Otkad je svijeta i vijeka bilo je i, dok god bude svijeta i vijeka, bit će i zločina. Biblija nas uči da je Kajin ubio svog brata Abela kao prvi zločin ubojstva. Razvojem moderne tehnologije razvijaju se i novi i moderniji oblici zločina, često vrlo suptilni,  – ubojstva, krađe, pljačke, otimačine, prijevare, utaje i naprosto se rascvjetalo na tisuće cvijetova zla koji zagađuju naš život. Svaki zločin je dio borbe između zla i dobra gdje u principu zlo pobjeđuje dobro jer je jače i dolazi samo po sebi, kao što korov obrasta naše njive i vrtove na kojima je zasađeno plemenito bilje ili cvijeće.

Ako bismo povijesno razmatrali pojavu i trajanje   zločina, a time i povijest  kazne trebalo bi nam na stotine i stotine tomova knjiga na tu temu. Zlo samo po sebi dolazi, a za svako dobro treba se itekako boriti da nastane, ali ni onda nemamo garanciju da ćemo brati njegove plodove.

Ni naša domovina Hrvatska nije iznimka od postojanja tog korova koji se zove zločin; korupcija, droga, zlouporaba položaja, nemoral i sl. A tamo gdje postoji zločin trebala bi postojati i kazna. I povijest kazne je dugačka i kompleksna i teško bi ju bilo obraditi i debelim studijskim knjigama. Zato u granicama ovog člnka, osvrnut ću se s nekoliko rečenica o suvremenom kriminalu u Hrvatskoj koji razara naše gospodarstvo, razara našu sadašnjost, našu budućnost i naš opstoj kao nacije, i poput najopakijeg korova neda našem narodu da krene putem dobra..

Taj višestruki nemoral (od teškog zločina pa sve do neprimjerno javno izgovorenih nepriličnih riječi od strane visokih dužnosnika) preplavio je naše duše, naše misli, naš život i našu svakodnevnicu – preko medija priopćavanja i nametnuo nam se kao najvažnija tema življenja. Svakodnevno smo bombardirani izvješćima o kriminalu, izvješćima o suđenjima njegovim protagonistima, posebno i javnim izjavama tih crimosa koji se puštaju iz pritvora, kojima su izrčene neparvomoćne presude, ljudi kojima se otvaraju mediji i koji iza zatvora vode političke stranke, imenuju svoje zamjenika na visoke državne pozicije na kojiima su oni bili do uhićenja i sl.

Sve to slušajući i gledajući na medijima došao sam do konstatacije – mi smo moralno i duhovno dezorijentirani, gotovo  narod koji je izgubio svaku svoju političku i moralnu razumsku orijentaciju. Gotovo da smo, ako  ne kao narod, tada sigurno kao politika postali psihijatrijski slučaj.

Što se to s nama događa?

Kriminal sam po sebi niče, a posebno onaj gospodarski, jer nailazi svuda na plodno tlo. A loša i prespora kaznena politika je poput proljetne kiše koja ga hrani i zalijeva da bi bio tako uspješan u svojoj negativnosti. Kaznena politika više sliči  bezumlju nego  izgrađenom pravnom sustavu kaznene odgovornosti, koje imaju i mnogo zaostalije države od Hrvatske u  Aziji, Africi ili Latinskoj Ameriki.

U izgrađenom pravnom sustavu kaznene odgovornosti bilo bi nezamislivo da se onima koji opljačkaju Državni proračun za nekoliko ili više desetaka milijuna kuna, gotovo da ih se javno sažaljeva, pa im se određuje kazna društveno korisnog rada u nekim karitativnim ustanovama i sl. Od ove naše hrvatske držve i njene budućnosti neće biti ništa ako u svoje zakone ne ugradimo čvrstu i zdravu kaznenu politiku.

Svaka pljačka, posebno proračuna, od onog lokalnog, županijskog pa sve do državnog iznad sto tisuća kuna trebala bi pravno imati karakter veleizdaje domovine, drastično biti kažnjena i počinitelju takvog kaznenog djela ne bi smio biti dostupan niti jedan medij, a kamo li mogućnost da  iz zatvora upravlja nekom političkom strankom i sl. Gubitak građanskih prava za vrijeme izdržavanja kazne, posebno kod teških kaznenih djela protiv gospodarstva i države, bilo bi nešto što se samo po sebi razumije.

U našem društvu kaznena politika je apsurd, ona nema uporište u pravednosti, nema uporište u odgovornosti, nema uporište u prevenciji, ona gubi sam svoj smisao i ne postizava efekte jer nije ni svrsishodna. A kazneni postupci, pored ostalih načela trebali bi imati ugrađen i princip ekonomičnosti. To znači da se ti procesi ne bi trebali i ne bi smjeli odvijati mjesecima pa i godinama, jer tada za državu nastupa veća šteta od troška suđenja nego od učinjenog kaznenog djela.

Kakvo je to suđenje gdje se i na strani tužiteljstva i na strani okrivljenika dopušta saslušavanje na stotine svjedoka? U našem kaznenom sudstvu u potpunosti je  zanemaren princip in medias res, tj. da se na suđenje i na predistražne radnje dovode samo svjedoci koji mogu posvjedočiti o bitnim stvarima, tj. samo o stvarima koji mogu utjecati svojim iskazima na ishod suđenja. Sudski predmet koji ima nekoliko tisuća stranica ili čak i nekoliko desetaka tisuća, više nije ozbiljno suđenje jer ne postoji niti jedna toliko mudra sudačka glava koja sve to može u sebi sažeti. To je naprosto apsurdno i postaje izrazito i kontraproduktivno.

I laiku je vidljivo da naše kazneno pravo treba duboke radikalne reforme, jer je postalo krajnje neefikasno, tromo, neprovodivo, preblago, a time  i nepravedno i ne postizava željene efekte.

 Stvarnost je pokazala da su zaprijećene kazne u nekim kazneniim djelima, a posebno u gospodarskom kriminalu i sl. preblage, čime se nedvojbeno upućuje poruka da se kriminal isplati, da se na njemu može i obogatiti, a to što će se odležati par godina poluzatvorskog tipa gotovo da nije nikakva kazna.

 U kaznenom sustavu jedva da je dobro zaštićena i sama država, pa je zato moguće istu izlagati i ruglu i davati, čak i od strane visokih državnih dužnosnika, antidržavne izjave i sl. Država mora imati čvrstu zaštitu i na unutarnjem i na vanjskom planu, a ako se nekome pa i državnom dužnosniku dopušta da svoju vlastitu država izlaže ruglu, takva država nema budućnosti.

Krađa, korupcija, gospodarski kriminal, podrivanje državnog gospodarstva i slično, danas je rak rana hrvatskog društva i države. Tome može stati na kraj samo radikalna reforma kaznene politike koja će biti vrlo efikasna, učinkovita, brza, bez velikog troška, oštra, ali i krajnje pravedna.

Svaki onaj koji posegne rukom za nečim što mu ne pripada treba znati da će ga vrlo brzo i oštro dohvatiti ruka pravde i da ta ruka neće nikoga milovati. Samo tako se možemo otresti najvećeg tereta kojeg narod nosi na leđima. Sve se može riješiti ako to politika želi. A ono što se ne može razriješiti poput Gordijskog čvora treba sasjeći, kao što kirurškim nožem sječemo zloćudni tumor iz ljudskog tijela.

Mile Prpa