Hrvatski književnik, novinar, publicist, nakladnik, pjesnik, putopisac, esejist, pa i slikar Zlatko Tomičić (Zagreb, 2. prosinca 1930.- Zagreb, 16. lipnja 2008.) danas, deset godina nakon njegove smrti, gotovo se više i ne spominje. Čitav se život borio za pravdu, ali je nije dočekao. Proganjali su ga zbog njegova istinskog domoljublja, a poglavito u vrijeme kad je zajedno sa svojim suradnicima počeo objavljivati „Hrvatski književni list“, (HKL), što je, 1968., bila prava senzacija, tim prije jer mu je naklada dostizala vrtoglave visine. Izlazio je još jednu godinu, a nakon toga komunisti su ga zabranili. Kad je 1972. palo vodstvo Hrvatskog proljeća, uhićen je i osuđen na tri godine zatvora, da bi se ta kazna povisila početkom 1973. na pet godina strogog zatvora i četiri godine zabrane javne djelatnosti. Godinu dana proveo je u istražnom zatvoru u Petrinjskoj, a ostali dio kazne izdržao je u Staroj Gradiški. Zanimljivo je da mu je kazna povećana nakon jednog bljutavog i sramnog komentara Đorđe Ličine, koji na žalost još i danas nesmetano piše i objavljuje i koji nikada nije odgovarao za svoje grijehe. Svojedobno je objavio i knjigu „Gnjida“, a tako su baš o njemu razmišljali i svi oni koje je poslao u zatvor.
- U Petrinjskoj i Staroj Gradiški pokušali su me ubiti, uništiti na razne načine, pokušali su me dokrajčiti svim silama: jodom, radio-aktivnim elementima, drogom, raznim injekcijama, za srce i mozak, ali me ipak nisu uspjeli ubiti. Svi ti pokušaju ostavili su na mene težak trag i ja sam iz Gradiške izašao kao 90 postotni invalid. Nalog Udbe i Kos- a bio je ne samo uništiti Zlatka, nego razoriti i njegovu obitelj. Specijalni agenti okruživali su i moju bivšu ženu Anu i mojeg sina Tvrtka i obrađivali ih. Moj je sin Tvrtko pobjegao iz Jugoslavije godine 1979. Nije tada imao ni 17 godina. Prvo je otišao u Italiju, a odande u Francusku. Kad se vratio u Hrvatsku opet su ga proganjali – prisjećao se Zlatko, koji je umro mjesec i pol dana prije sinove smrti.
Početkom devedesetih godina Zlatko i moja malenkost obnovili su HKL. Naime, jednom smo sjedili u zagrebačkoj Kazališnoj kavani, kad mi je predložio da budem urednik tih novina, što sam, dakako, odmah prihvatio. Rekao mi je da će mi donijeti na uvid sve brojeve HKL-a. Nakon tog našeg susreta otišao sam u antikvarijat u Ilici, koji više ne postoji. Ispod stola ugledao sam vrpcom zavezane sve brojeve toga lista i naravno odmah sam ih kupio. Nikada prije ni poslije nisam vidio da netko prodaje sve brojeve legendarnog HKL-a, zbog kojih je Tomičić u tadašnjim komunističkim medijima bio gažen i ponižavan, pa čak i osuđen na stroge zatvorske kazne. Pričao mi je da su mu još početkom šezdesetih godina prošlog stoljeća najveći neprijatelji bili Veselko Tenžera i Igor Mandić, koji su o njemu pisali da „nije nikakva vrijednost“ i tome slično. A kad je počeo izlaziti Hrvatski književni list počeli su još žešći Mandićevi politički napadaji i pozivi na linč.
- Mandić je uvijek pisao tako da bi ugodio onoj vlasti, Partiji, CK, odnosno uvijek je nastojao pogađati što oni žele i što njima treba – govorio je Tomičić, kojeg nisu prestajali proganjati i u slobodnoj, samostalnoj i neovisnoj hrvatskoj državi, bez obzira što se i sam među prvima dragovoljno javio u Hrvatsku vojsku.
Naime, zbog njegova izraženog hrvatskog domoljublja i dalje su ga uhodili, pratili i napadali i izazivali i ometali u svemu, prešućivali, marginalizirali, uskraćivali mu većinu ljudskih prava. Žalio se svima, od najviših kao što je bio prvi hrvatski predsjednik dr. Franjo Tuđman, pa do nižih. O svemu tome i štošta drugome objavio sam u knjigama „Hrvatski Orfej“ (1995.) i „Pisma na koja nisam nikad dobio odgovor“ (2013.), koja su naravno ostala prešućena.
Na jednoj od mnogobrojnih tribina koje sam organizirao s Tomičićem, od kojih su neke bile i u Hrvatskom slovu, netko ga je upitao: zašto ga nigdje nema? Odgovorio je:
- Osim toga, pitaju me i zašto me nitko ne spominje, zašto me nema na televiziji, da li ja uopće pišem i izdajem, zašto se o mojim knjigama i revijama ne piše, itd.i tako redom. U Jugoslaviji sam bio persona non grata, ali su me bar napadali, stalno me kritizirali, a sada samo šutnja, muk, veo zaborava, pad u nepostojnost, iako sam ja tu, pišem, pa i objavljujem, ako nigdje u svojim revijama i zbornicima Kad sam bio mlad svi su me znali i priznavali i veličali. Što sam bio stariji sve sam manje poznat, sve se manje o meni piše, sve teže objavljujem. Časopisi me ne vole, nakladnici me ne će, osim rijetkih, samo u tri lista mogu objaviti priče. Sada kada najbolje pišem i najzrelije i kada sam u svijetu sve poznatiji – sada sam najnepoćudniji u Hrvatskoj i najnepodobniji. Zašto? – pitao se Zlatko, koji je poglavito bio razočaran, kada ga je počeo tužakati po sudovima i jedan varaždinski stihoklepac, koji se nije mogao pomiriti s ljudima koji su se i dalje nastavili boriti za hrvatsku državu.
Nekoliko godina pod kraj života iz Mošćeničke ulice u Zagrebu, odselio se u jedno selo nedaleko Karlovca, jer, kako je rekao, više nije mogao trpjeti razne špiclove i agente koji su ga neprestano pratili i izazivali, pa i fizički napadali. Cijeli je život, baš kao i Vesna Parun, očekivao da će mu riješiti stambeno pitanje, jer stan u kojem je obitavao bio je trošan i sve više neprimjeran za stanovanje, a kamoli za književni rad. Nu, to nikada nije dočekao.
Sve u svemu, činjenica je da su ovog velikog hrvatskog pisca neprestano proganjali oni koji su to činili i u vrijeme Jugoslavije. Udbaši, koji su poput kameleona, okrenuli kapute i opet dobili značajna mjesta i u državnim institucijama, nastavili su svoj posao, a glavna meta, da ti pamet stane, i dalje su im bili časni i pošteni Hrvati, poput Zlatka Tomičića, koji bi barem za desetu obljetnicu svoje smrti trebao dobiti i neku ulicu u Zagrebu.
Da se ne zaboravi!