Miljenko Milko Dujela, redatelj novinar, misionar, putopisac i humanist
UDK 070:929 Dujela M.M.
Postoje ljudi koje kada upoznate od prvoga susreta zaokupe vašu pozornost. Misao se vraća neobičnim viđenjima iznesenih doživljaja, ponuđenih tankoćutnim preslagivanjem vlastitih životnih ‘crtica’ Miljenka Milka Dujele. Radost donesenih riječi, svjedočenja različitih zakutaka životnih trenutaka bitnih za te kutove svijeta.
Ovim osvrtom, otvorena vrata davno zavrijeđene pozornosti, osobitosti usmjeravanjem svjetla na osobu i osobnost lika i djela, o gospodskoj samoći stvaranja, stvaraoca Miljenka Dujele, u vrijeme složene arhitekture življenja. Kao što autokarte govore o putovima, tako uradci življenja govore o živućim ljudima individualističke kulture dimenzioniranja sebe, životne priče dostatne za više života, vrijedne ukoričenja, knjige. Veličina velikih je govor ostvarenim djelima, odgovor je to na sve prozivke, živućih spomenika ljudskih devijacija u vrijeme dugih i teških dokonica istih. Dok devijantnima ništa nije do te mjere sveto, niti je išta do te mjere izopačeno, sve im samo po njima može biti shvaćeno ili neshvaćeno. Dujelin vlastiti cilj je pomaganje drugima od misli do misli, od djela do djela, od angažmana do angažmana, ostajući u tim učinima, stvaralačkim i ljudskim dosezima, same gornje umjetničke razine tišine stvaranja optimizmom sjećanja.
Miljenko Dujela, rođen je u Zadru 5. travnja 1945. Roditelji otac Josip i majka Cvita. Osnovnu i srednju školu pohađao je u gradu svoga rođenja, gradu Zadru. Nakon izvršenja/odsluženja vojnoga roka odlazi u Rim (1967.), nošen željom za radom na filmu i TV. Nakon kratkoga rada na nekim filmovima, kao asistent, počinje raditi kao montažer za TV RAI, a 90-tih godina već radi kao redatelj i novinar, ostavši vjeran matičnoj kući, radeći uvijek i samo za RAI. Putovao je i još uvijek putuje od priče do priče s kraja na kraj svijeta. Slušajući doživljaje nije se moguće oteti misli kako je grijeh da dojmove proživljenoga s tih putovanja ne prenese na papir, ne uknjiži, ne uveže koricama knjige, podijeli s nama i u drugom mediju, mediju literature neopterećene vremenskim granicama izlaganja jer oni dobrano nadilaze osobno po svome značaju i vrijednosti, te iskre napona domišljate snage, svijesti i podsvijesti znatiželjne duše.
Put ga je nosio s glavom u torbi u najopasnije dijelove svijeta, krizne, ratne, glavopogubne. Svjedočio je pojedinačne sudbine ljudi, njihove strahove, ljudskosti, pogibije i nedoumice epizodnih individualiziranih ličnosti, kockica u mozaiku upotpune slike svijeta, donoseći nam svaku od tih kockica mozaika ponaosob, lišen proizvodne trake političkoga eksperimentiranja, nacionalno-političke jednakosti i pristranosti vremena zemnog, sudbine ljudske. Ti Dujelini slikovni su odkidci vlastite duše: Černobil, Sudan, Brazilija, Mongolija… više afričkih država. Slikopisi bačenoga svjetla kamere, usmjerenog osvijetljenog oka kamere slikom zamijene tisuće riječi ulazeći u crnu i patnu dušu Afrike. Radi radio reportaže o sociološkim, društvenim, problemima tih zemalja, kao i reportaže o svim zemljama bivše države bivšeg Sovjetskog Saveza i pratećega bloka, satelitskih zemalja, nakon njihovoga osamostaljenja. Predstavljan pokazom/akreditacijom talijanskim novinarom, a vrstan znalac mnogih slavenskih jezika i pisama, kada bi čuo što se ima čuti oficijelno na tiskovnim konferencijama, onaj dio govora iza službene kulise iz kojega se saznaje više, pa potom uključio u isti, besprijekornim lokalnim govorom, u to što se ni u kom slučaju nije imalo niti smjelo da kaže i, što nije bilo za svačije uši za čuti, jer uha su dva usta samo jedna … prouzočio bi zaprepaštenje do, slikovito reći prijetnje, da kap strefi lokalnoga naratora! I upit: -Zar vi niste Talijan …? Sjeća se kako su srpski predstavnici nijekali da jedan pogođeni objekt ima ikakve veze s vojnim ustrojem i vojskom, a pogođen je od strane NATO-ovg projektila te da isti služi kao igraonica za djecu, a na zidu je stajao svježe otisnut ispis na ćirilici: Nakon ulaska u objekt, isprazniti oružje na grudobranu! Ostajem zatečen, Dujelinim otkrićima koja se tiču nas samih, jedno od tih je, nakon reportažne posjete južnotalijanskome mjestu Peschici o kojem Dujela govori sljedeće: Malo tko će vjerovati da ako sa svjetionika na Palagruži pogledate i prema sjeveru i prema jugu možete vidjeti Hrvate. Nije šala. Oni na jugu, na obali Italije, čak su i nešto bliži od Lastova. Na isturenoj punti poluotoka Gargano, na pola puta od Pescare prema Bariju, nalazi se mjesto Peschici (Peskići). Tu žive Hrvati od stoljeća desetog. Jedan od pet tisuća stanovnika ovoga gradića je i nadbiskup Domenico D’ Ambrosio kojeg sam sreo prilikom snimanja TV emisije o najpopularnijem talijanskom svecu Padre Piju. Ovaj visoki crkveni dostojanstvenik, po mnogima uskoro i kardinal, prva je osoba, papin delegat za ovo svetište, koje godišnje posjeti preko šest milijuna hodočasnika. Pri našem prvom susretu predstavio se kao Hrvat. Na moje čuđenje je dodao – hrvatskog podrijetla. A onda mi je nadugo pričao cijelu storiju o svom rodnom mjestu kojeg su prije tisućite utemeljili Hrvati, sve popraćeno povijesnim činjenicama. S ponosom ističe da je nekoliko studenata iz Barija za diplomski rad imalo baš tu temu. Uslijedio je i mali ukor: – Vaši povjesničari se ne denjaju zavirit kod nas. Njegov poziv da me ugosti jedan dan objeručke sam prihvatio. Prvi put se u javnosti čulo o stanovnicima tog gradića, kad su udruženim snagama, novcem, prije nekoliko godina na lutriji dobili astronomskih 65 milijardi lira. Šetamo uskim kaletama među bijelim zidovima, tipično mediteranskih kuća. Dalmacija s ove strane Jadrana. Ljubazni domaćini pozdravljaju i nude domaćim specijalitetima. I tako na licu mjesta monsinjor Domenico D’ Ambrosio, kao pravi domaćin u detalje odgovara na svako moje pitanje. – Po narodnoj predaji, a nešto je zapisano u starim dokumentima, gradić Peschici su utemeljili Hrvati, oko 970 -te godine. U straim knjigama piše, da je jedan, izvjesni Sueripolo, vođa Schiavona (Dalmatinaca) usidrio svoje lađe ispred ove pješčane plaže i tu na kamenoj litici svojim podređenima naredio da počnu graditi nastambe-kamene kućice, kao one što su gradili s one strane Jadrana. Nastavili su štovati proroka Eliu (Iliju) koji je poznat kao zaštitnik bosanskih Hrvata. Ovaj svetac gotovo da nije poznat u Italiji pa je i to jedan od dokaza da mještani ovoga gradića vuku korijene iz Hrvatske.
Ugodno zatečen ovim živim vrelom spoznaje, zvirom vodom neobičnoga a tako našega, nastavi poticati propitivanjima, daljnja kazivanja o susretima s našim i našima, na šta su u većoj mjeri naši susreti i druženja i bila, moja neprekidna propitivanja. Tako saznah o franjevcu koji počiva uz Mojsija na brdu Nebo fra Girolama Mihaiću. Na brdu Nebo sagradio je crkvicu koja se našla na jordanskoj novčanici od deset dinara (najvrjednijoj u to doba). Taj dalmatinski franjevac je od lokalnih vlasti, za gotovinu od tisuću palestinski lira otkupio dva brežuljka na brdu Nebo, te se ubrzo uhvatio arheološkoga posla. To je iskopavanje rezultiralo velikim otkrićima, tako da je fra Girolamo najviše zaslužan za dobro očuvane mozaike iz šestog stoljeća koji se danas nalaze u crkvi Svetih mučenika u gradu Madabiu i nalaze se pod zaštitom UNESCO-a. Papa Benedikt XVI. svoje je hodočašće u Svetoj zemlji počeo na brdu Nebo, od groba, fra Girolama. Za sve nepodopštine koje je činio u životu, fra Girolamo je po kazivanju uvijek imao isti odgovor kako je za sve kriv njegov dalmatinski temperament… Posebno me se dojmila crtica iz života novinara, putopisca, misionara, humanista, Miljenka Milka Dujele o kojoj tako nadahnuto i s puno ushita govori, zagledan tamo daleko do kud dugo putuje pogled u Sudansku avanturu: – U Sudan se moglo doći samo preko Kenije. U Najrobi smo sletjeli, pa smo od tamo išli u jedno malo mjesto koje je na granici, najveća vojna bolnica, na afričkom kontinentu, Lokichokio. Nema cestovnoga prijelaza između Kenije i Sudana, jer ih dijeli Nil, Plavi i Bijeli. Nakon tih dvadeset dana došao sam prilično mršav doma. Kad sam vidio da oni nemaju dati djeci da jedu a meni daju, ja sam rekao: Ne može!To ostavit jer se ne zna hoće li doći drugi avion…? Onda sam drugi put bio u Sudanu da pokažem kako jedno malo mjesto blizu Genove, Toirano koje ima 2200 stanovnika cijelu godinu radi da bi jednu županiju Yiriol u Sudanu pomagalo, 250 tisuća ljudi oni praktično hrane i školuju. Ja sam bio dole s njima da to dokumentiram i da pokažem kako se to može napraviti i što se onda dogodilo? Bili smo u jednom zabačenome mjestu i prilikom mise koja se održava na otvorenom ispod stabla, vidim kako jedna velika povorka nosi kukuruz i malo brašna. Mislio sam kakav je to običaj u gladnom Sudanu. Ali, nije to bilo za misu. Nego je jedan svećenik na nekom listiću napisao kako se u jednoj Italiji srušio dječji vrtić i 28 djece i dvije učiteljice je poginulo. To je toliko dojmilo ovaj svijet koji nema ništa da su oni donijeli poklone da mi odnesemo tamo u Italiju. To je bila stvar za ne vjerovati. To je tako dirljivo bilo. Mi smo to snimili. Nismo nosili to što su nam donijeli nego smo mi, ekipa, skupili među nama nešto novca i poslali u njihovo ime. Kad sam ja došao u Italiju, a bilo je to pred Božić, zvali su me iz Vatikana da na Badnjak sat vremena prije nego će papa blagosloviti i otvorit jaslice u jednoj emisiji „Mondo Visione“ koju gleda cijeli svijet, ispričam što sam doživio. Vidite, ponekad sve socijalno nije tužno… Ova me sličica iz Sudana u teškim i tegobnim trenucima uravnoteži i zaigra, zatreperi na spomen Miljenkova imena. Ne znam ni za jedan naš susret, a da se nije bar malo pa i naokolo dotakao pape Ivana Pavla II. Tragom te spoznaje osjetih da bi bilo grijeh ne ucjeloviti sliku te doživljajnosti i usmjeriti razgovor na Ivana Pavla II.
– O papi Karolu Wojtyli … ? Da. … Bio sam u Rimu kada je izabran papa Ivan Pavao I. Otišao sam na trg i vidio papu. Nakon trideset i tri dana papa je umro. Bilo mi je jako žao jer je bio nekako mio taj papa. I onda je izabran papa Wojtyla. Nisam davao tomu toliko važnosti što je odabran jedan papa s našeg slavenskog područja. Za mene je Vatikan bio samo crkvena institucija. Više sam doživljavao Vatikan kao riznicu umjetnosti. Nakon nekoga vremena vidio sam ipak da je to papa sasvim drugoga kova. Kulminiralo je sve kad se kod nas dogodio rat i kad je papa sa svog prozora nekoliko puta vikao: dosta rata! I onda smo vidjeli da je to papa koji je praktički Hrvat. Našao sam se nekoliko puta u blizini pape u studenom 1991. u jeku žestokih napada na Zadar. Svi smo bili na nogama da se širi ta istina o Domovinskom ratu. Papa nas je par puta sve Hrvate koji su u Rimu pozvao na krunicu u Vatikanu. Mi bi smo došli najmanje sat vremena prije, počeli moliti, onda bi se on pojavio i molio s nama. Malo je fizički sličio i na moga tatu. Tako da sam ga doživljavao kao dio familije. Najviše sam papu vidio već pri kraju kad je bila jubilarna 2000. godina. Ja sam onda bio režiser jedne emisije na RAI-u zadužene za snimanje svih jubileja. A svaki tijedan se jedan jubilej događao. Jubilej s glumcima, jubilej sa sportašima, jubilej s invalidima gdje je papa stvarno bio jako, jako dirnut, jer je i on već bio bolestan. Jubilej s vojskom. Tjedno bih ga najmanje jedanput vidio. U siječnju 1997. godine kada su Zadrani došli (njih dvjestotinjak) papi predstaviti knjigu o našem sveučilištu Univerzitatea Jadertina. Tada je papa dvadeset minuta govorio na hrvatskom jeziku. To je najduži govor pape na hrvatskom jeziku u Italiji. Ja sam imao priliku snimiti zapis o tome. I to je ostao značajan dokument. Papin govor, moja snimka emitirana je i u svečanoj dvorani zadarskoga fakulteta. Sudjelovao sam u jednoj povijesnoj stvari. Ja i supruga Desa nismo mogli ne doći u Zadar kada je papa bio tu. Kada su nas vidjeli u Zadru pitali su nas pa što vam nije dosta pape u Rimu? Jedno je vidjeti papu u Rimu u njegovoj kući. A ovo je moja kuća. Forum i Donat su moja kuća. Htio sam doživjeti papu u Zadru. Želio sam biti jedan od Zadrana koji će stajati mirno. I tako sam bezobrazno sjeo u prvi red među svećenike. Kad su trebali obući one bijele monture ja sam u šali rekao, moja montura je ostala u Vatikanu. I to je zabilježeno. Otkupio sam materijal od talijanske televizije koja je snimala samo sa jednom kamerom, onom najbližom papi i napravio dva spota, koje smo prije dvije godine poklonili gradu Zadru. Prvi se zvao „ Papina stotka u Zadru“, jer je to bio njegov stoti vijađ. I ono navijanje: Mi smo Papini, Papa je Naš, sjetilo me Jazina u najboljim godinama, a drugi s pjesmom zahvalnicom Đanija Maršana. Na godišnjicu Papine smrti 2004. godine televizja me poslala u njegovo rodno mjesto Wadovce i Krakow da napravim emisiju. Imao sam tu čast da odem gore sa njegovim bivšim sekretarom, sada kardinalom Stanislavom Dzivicem, pa se on prisjetio kako je u Zadru za papinog posjeta bilo vruće. Ja ga pitam je li vruća klimatski? Ne, kaže on, vruća atmosfera. I tu smo se složili da je veća toplina bila između pape i Zadrana, nego ona temperaturna, klimatska. Svi smo željeli tom papi stisnuti ruku, zahvaliti, poslati mu poljubac, zagrliti ga. Za sve ono što je on napravio za našu Hrvatsku. Kad sam bio u svetištu Čestokova u Poljskoj, gdje je papa često dolazio, gdje je ikona od Crne Gospe, tamo sam sreo neke naše svećenike. Jedan stari svećenik mi je tom prilikom rekao: -Vi ne znate koliko je Papa volio vašu zemlju. Kada bi došao u naše svetište noću bi se digao i išao pred gospin kip moliti za Hrvatsku koja krvari. I mi bi smo molili skupa s njim…
Svaki od naših susreta, razgovora, donosio bi iznenadne literalno-životne iznenadnice, crtice, pune nadahnutoga naboja samodostatne i kao zasebne samostalne književne cjeline, podložne svakome književnome obrascu i obliku, to više nisu tek sjetna sjećanja, to su ujedno i hodovi po književnim pravcima i oblicima neizmjerne dokumentarističke vrijednosti osobni i osobiti svjedoci vremena, ljudi i ljudovanja. Što reći o životnici Lazio i Roma za Hrvatsku i BiH. Godine 1994. Dujela je pokrenuo inicijativu da se prikupi humanitarna pomoć u Italiji za ratom pogođene ljude u Hrvatskoj i BiH. Akcija je dobila ime „ Kilo solidarnosti“ a u njoj je sudjelovala i Milkova supruga Desa, koja je bila na čelu Hrvatsko Talijanske udruge iz Rima. Pred odigravanje velikoga talijanskog derbija u seriji A, između Rome i Lazia na Olimpico stadionu u Rimu došlo je više od 60.000.gledatelja. Svi oni su prethodno sudjelovali u akciji koja je danima prije debija pokrenuta. Na četrdeset punktova u Rimu prikupljeno je više od 45 tona hrane: šećera, brašna, ulja, deterdženata, i ostalih namirnica koje su upućene u ratom pogođeni Split, Zadar, Rijeku, Mostar, Sarajevo… Lazio je u tom susretu pobijedio Romu rezultatom 1:0, a strijelac za Plave bio je Giuseppe Pepe Signori. Od Miljenka sam saznao kako su i Vudu plemena čula za „Vatrene“. Odlazak u Benin, Ganu i Togo ekipa RAI-ja na čelu s Milkom Dujelom iskoristila je mogućnost kako bi pokušali otkriti što je zapravo Vudu magija, kakvi su običaji i rituali tamošnjih plemena. Primio ih je jedan od kraljeva u plemenu i zatražio od njih da mu se obrate i predstave od kuda dolaze. –Bili smo svi bosi jer tako predviđaju pravila rituala. Kolege suradnici su redom govorili o svojoj državi , mahom su bili Talijani u pitanju, a s nama su bila i dvojica Afrikanaca koji pričaju francuski jezik, inače službeni jezik u većini afričkih država. Kada je došao red na mene na francuskom sam izgovorio: Kro-asi! Kralj je ustao i u znak oduševljenja počeo je nogama gestikulirati kao da žonglira nogometnu loptu. Bila je to njegova poruka kako zna da je Hrvatska bila treća u svijetu na Svjetskom prvenstvu u Francuskoj 1998. Govoreći u tim razgovorima s Miljenkom i o kraju iz kojega dolazim, o Busovači, Srednja Bosna, ne malo bijah iznenađen kada mi poče nabrajati redoslijedom sva okolna mjesta s njihovim osobitostima do samoga Sarajeva. Na moj upit otkuda sve to, ti podatci, on se samo nasmiješio onim njegovim osobitim nedorečenim poluosmijehom, kada tema ide područjem kojim besprijekorno vlada. Film o bosanskoj kraljici Katarini Kosači. Naime Miljenko Dujela je kao vrsni poznavalac i priznati stručnjak u oblasti televiziskog novinarstva gostovao na jednom od seminara priređenog za novinare u organizaciji Talijanskog veleposlanstva u BiH, a na kraju višemjesečnog savjetovanja i druženja zadao je polaznicima temu da uz njegovu pomoć urade priču o kraljici Katarini. Dokumentarac Zaboravljeno kraljevstvo koji je sniman ispred tvrđave u kraljevskom gradu Bobovcu povrh Kraljeve Sutjeske. Emitiran je u programima Federalne televizije i BHT-a, te na RAI. Miljenko Dujela na talijanskoj televiziji RAI radi od 12. lipnja 1968. Točno 41. godinu i jedan dan, od dana prijema u radni odnos. Umirovljen je 13. lipnja 2009. Došavši u Hrvatsku, kako reče, iz RAI u RAJ. Međutim, kada se zavoli kamera i novinarstvo mirovina/zaslužnica je samo puka formalnost. Tri mjeseca nakon umirovljenja Miljenko Dujela je aktivan. Obilazi svijet sa svojom kamerom. Život profesionalca koji je istodobno snimatelj, novinar, voditelj, montažer, producent i scenarist dijeli sa suprugom Desom, ustrajnom volonterkom, predsjednicom Hrvatske dijaspore u Italiji i kćerkom Mirom, živeći u Rimu i Zadru. Prvi kratki Dujelini dokumentarci i spotovi: „Tužan Božić 1991., U Hrvatskoj (Mixer, RAI 2), Minirana Plitvička jezera (TV sette, RAI 1.) Spotovi ranjene djece (prikazani na Olimpiskom stadionu u Rimu), Laži iz beogradskih arhiva (Sorgente di vita), zatim slijede dokumentarci, Zadre moj galebe, moja slobodo, Zašto Dubrovnik, Vukovarske majke, Vukovar petnaesta postaja križnoga puta, Requiem in MIG Maggiore, Kopački rit (kako se u ratu uništava i priroda)… većina od ovih dokumentaraca su prikazani na TV-RAI, neki su poslani u svijet, među Hrvate za prikupljanja humanitarne pomoći, za napaćenu i uništenu Hrvatsku. Isti su poslužili i Hrvatima u Rimu i Italiji da preko njihovi hrvatskih udruga i zajednica, prikupljaju humanitarnu pomoć i šalju je u Hrvatsku i BiH.
Da bismo spoznali sadašnjost moramo o jučerašnjosti, o politčkim pejsažima, da sa lažima ne ulazimo u budućnost i slavimo tigrove od papira. Jer i najniža oseka je sunovrat plime, psihološka je zaokupljenost, osnovnim elementima života, opstanka kroz definiranje tko je tko, što je što, definiranjem društvene svijesti specifično različite, uvjetovanošću podneblja. Već 1994. Miljenko Milko Dujela, želi pokazati pozitivnu sliku o Hrvatskoj, okreće se životu, radi turističke reportaže o ljepoti našega mora i hrvatskoj kulturnoj baštini, sadržajno, uvezano s prirodom i prirodnošću, za emisiju Sereno Variabile RAI 2, od Istre preko Plitvičkih jezera i Kornata, Zadra, Šibenika, Splita do Dubrovnika … Prije trećeg posjeta Pape Ivana Pavla II. Hrvatskoj, za RAI 2, Sullavia di Damasco, realizira reportaže, Krščanska kultura RH, tri polsatne emisije. Po modelu vlastitih doživljajnosti, asocijativnoga povezivanja, pravi i niz reportaža o Marijinom svetištu u Međugorju (BiH). Njegova ljudskost i stvaralačka životnost, nije nezamijećena, okvir za sve navedeno niz su priznanja i vrednovanja. Počasni je predsjednik Društva stranaca od osnutka, 1993. Rodnom gradu, gradu Zadru, poklanja tri dokumentarca već rečeni: Zadre moj galebe moja slobodo; Universitas Jadertina i Papa Ivan Pavao II. u Zadru. Za dva kratka filma o Domovinskom ratu: Nevidljiva granica i Bombardiranje Zadra 1991. dobio specijalne nagrade na festivalima kratkometažnog filma u Val Suza i Bracciano (Italija) U akademskoj godini 2006./2007. docent je i voditelj novinarskog projekta o pravima informiranja mladih i koordinator specijalnog tečaja za snimatelje i novinare u projektu: Program i pomoć pri kvalifikaciji djelatnika informiranja i komunikacija o pravima čovjeka, organiziranih u Sarajevu od talijanske kooperacije za razvoj, Ministarstva vanjskih poslova, zajedno sa socijalnim uredom RAI (Segretariato Sociale RAI) i nacionalno udruženje novinara Bosne i Hercegovine. 2007. -2008. docent je na tečaju formacije: Novinari između mira i rata (Giornalisti fra pace e guerra) organiziranog od provincije Bolgone. 2008. – 2009. docent je na Univesitetu u Bariju o načinu komuniciranja. Članom je Hrvatsko-Talijanske udruge u Rimu od osnutka 1993. i trener (mister) nogometnog kluba „Croazia“, sve do povratka u domovinu 2010.
Član Svjetske organizacije novinara Miljenko Milko Dujela – režiser, novinar, misionar, putopisac i humanist kadrovima života s prvih crta življenja, kadrovi su lika i djela. Miljenko Milko Dujela, tvori u cjelini i u svakoj svojoj posebnosti i pojedinosti raznoliki predmetno-tematski i vrstovni stvaralački sustav, pokazujući i dokazujući svoju izražajnu sposobnost kamerom kadrove života obznaniti i trajno sačuvati. Nije to samo formalna izvanjska strana, zreli su to cvati doživljenog. Držeći se elemenata obveze, mjere vjernosti, uz čitav niz međuprijetvorbi kulturnoga obzora, u podlozi često zagušljivoga ozračja suvremenoga života. Ta dvostranost lica sive stvarnosti, izvrnute bačene rukavice, primijećen a neoštećen u svojoj intimi, rafiniranoj igri razina života sačuvan biljeg osobnosti. U profinjenoj neobičnosti, zona ljudskosti i zona profesionalnosti u ovodobnoj i onodobnoj stvarnosti. U suodnosu s elementima biografije njegove cjelovitosti i autonomnosti. U uspostavi svoga vlastita umjetničkoga i ljudskoga homogena svijeta, izgrađenoga svijeta sebe, etičkih vrijednosti, pokretačkoga nukleusa nutrine duše. U opsegu misaonog zagrljaja da nam draga osoba, vrijedna poštovanja bude cijeli svijet.
Nikola Šimić Tonin