imovinu po osnovi socijalne pomoći koju im pruža, a koju naravno, korisnici socijalne pomoći ne mogu vratiti pa dolazi do ovrha po računima i na nekretninama.

Drugim riječima, Država ima takav politički program kojim sama ubija svoje građane, na mnogo različitih načina, sprječava ih da žive, onemogućuje im raditi i stvarati, prisiljava ih na iseljavanje.   Građani koji su blokirani dugi niz godina ne žele se zapošljavati, nego rade na crno kako bi dobili novac na ruke, a ne preko računa, i kako bi bar na taj način osigurali da prehrane obitelj. Tako se potiče siva zona koja cvjeta, a Država gubi znatne iznose koje bi inače mogla osigurati iz doprinosa i poreza koji bi se slijevali u proračun.

Da država ima diskriminirajuće programe u pogledu blokiranih vidljivo je iz iz Zakona o predstečajnoj nagodbi i oprostu dugova poduzetnicima neplatišama.  Zakon o predstečajnoj nagodbi funkcionira na način da poduzetnici najčešće opraštaju dugove sami sebi, tako da njihovih tri, četiri ili više tvrtki prijave fiktivna milijunska potraživanja i na taj način u postotcima nadglasaju stvarne vjerovnike koji gube glasove.  Dugove, najčešće oni prema državi otpisuju u iznosima od 80%, 90%, a ostali reprogramirani iznosi najčešće se uopće ne uplaćuju. Tako je do sada pokazala praksa. To je jednako kao da fizička osoba krene po nekom sistemu nepostojećeg Zakona o predstečajnoj nagodbi fizičkih osoba u rješavanje svojih problema pa se u tom postupku kao vjerovnici pojave suprug, djeca, stric, strina i ostali rođaci i nadglasaju stvarne vjerovnike. Jednostavno smijurija, koju je osmislila bivša Vlada Republike Hrvatske, koja na žalost još uvijek traje.

Zakon o stečaju fizičkih osoba koji se nudi fizičkim osobama kao način rješavanja problema, je Zakon koji bi trebao biti poluga za provedbu nove pljačke nad građanima.  Obuhvaća svu imovinu koju ovršeni i blokirani građani posjeduju, pa ako se žele riješiti dugova – jednostavno je, država nudi kompenzaciju – vi njima svoje kuće i stanove, oni vama oprost dugova.

Nedavno je na površinu isplivao i problem vanknjižnih vlasnika koji u ovršnom postupku nemaju nikakvu zaštitu, nikakva prava.

Ustav RH pao je na ispitu, reklo bi se, obzirom da Ustav Republike Hrvatske jamči zaštitu vlasništva. Vlasništvo je nepovredivo, nitko ne smije zadirati u pravo vlasništva. Osim ovršnog zakona i ovršitelja – reklo bi se.

Njemačka obitelj Schumacher  koja je iseljena deložacijom u siječnju ove godine iako nisu dužnici u ovršnom postupku, iako su legalno kupili kuću na Viru, isplatili ju, i stupili u posjed iste, tijekom ovršnog postupka iseljena je iz svojeg doma kao da se radi o najžešćim kriminalcima. Niti jedan zakon ih nije zaštitio, iako je vlasništvo zajamčeno Ustavom.

A kome onda vjerovati, i tko onda može uopće zaštititi građane?

Na koje to zakone da se građani pozovu, s čime da se zaštite, kad nikakvih jamstava nema.

Prema Ovršnom zakonu, sudionik ili treća osoba koja polaže pravo temeljem valjanog pravnog posla – na stvar ili pravo, odnosno nekretninu, nema gotovo nikakva prava, iako je prethodno uložio i novac, rad i trud. Dok stjecatelja  nekretnine pritišću obveze koje prate nekretninu već od samog trenutka sklapanja Ugovora o kupoprodaji, ili nekog drugog ugovora, država mu uskraćuje njegovo osnovno pravo vlasništva samo iz razloga jer je uknjižba iz nekog razloga trenutno neprovediva.  Nitko od sudaca paralelno ne primjenjuje Zakon o vlasništvu koji  propisuje da se vlasništvo stječe pravnim poslom, odlukom suda, nasljeđivanjem ili na temelju zakona…. a uknjižba se provodi onda kada se ispune pretpostavke.

S druge pak strane, kad su u pitanju banke, uknjižbe u zemljišne knjige vrši se na temelju ugovora kojima ne priliježu punomoći, pa čak i uz rodni list, koji je priložila jedna od austrijskih zadruga.. a što je zakonski nemoguće.

Često se u ovršnom postupku zlorabi snaga ovrhovoditelja ili drugim riječima;  ovrhovoditelj je uvijek u pravu.  No ni jedan ovršni postupak ne bi se smio provoditi bez dokaza da je ovršenik prethodno pozvan na plaćanje svoje obveze, uz javnobilježnički ovjerenu konto karticu.

Sustav nagodbi pogoduje samo velikima, za tzv. „male dužnike“ nije predviđen. Zašto?

Iako vjerovnici mogu riješiti problem naplate vrlo jednostavno i brzo ukoliko ponude svojim dužnicima rješavanje duga putem nagodbi kao što to nude i poduzetnicima neplatišama. Kada bi im ponudili otplatu dijela glavnice i otpis nerazumno obračunate kamate i troškova, lakše bi se riješio problem blokiranih. Uostalom, na opisani način postupaju sa tzv. „velikim dužnicima“ koji proteklih 25 godina od kad posluju u Republici Hrvatskoj ne plaćaju svoje obveze. Kada bi se Ovršnim zakonom propisalo da ovrha ne može trajati doživotno, vjerovnici bi bili prisiljeni postići nagodbu sa dužnicima i riješiti problem duga otpisom dijela glavnice i otpisom kamate i nerazumno obračunanih troškova.

Koji je zapravo interes vjerovnika da mu ovršeni i blokirani građani duguju dugi niz godina?

Očigledno, najveći interes je odvjetnika, javnih bilježnika i drugih lobija koji na ovrhama odlično zarađuju.  Jer najčešće se građanima naplate troškovi, dok glavnica ostaje nedirnuta godinama, a građani su doživotni dužnici.

Stoga bi prije svake ovrhe svakako trebalo omogućiti prethodno pregovaranje sa dužnicima (razuman rok ne duži od 30 dana), u svrhu postizanja reprograma obveza (i za fizičke osobe).

Još jedan problem koji je dužnike doslovno ostavio bez ičega je naplata duga na nekretninama.  Naime, često Banke pokreću ovršni postupak po vrijedosti nekretnine koja je procijenjena u trenutku sklapanja ugovora. Takav pristup je pogrešan iz razloga jer nekretnina s godinama ili propada ili joj se povećava vrijednost, u svakom slučaju ne može biti jednake vrijednosti kroz 10 godina ili više, do isteka kreditne obveze, pa jedan dio ovršenika je teško oštećen (kod vrijednijih nekretnina, dok drugi profitiraju koji su pod zalog dali bezvrijednu nekretninu sa prethodno ugovorenom cijenom kod sklapanja Ugovora).

Nekretnina bi se svakako morala procijeniti po sudskom vještaku prije zakazivanja javne dražbe, što ovrhovoditelji za sada često izbjegavaju, a novac od prodaje treba se rasporediti na način da se zatvori potraživanje ovrhovoditelja, a ostatak isplati ovršeniku (što Banke uopće ili gotovo nikako ne rade).

Ovakvim postupanjem  bi se izbjegla nasilna prodaja nekretnina za vrlo male iznose.  Ili pak,  kao što to rade civilizirana i pravno uređena društva, Zakon bi trebao omogućiti ovršeniku da u zadanom roku sam proda nekretninu, ili da ju otkupi ponovno od ovrhovoditelja. Na žalost, zabilježbom ovrhe na nekretnini, ili najčešće zabilježbom ovrhe na cjelokupnoj imovini dužnika, ovršenik je onemogućen raspolagati imovinom kroz sve godine trajanja ovršnog postupka, pa time onemogućen i platiti dugove.

Umjesto dosadašnje prakse gdje se ovršeniku brani da sudjeluje na dražbi kod prodaje nekretnina koje su njegovo vlasništvo, trebalo bi  postupiti upravo suprotno, prvo  vanraspravno ponuditi ovršeniku da otkupi svoju nekretninu, i to po opciji jednokratne otplate uz diskont ili mjesečnih otplata.

Prema Ovršnom zakonu koji je na snazi, pravo sudjelovanja, ili pravo prigovora u ovršnom postupku imaju samo ovršenik i ovrhovoditelj. Međutim, treće osobe koje su iz nekog razloga (javnobilježnički ovjerena isprava) vlasnici pokretnina ili nekretnina, onemogućeni su u ostvarenju svojih prava – jer njihova tužba ne odgađa ovrhu. Takovim postupanjem izaziva se šteta ulagačima, investitorima i svima onima koji imaju pravni interes i koji to naravno – mogu dokazati dokumentacijom. Sud često zna izbjegavati donošenje Rješenja kojim upućuje treće osobe u parnicu – a radi dokazivanja njenih prava, a bez takve upute – ne mogu se prava treće osobe niti dokazati.

Ovrha bi morala biti zabranjena istodobno na  cjelokupnoj imovini

Takovim postupanjem se ovršenik dovodi u potpunu nemogućnost normalnog življenja. Ako je jedna nekretnina dovoljna za namirenje duga, ne bi se  smjela  istodobno ovršiti i sva druga pokretnina, nepokretna imovina i financijska sredstva jer takovim postupanjem se ovršeniku ukidaju sva  njegova prava i uskraćuje pravo na egzistenciju i život dostojan čovjeka, a ovrhovoditelju se daje puno više nego što mu pripada, što je protuustavno, i  protivno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

Ovrhovoditelji najčešće pokreću ovrhu za puni iznos iz ugovora o kreditu iako stranke plaćaju godinama prije pokretanja ovršnog postupka. Vjerovnici bi trebali biti dužni pregovarati sa dužnikom, radi usklađenja dugovanja, obračuna kamata i slično  – pod prijetnjom kaznenog progona, jer bez  jasnog i preciznog očitovanja o dugu, dug raste  doživotno, a ovrhovoditelj može zlorabiti svoj položaj. Najčešće ovrhovoditelji izbjegavaju dužnicima dostaviti konto kartice sa prikazanim uplatama i obračunima glavnice i kamate, a što bi zakonski trebali biti dužni činiti kako prije, tako i tijekom provedbe ovrhe.

Nada Landeka (Iz knjige Ovršna mafija)