Nakon što se zna da je u Hrvatskoj od hrvatskog obrambenog Domovinskoga rata do danas suicid izvršilo oko 3000 hrvatskih branitelja, a da je najmanje pet puta više to pokušalo, još se, na žalost, nitko nije zapitao: zašto i zbog čega?
Za hrvatske političare i politikante koje manje-više svakodnevno slušamo i gledamo u Hrvatskom saboru (ali i one po općinama, županijama i tvrtkama) to je manje-više nevažna stvar (svaka čast iznimkama).
A ljudi, poglavito oni koji su stvarali hrvatsku državu, ne ubijaju se tek tako. Međutim, mediji o tome ne pišu i ne analiziraju sva ta silna ubojstva. Kad pogine netko u prometnoj nesreće to se obično ističe u crnim kronikama, ali i na naslovnim stranicama.
Tolika samoubojstva hrvatskih branitelja ostavljaju ravnodušnim i većinu zastupnika u Hrvatskom saboru. Još ni jednom nisu izrekli minutu tišine za te nesretne ljude.
Trebalo bi uvesti i spomen dan, kao sjećanje na brojne suicide, da se jednostavno ne zaborave ti i takvi koji su se razočarali prije svega u hrvatsku državu, njihovo vodstvo i sve ono u što su vjerovali da će se dogoditi, a nije, nakon rata.
U Hrvatskoj su se relativno mnogi obogatili na krvi tih ljudi, od Todorića, pa nadalje.
I što – nikome ništa!
Koliko se samo ubilo djece ili članova obitelji hrvatskih branitelja? Nitko ne zna, a ne želi ni znati!
Na inicijativu moje malenkosti u centru Koprivnice podignut je prvi spomenik jednom branitelju koji se ubio u tom gradu (Draganu Nogiću), a koji je prošao gotovo sva bojišta. Njegovo ime ne možete naći ni među smrtno stradalim braniteljima ovoga grada, (sic!), jer njegova obitelj nije imala snage obilaziti kancelarije i dokazivati da je to što je bio.
Još nismo čuli da je izvršio suicid neki tajkun (možda ih i ima?), poglavito netko od onih koji je tijekom rata kupio neku uspješnu tvrtku za jednu ili dvije kune, a zatim je upropastio, ili se obogatio.
Svojedobno sam objavio i prvu knjigu na temu samoubojstva hrvatskih branitelja s naslovom „Svakim nas je danom sve manje“ (2012.), ali kao da i nisam.
A zbog čega se ubijaju ili su se ubili ljudi koji su stvarali hrvatsku državu? Iznijet ću tek nekoliko primjera:
Željko O. (r. 1964.) u Hrastinu, nedaleko Osijeka, početkom veljače 2005. izvršio je suicid na način da si je motornom pilom prerezao vrat, jer nije mogao s obitelji živjeti od 1.300 kuna privremene mirovine.
U odori Hrvatske vojske objesio se Vladimir S. (50) u svom stanu u Zadru, jer je ostao bez posla.
Zbog razočaranja u ponašanje pojedinaca i nekih institucija prema hrvatskom Domovinskome ratu,u Belici se raznio ručnom bombom Mijo M. (52), koji je također prošao mnoga ratišta.
Razvojačeni branitelj Ivan B. (54) iz Gline ubio se ručnom bombom u svojem osobnom automobilu, kod kuće. Kažu da „puknuo“ kad su sudili generala Ante Gotovinu.
Zbog navodnih problema u svojoj tvrtki za razminiranje, početkom lipnja 2008. vatrenim oružjem ubio se brigadni general Damir G. iz Siska.
A kako se i zbog čega objesio teški invalid Domovinskoga rata Jugoslav M. iz Splita, koji je živio bez ubiju šaka i slijep, ostat će tajna. Prijatelji su pričali da je zapao u novčane probleme.
Dva hrvatska branitelja koja su bila zaposlena u koprivničkoj Podravki izvršili su suicid vješanjem, nakon što jedan od njih dobio otkaz jer je navodno otuđio pola ili kilogram „Vegete“ koja je već bila za otpis, drugi jer su ga namjerno kao branitelja šikanirali i poslali na iznimno teško radno mjesto, na zadatke koje nije mogao obavljati. Tada je predsjednik Uprave Podravke bio Zdravko Šestak, koji je kasnije optužen za teški kriminal i izbačen iz tvrtke.
Nakon što je dobio otkaz u tvrtki jednog HDZ-ovog saborskog zastupnika i pleterničkog gradonačelnika, jedan se branitelj objesio. Tom prigodom, njegova supruga je napisala: „Ovih dana čitamo i slušamo hvalospjeve gradonačelnika o njegovim pomoćima braniteljima te polako gubim kontrolu, jer je moj suprug zbog otkaza i njegove bahatosti završio na ulici, a kasnije sa užetom oko vrata. Tom gradonačelniku se inače kosa diže na glavi kad čuje riječ – branitelj“.
Hrvatski branitelj Slavko Č (55) krajem listopada 2005. u Lasovcu kod Bjelovara najprije je na groblju iskopao raku, a onda aktivirao ručnu bombu M-52!
U Slavonskom Brodu razvojačeni branitelj Mato Ć (35) 2008. godine bacio se s trećeg kata svoje zgrade u kojoj je živio!
Miroslav M. (35) iz Zagreba, kad mu je supruga bila na poslu, u spavaćoj sobi raznio se ručnom bombom.
Hrvatski branitelj Darko N. iz Luga Orehovičkog otrovao se tabletama.
Ž.D. ((46) iz Đurića nadomak Županje objesio se jer nije mogao vraćati kredit!
Kad je ostao bez posla, Željko S. (49) iz Novske, bivši pripadnik 125. novljanske brigade, najprije se „okitio“ odličjima koje je dobio u Domovinskome ratu, zatim otišao pred spomenik hrvatskim braniteljima u tom gradu i pucao si u – glavu!
Još se sjećamo stravičnog ubojstva koje se dogodilo krajem svibnja 2009. Bivši hrvatski branitelj Ljubomir Z. (43) najprije je poluautomatskom puškom ubio svoju suprugu, petogodišnju kćerkicu, te desetogodišnjeg sina, a zatim je presudio i sebi.
Branitelj Stojan C. (r.1970.) zapalio se u svojem automobilu pred očima svoje djece u selu Lepavina, zbog gostovanja jednog srpskog pjevača u njegovu mjestu!
U Zagrebu se zbog poreznog duga od 12 tisuća kuna u svojem automobili zapalio Dragan P. (35.). Ne bi to učinio da mu je netko želio pomoći, itd. i tako redom.
O tim i takvim ljudima danas se šuti. Namjerno!
Dokle?