Na prostorima zahvaćenim srpskom i inom agresijom u vrijeme Domovinskog rata, “jedino” se zna za ubojstvo nevine obitelji Zec i njihove dvoje malodobne djece. Oni nisu stradali u ratu, ali su stradali za vrijeme rata. Razni lovci “na hrvatske glave”, ogavni frljići, teršeliči, pusići, čički, pupovci, stanimirovići, nobili i tko zna kako se sve ne zovu (da ovu gamad iz bivšeg Feral tribuna koji su se razmnožili kao rakova djeca i ne spominjemo), a od kojih ni jedan (ni jedan!) nije bio sudionik Domovinskog rata, (osim što su pojedini od njih, ili članovi njihovih obitelji, bili na suprotnoj strani), namjerno, podlo i zločinački ne spominju na stotine nevino ubijene djece u Hrvatskoj i BiH te nekoliko tisuća teže ili lakše ranjenih, pa se stječe dojam da su u ratu ubijani samo Srbi.
Oni namjerno lukavo i podlo izvuku iz konteksta neko ubijeno srpsko dijete, pa ga, gamad jedna, iskorištavaju isključivo za svoju i samo svoju propagandu! Tako ispada, s obzirom da im režimski mediji i portali podizale, da je u ratu “jedino” ubijena obitelj Zec. Zalud mi “trubimo”, vrištimo i pitamo: tko je ubio sve te hrvatske nevine dječake i djevojčice, zbog čega nitko od tih srpskih zločinaca nije priveden pravdi? Zanimljivo je da ovi “fenjaraši” baš na nevino ubijenim članovima obitelji Zec grade svoje “mrtvačke” karijere. Što drugo nego da tim i takvim poručimo-Bog sve vidi, Bog sve zna, Bog će vam suditi!
Sad kad se vratio Dario Kordić s robije, kako to da se nitko nije zapitao: zašto ga nisu dočekali bivši komunistički odvjetnik, tužitelj i zlotvor Ante Nobilo i general Blaškić koji je bio suđen kada i Kordić?
Nu, vratimo se mi na ubijenu djecu u srpskoj i inoj agresiji. Frljići, jeste li čuli za Vitez (BiH). Kakva bi to bila kazališna predstava, tim prije što su ti i takvi “redatelji” najviše radili za Banja Luku, pa bi možda bilo zgodno da u tom gradu održe i premijeru. Pa, što se to dogodilo u Vitezu, a što ova gamad ne spominje? Desetog lipnja 1993. nešto prije 21 sat, kad se 14-tero djece bezbrižno igralo, u mjestu Podgradina, doletio je navođeni projektil s položaja bošnjačke Armije BiH. Na licu mjesta poginulo je petero djece, a troje je preminulo u bolnici. Ostali su dobili teže ozljede, od kojih i danas imaju posljedice. Vidio snimak ovog događaja zbog brutalnosti nije željela objaviti ni jedna svjetska mreža. Poginuli mališani su zajedno pokopani u jednu grobnicu.
Nitko zbog toga nije odgovarao, niti se o tome nije pisalo, (svaka čast izuzecima), a kamoli napravila kazališna predstava ili dokumentarni film.
E, sad frljići i “feralovci”, koji da još jednom podcrtamo, nevinu stradalu djecu u vrijeme rata iskorištavate za svoj materijalni i osobni probitak (Bog će vas kazniti!) da krenemo dalje?
Što je samo s čak 402 nevine hrvatske, da hrvatske, djece masakriranih i ubijenih u vrijeme rata u Hrvatskoj, (od kojih je najviše poginulo u Slavonskom Brodu), a što s nekoliko tisuća nevino ubijene djece u BiH? Koliko je djece nakon rata poginulo u Škabrnji i drugim mjestima od zaostalih četničkih mina?
Ako je zločin zločin, kada ćete potražiti njihova grobišta, lješinari?
Frljić, taj nesposobni i nedaroviti bivši dečki Danijele Trbović, za nagradu što je napravio kazališnu predstavu o smrti nevino ubijenih članova srpske obitelji Zec dobio je isključivo samo zbog toga intendantsko mjesto u riječkom teatru. Što mislite, kako bi ga tek nagradili u Banja Luci, gdje relativno često gostuje i ždere janjetinu, da je napravio predstavu o ubijenoj srpskoj deci, pljujući, kao u svezi obitelji Zec, o nevino nastradalim hrvatskim mališanima?
Žrtva je žrtva. Vrijedi li to i za ove lješinare?
Mladen Pavković,
predsjednik Udruge hrvatskih branitelja Domovinskog rata 91. (UHBDR91.)