Prateći sva novinarska otkrića oko Lovre Kušćevića u mnogo malih poduzetnika diljem Hrvatske probudila se neka nova nada i vjera. Lovro Kušćević je zapravo zvijezda na kraju tunela za sve poduzetnike. Naime, svi znamo da je u Hrvatskoj zakonom propisana, a Ustavom zajamčena zabrana diskriminacije. Točnije, prema osobama u jednakoj situaciji obvezno je jednako postupanje i jednaka primjena zakona. Tako piše na papiru.
No eto, Lovro Kušćević ima doista zanimljivu biografiju, radi čega je danima bio i glavna medijska zvijezda ali i atrakcija poduzetnicima koji su s pažnjom pratili razvoj situacije. Iz njegove biografije vidljivo je da su se institucije prema njemu ponijele drugačije, reklo bi se majčinski.
Zasmetalo je sve to poduzetnicima koji su s pažnjom pratili razvoj situacije. Naime, obiteljska tvrtka sad već bivšeg ministra uprave nakon stečaja ostavila je milijun kuna dugova prema dobavljačima, i pazite, 300.000 kn duga prema Državi. I nikom ništa.
Prije nekoliko godina je doduše Europski sud u Luksemburgu donio odluku na temelju mišljenja nezavisnog odvjetnika Macieja Szpunara, o pitanju utaje PDV-a, odnosno neplaćanju prijavljenog poreza na dodanu vrijednost u roku propisanom zakonom.
Prema nedavnom istraživanju provedenom na poticaj Europske komisije došlo se do rezultata da se gubitak prihoda od poreza na dodanu vrijednost u državama članicama povećao se u 2011. na 193 milijarde eura, što predstavlja 18% dospjelih prihoda i 1,5% bruto domaćeg proizvoda (BDP)
Iako je više razloga za taj gubitak, utaja je zasigurno jedan od glavnih. Nije, dakle, začuđujuće što je borba protiv utaje PDV-a postala iznimno važna zadaća nacionalnih administracija i sudova. Ipak, nakon pažljive analize toga pitanja Europski sud odlučio je da država ne bi smjela biti u tom pogledu tako rigorozna i odmah kažnjavati kaznenom sankcijom poduzetnike, posebno u slučajevima kada su poduzetnici uredno prijavili poreznu obvezu.
Svatko tko je pratio cijelu situaciju s lakoćom može zaključiti kako je neprijavljivanje poreza kazneno djelo,
Dakle, obiteljska tvrtka Kuščević d.o.o. iako je u trenutku stečaja imala 300.000,00 kn duga prema Državi, prema svemu sudeći nije uteg Lovri Kušćeviću ni zapreka za njegov napredak. Isto proizlazi i iz izjava aktualnog predsjednika Gordana Jandrokovića i aktualnog premijera Andrije Plenkovića “sve se to događalo prije, puno ranije nego li je Lovro Kušćević imenovan za ministra“, pa se zaključuje da ni posljedice ne bi trebao trpjeti sada. Na koncu Kušćević je sam dao ostavku, no u zraku ostaje visjeti pitanje: Je li krimen ostati državi dužan 300.000 kn? Ako nije, nužno se nameće pitanje što je sa svim onim poduzetnicima koje je Država najašila, i to od minimalnih iznosa od 15-20.000 kn pa naviše, i nakon što bi im Ministarstvo financija u nadzoru utvrdilo da postoji dug (a uvijek postoji, jer uvijek nađu neki račun koji ospore) protiv direktora tih poduzeća podignu kaznenu prijavu?
Zato je zapravo Lovro Kušćević njihova uzdanica. Ako može Lovro, zašto ne mogu i oni?
Druga stvar je što je gospodin Kušćević kao privatna osoba otkupio vrijedne poslovne prostore tvrtke Kuščević d.o.o. koja je kasnije otišla u stečaj pa se vjerovnici i država nisu imali od čega naplatiti, i to svi rade. Ako tek letimično proletimo kroz odluke trgovačkih sudova vidljivo je da takvih slučajeva ima mnogo. No ne prolaze svi jednako. DORH se uvijek na nekog nakači, tek toliko da popuni statistiku, ali ne i na Lovre…. a i zašto bi, to je bilo prije….
Hoće li se onda u budućnosti drugačijim aršinom mjeriti postupanje poduzetnika, koji pokušavaju posljednim atomima snage spasiti se od bezočne pljačke od strane Države i raznoraznih predatora, a za uzor uzeti upravo Lovro Kušćević? Kad može Lovro, zašto ne bi mogli i ostali poduzetnici?
Nekoliko godina kasnije je Lovro Kuščević jefitno kupljene poslovne prostore skupo prodao. I pohvalio se da je to odličan poslovni potez. Dapače, javno je preporučio da bi se na njega trebali ugledati i drugi, trebali bi se znati snaći i zaraditi. Objasnio je i da je poduzeće Kušćević d.o.o. poslovalo sa dobiti dok je on bio direktor, a da za ono nakon njega on nije odgovoran.
„Na pitanje koliko ima nekretnina, ministar rekao je da ima obiteljsku kuću i jednu manju kuću u kojoj živi kad iznajmljuje onu prvu, te nekoliko zemljišta. Vrijednost svega je “znatno manja” od devet milijuna kuna koji se spominju u javnosti, kaže.
Kako je moguće da s 44 godine ima tako vrijednu imovinu? Ministar kaže da je završio fakultet, radio najteže poslove kao student te radio i zarađivao čim je završio fakultet i odslužio vojsku. Kaže kako je zaposlena bila i njegova supruga te da su u tih 20-ak godina uspjeli zaraditi za pristojan život.
U zaradu Lovre Kuščevića ulazi naravno i iznos od jeftino kupljenih poslovnih prostora tvrtke Kuščević d.o.o. koji su nekoliko godina kasnije skupo prodani. Kako je do toga došlo? Bivši ministar Kuščević osnovao je zajedničku tvrtku sa bratom Branimirom. Njihova tvrtka kupila je 2005. godine 328 m2 poslovnih prostora u Supetru na Braču za 210.000 eur-a. Početkom srpnja 2010. Lovro Kuščević kao privatna osoba i vlastita tvrtke Kuščević d.o.o. sklapaju ugovor o kupoprodaji temeljem kojeg današnji ministar preuzima te poslovne prostore. Dakle, sasvim je legitimno, a i premijer Plenković je to potvrdio kao stručna osoba, da se od vlastite tvrtke kupuju nekretnine, i to prije stečaja, a potom da se te iste nekretnine skupo prodaju. Činjenica da je ugovor sklopljen sa vlastitom tvrtkom nije sporna.
Upravo to pitanje godinama se u javnosti povlačilo kao nedefinirano, je li takvo postupanje ispravno ili nije, i u niz situacija poduzetnicima se, ukoliko bi sklopili ugovor sa svojom tvrtkom nametala kolektivna krivnja, kao da su recimo opljačkali banku, a njihovo pravo stečeno takvim ugovorom bi pojedinci osporavali. Sada je naravno poduzetnicima puno lakše, jer je ta dilema razriješena. Legitimno je sklopiti ugovor sa svojom tvrtkom, i steći tvrtkine nekretnine prije stečaja a potom ih skupo prodati!!??
Međutim, kako piše telegram.hr Kušćević zapravo i nije prodao poslovne prostore, jer ih nije naplatio, već je za svoje potraživanje uknjižio hipoteku u iznosu od 260.000 eur.
U zaradu koju je Lovro Kušćević zahvaljujući sposobnosti, stručnosti i snalažljivosti stekao do 44 godineulazi ulazi i iznos od kupoprodaje jeftino kupljenog zemljišta, koje je kasnije, zahvaljujući prenamjeni parcela u Općini u kojoj je Kušćević bio načelnik, skupo prodano.
Po svemu iznesenom Lovro Kuščević bi mogao lako prerasti u uzor malim poduzetnicima, jer kad može Lovro, zašto ne bi mogli i oni.
Malim poduzetnicima svakako je najzanimljiviji slučaj neisporučene kuhinje koju je društvo Kuščević d.o.o. avansno naplatilo. Kuhinja im nije isporučena, a nije došlo niti do nikakvog dogovora pa kupci tuže tvrtku Kušćević d.o.o. te uspijevaju dobiti pravomoćnu presudu na temelju ogluhe. No u trenutku dobivanja pravomoćne presude tvrtka Kuščević d.o.o. više nije imala imovine iz koje bi se mogli naplatiti, zato podižu novu tužbu protiv tvrtke Kušćević d.o.o. i protiv Lovre Kušćevića koji je od tvrtke kupio poslovne prostore. Tužbom traže da sud raskine ugovor o kupoprodaji, odnosno da se pobiju pravne radnje njihovog dužnika. Uvjeravaju sud kako su oštećeni tim potezom braće Kušćević i ministrovog punca Ante koji je pred gašenje tvrtke postao njezin direktor, piše telegram.hr.
Tužbu su izgubili stoga podnose žalbu Županijskom sudu u Splitu koji ih odbije i potvrđuje pravomoćnu presudu i to uz obrazloženje da Kušćevići nisu mogli znati u trenutku sklapanja posla da će tvrtka Kuščević d.o.o. dospjeti u probleme!? Mnogi poduzetnici u trenutku sklapanja posla nisu mogli ni sanjati što će ih sve zadesiti, i čak i u uvjetima kada su imali najbolje poslovne planove i mogućnosti, kvalitetno tržište i znanje nisu mogli predvidjeti hoće li moći ispunjavati svoje obveze. No ipak su bili procesuirani i progonjeni dugotrajnim sudskim procesima radi čega im je rad bio onemogućen ili znatno otežan. A u situacijama kada bi protiv njih bio započet kazneni postupak, tada su ti ljud, vlasnici i direktori malih trgovačkih društava i obrtnici stigmatiziranii, obezvrijeđivani u društvu, uskraćen im je napredak i uspon, te im je u potpunosti onemogućen normalan život.
Upravo iz naprijed opisanih razloga Lovro Kuščević im je zvijezda koja rasvjetljava tamu poduzetničog svijeta u Hrvatskoj.
Ako Lovro Kuščević za navedeno nije kriv, i prema stajalištu Županijskog suda u Splitu nije bio odgovoran jer nije znao, niti mogao predvidjeti što će s poslovanjem tvrtke biti nekoliko godina kasnije, onda ne mogu biti odgovorni ni brojni poduzetnici koji su u identičnoj situaciji, a koje ovaj sustav ne mazi kao Lovru Kušćevića i druge miljenike politike i društva, već ih upravo suprotno, drži u preši financijske kontrole, policijskog i poreznog terora i sudskih sankcija.