S „Deklaracijom o zajedničkom jeziku“ možete si obrisati onu stvar!
Osim što žele natrag Jugoslaviju, pretežno skupina srbijanskih i inih tzv. intelektualaca, (svaka čast iznimkama), ovih će dana, pišu mediji, donijeti i tzv. „Deklaraciju o zajedničkom jeziku“, u namjeri da se „podigne svijest i aktivno utječe na postojeće nacionalističke jezičke prakse u sve četiri države regije u kojima se govorio srpsko-hrvatski ili hrvatsko-srpski jezik“.
Deklaraciju je zasad navodno potpisalo više od dvije stotine lingvista, književnika, znanstvenika, aktivista i drugih kredibilnih ličnosti iz javnog i kulturnog života Bosne i Hercegovine, Crne Gore, Hrvatske i Srbije, među kojima su ljudi poput Rade Šerbedžije, Borisa Dežulovića, Rajka Grlića, Filipa Davida, Viktora Ivančića i sličnih koji se ovako i onako nikada nisu javno odrekli propale Jugoslavije, druga Tita i komunističke partije, a kako se čini nikada nisu podržali ni slobodnu, samostalnu i neovisnu hrvatsku državu, a još manje se izjasnili tko je u Domovinskome ratu bio agresor, a tko žrtva.
Srpskom tjedniku „Novosti“, primjera radi, koji kontinuirano izlazi usred Zagreba, i u kojem se neprestano i uporno među ostalim „forsira“ više srpski nego hrvatski jezik, odnosno jezik mržnje, kleveta i uvreda na račun Hrvata i Hrvatske ( i to jednim dobrim dijelom financiraju hrvatski porezni obveznici!) ne treba i nikada nije trebala nikakva „deklaracija“, baš kao ni čuvenom Šerbedžiji i drugima, jer oni prema svemu sudeći i „ne znaju“ hrvatski, već nesmetano govore i pišu kao da Jugoslavija nikada i nije prestala postojati. Za njih su, kako je rekao i Krleža, to „jedan jezik“, pa ako im je bio dobar u vrijeme Titova komunističkog terora, kada su poput Šerbedžije u 90 posto igranih filmova i na kazališnim daskama govorili srbijanski, s „kočijanskim“ naglaskom, onda – zbog čega bi im ne bi bio dobar i danas, 25 godina nakon krvave okupacije i agresije na BiH i Hrvatsku?
A to što je prijedlog „deklaracije“ navodno već potpisao relativno veliki broj „poznatih“ ljudi ne znači – ništa, tim prije što su sve to oni, manje – više, kako smo rekli, koji se nikada nisu odrekli totalitarnog i jednopartijskog režima, poznatijeg i po „88 ruža za voljenog Tita“.
Stoga, Šerbedžija i slični, s tom „deklaracijom“, ako ništa drugo možete si obrisati onu stvar (ako nije na hrapavu papiru!).