Ne postoji ni jedan opravdani razlog da se stvaraju i promoviraju „nad suci“ jer je to temelj za stvaranje kasti u pravosuđu, a s druge strane znatno umanjuje broj riješenih predmeta.
Prenosimo intervju suca Mislava Kolakušića objavljen u Večernjem listu
U Hrvatskoj imamo 58 prvostupanjskih sudova i 122 njihove ispostave te 18 žalbenih. Što znači da imamo 152 predsjednika sudova i njihovih zamjenika te oko 440 predsjednika odjela i njihovih zamjenika, što u realnosti predstavlja barem 30.300 manje riješenih predmeta svake godine.
Dakle, bez ikakvog pravnog, ekonomskog ili bilo kojeg drugog opravdanog razloga imamo 592 suca koji su oslobođeni rješavanja predmeta u cijelosti ili u znatnoj mjeri. 2006. smo imali 255 sudova (510 predsjednika sudova i zamjenika te više od 1.000 predsjednika odjela i zamjenika), 2014. smo imali 158 sudova pa nije teško dokučiti jedan od razloga tako velikog broja neriješenih predmeta, iako imamo 1.900 sudaca. Trećina sudaca nije rješavala predmete.
Što je posao predsjednika sudova, njihovih zamjenika, predsjednika odjela i zamjenika? Odnosno koliko im radnog vremena oduzima upravljanje sudom i što to znači za rad na sudskim predmetima?
Ne postoji ni jedan opravdani razlog da se stvaraju i promoviraju „nad suci“ jer je to temelj za stvaranje kasti u pravosuđu, a s druge strane znatno umanjuje broj riješenih predmeta. Predsjednici sudova imaju 100% oslobođenje od rješavanja predmeta, što znači da im se izborom za predsjednika suda gotovo automatski osigurava i napredovanje na viši sud, zamjenik predsjednika 50%, predsjednik odjela 30% i to su samo početna oslobođenja. Suci bi se trebali baviti isključivo radom na predmetima, a kod nas preostali suci više vremena troše na unošenje podataka u cijelo desetljeće zastarjeli centralizirani kompjutorski sustav ICMS, obračun i naplatu pristojbe te troškova postupka, nego na istinski sudački posao, a to je primjena prava u svrhu ostvarenja pravde.
Nekoć su predsjednici sudova mogli i manipulirati s predmetima dodjeljujući ih “svojim” sucima ili sucima čiji im je pravni stav poznat kad je potrebno suptilno usmjeriti rješavanje predmeta. Zbog toga je i uvedena kompjutorska dodjela predmeta. Ima li ipak i u tom sustavu još uvijek prostora za manipulaciju?
Vrhovni sud RH i Visoki trgovački sud RH su tek nedavno prešli na elektroničku dodjelu predmeta u rad pojedinim sucima, skoro desetak godina kasnije nego pojedini prvostupanjski sudovi. Bilo bi interesantno čuti zašto je tome tako. Elektronički način dodjele predmeta može biti postavljen na način da je njime skoro nemoguće manipulirati, a i ne mora. Razgovarajući s kolegama, teško nam je oteti se dojmu da se predmeti u potpunosti dodjeljuju bez utjecaja ljudske ruke. Načini manipulacije su čekanje s upisivanjem predmeta dok točno određeni sudac ne dostigne potrebnu razinu opterećenosti predmetima ili privremeno isključenje iz dodjele pojedinih sudaca pa sustav „automatski“ daje predmet neisključenom ili neisključenima.
Vi bi sve te upravljačke poslove prepustili ravnateljima, odnosno menadžeri bi upravljali sudom? Bi li to rješenje bilo problematično s gledišta neovisnosti sudbene vlasti?
Upravo to bi pridonijelo neovisnosti sudske vlasti i u potpunoj odvojenosti od utjecaja izvršne vlasti na izbor predsjednika sudova, a preko njih i na suce kojima su predmeti dodjeljuju u rad. Predsjednici sudova su kao i gradonačelnici, mali bogovi, pripadnici više kaste. Najlakši i najkraći put utjecaja na suce je upravo preko uloge predsjednika suda. Godišnji raspored sudaca i dodjela predmeta u rad trebaju biti kompjutorizirani i što više udaljeni od ljudskog utjecaja. Godišnjim rasporedom poslova pojedini suci se itekako mogu nagraditi ili se nad njima može vršiti mobing, sve ovisi o nad sucu – predsjedniku suda. Nabavku tonera i toalet papira ionako treba prepustiti centraliziranoj sudskoj nabavi.
Jesu li nam potrebni specijalizirani sudovi, upravni i trgovački, bi li se i njih moglo pripojiti redovnim sudovima?
Nužna nam je istinska reforma pravosuđa temeljem koje bi se nova mreža sudova, koji bi bili mobilniji u načinu rješavanja predmeta te ujednačeniji u načinu rješavanja istovrsnih sudskih predmeta. Danas, nam takoreći svaki žalbeni sud ima svoju pravnu praksu u pogledu istih činjeničnih i pravnih situacija, što je nedopustivo. Hrvatskoj je dovoljno 7 prvostupanjskih i 4 žalbena suda. S jedne strane je lijepo da svaki grad ima svoj sud, ali ako želimo brzo i efikasno pravosuđe jedna od mjera je stvaranje manjeg broja efikasnijih sudova u kojima se suci raspoređuju na rad na predmetima ovisno o njihovom trenutnom broju u određenom pravnom području. Uz tu mjeru nužne su i reforme obračuna troškova sudskog postupka te visine zatezne kamate. Troškovi postupka po uzoru na Njemačku moraju biti po principu da se trošak priznaje do visine plaćene sudske pristojbe, a zatezna kamata ne smije biti viša od par postotaka. S te dvije mjere više ne bi postojao razlog za odugovlačenjem sudskih postupaka, kao što je to sada kada se troškovi obračunavaju temeljem broja radnji u postupku i kada dugotrajnost sudskog postupka jamči tužitelju ogroman profit temeljem zateznih kamata. U ta dva problema leži odgovor zašto Hrvatska, za razliku od ostatka Europe, ima iznimno mali broj postupaka mirenja, a izrazito dugotrajne sudske postupke. U njima je puno manja zarada.