Na tisuću devete stotine
devedeset četvrte godine,
studen mjesec a trećega dana
još ne svanu niti zora rana…

Kad krenuše Hrvatski vojnici
kad krenuše mladi bojovnici,
toga hladnog jesenjega dana
od Šujice preko Malovana.

S jedne strane momci od Bušića
a sa druge Ludvig Pavlovića
u sredini sablja najoštrija
specijalna to je policija.

A kad sunce sa Stožera sinu
kad se soko vinu u visinu,
kada momci Kupres okružiše
najoštrijom sabljom udariše!!!

Udariše u srce Kupresa
poput munja,poput zemljotresa,
od Šujice gazi vojska ljuta
sve se njima sad sklanja sa puta.

I do podne Kupres povratiše
šahovnicu u njem postaviše,
najhrabriji od njih tu su pali
i svoj život za Hrvatsku dali…

Kol’ko ima u godini dana
još je više na srcu nam rana,
koliko je u oblacim kiše
u očima suza još je više.

Zaplakaše crkveni zvonici
kad padoše mladi bojovnici,
zaplakaše majke kraj oltara
ne zaboravite Dražena Lončara!

Ne zaboravite Ivana Miličevića,
dva heroja,dva hrabra mladića,
za slobodu Kupresa su pali
i živote za Hrvatsku dali!

Neka im je laka zemlja sveta
pamtimo ih sve do kraja svijeta,
u spomen ovog tužnog dana
oni vječno živiti će u nama…

I Hrvati još morate znati
Kupres nikom vi ne smite dati,
mali gradić kraj Kupreški vrata
vječno bit će kolijevka Hrvata!

Velimir Velo Raspudić /Kamenjar.com