Kada govorimo o nasilju nad ženama većina populacije se javno očituje protiv nasilja i osuđuje nasilnike. Međutim, uglavnom na tome prestaje svako bavljenje ovom problematikom jer nasilje nije društveno aktualna tema niti je od strane društva kao takvog priznata kao ozbiljan problem. Ignoriranje i nepoznavanje ove problematike su dva glavna razloga za to. Iza fasade civiliziranog i modernog društva kojim toliko težimo biti, Bosna i Hercegovina (ali i Hrvatska op.ur.) je duboko tradicionalno društvo utemeljeno na strogim patrijarhalnim načelima.

Istraživanja su pokazala generalni nedostatak podrške i razumijevanja društva za žene žrtve nasilja.

Žrtve nasilja nažalost imaju sve manje nade za opstanak izvan nasilne sredine, uglavnom se osjećaju bespomoćno jer su ucijenjene od strane partnera ili od strane nekog drugog srodnika koji je nasilnik, opsesivne sredine i države. Naše državne institucije nemaju čak ni službene statističke podatke o broju žrtava nasilja. Evidencija se ne vodi čak ni na državnom  nivou. Prisutna je i stereotipizacija nasilnika jer se pod njima podrazumijevaju neobrazovane osobe, alkoholičari, ovisnici, pripadnici najnižih slojeva društva što je daleko od istine.

Brzim napretkom tehnologije i dostupnosti iste svim slojevima društva i naglim trendom rasta korisnika interneta, prije svega društvenih mreža, problem nasilja nad ženama poprima sasvim novi oblik te se nasilniku otvaraju nove mogućnosti u vršenju nasilja nad ženama. Da budemo iskreni, jako malo znamo o tome, uglavnom nikako. Međutim, naše neznanje neće učiniti da problem nestane. Baš suprotno, naše nereagiranje i olako shvaćanje nasilja na internetu ohrabruje nasilnike i čini žrtve nevidljivim i bespomoćnim.

Država nije, niti poduzima dovoljno efikasne mjere zaštite, čak ni one preventivne i pravne, i samim time ne osigurava adekvatno osiguranje jednog od osnovnih prava muškaraca i žena, a to je život bez bilo kojeg oblika nasilja.

Kako država nije do sada uspjela adekvatno regulirati i prevenirati zakonski prepoznate oblike nasilja teško je očekivati da će se u ovom slučaju u skorije vrijeme pronaći  adekvatno rješenje.

Jeste li znali, da kada žena ili djevojka dobija konstantne prijetnje, uvrede ili ucjene od strane nasilnika na nekoj od društvenih platformi, nadležni organi u slučaju prijave neće poduzeti ništa bez obzira koliko ozbiljna uznemiravanja, prijetnje i uvrede bile, bez obzira na nelagodu i strah žrtve koje su izazvane aktivnošću nasilnika.

Nevladine organizacije koje su radile istraživanja i vodile evidencije o nasilju na internetu,  zabilježile su poražavajuće statistike kada su u pitanju reakcije nadležnih organa kao što su policija i tužiteljstvo.

Oni su uglavnom nezainteresirano  i nemarno postupali u slučaju prijave ovog oblika nasilja, a nerijetko se dešavalo da nasilnik zaista svoje prijetnje provede u djelo.

Najveći broj prijavljenih i evidentiranih slučajeva nasilja na internetu   zabilježeni su na društvenoj mreži facebook, ali je veliki broj zabilježenih slučajeva prijetnji i uznemiravanja u preko sms poruka. Također je zabrinjavajuća činjenica da žrtve ovog oblika nasilja ne nailaze na razumijevanje i podršku od svojih obitelji   i društva.

Postavlja se pitanje, snose li državni organi u ovom slučaju  dio krivnje,  jer su ipak bili  pravovremeno obaviješteni o nasilju i uznemiravanju,  i zašto se reagira tek kada nasilničko ponašanje iz verbalnog prijeđe u fizičko, odnosno zašto se ne reagira  preventivno.

Zakoni koji prepoznaju i tretiraju psihičko, fizičko i seksualno nasilje ne poznaju nasilje na internetu kao takvo,  i tu su donekle državni organi ograničeni u svojem  djelovanju. S druge strane,  to daje prostora nasilniku da i na ovaj način ispolji svoje nasilničko ponašanje, a da za to ipak ne snosi posljedice. (Bar je u to uvjeren, jer prije ili kasnije, zahvaljujući upornosti prijavitelja/žrtve, odgovarati će za nasilje).

U svijetu, najveće društvene platforme kao što su facebook, twitter i youtube u saradnji sa mnogobrojnim nevladinim organizacijama konstantno rade na poboljšanju svojih sigurnosnih postavki i zajedno surađuju sa državnim institucijama onda kada se to od njih traži u cilju prevencije i zaštite žrtava.

Ipak, tu se sve češće javlja problematika zaštite osobnih  podataka i postoje debate oko toga kojem pravu treba dati prednost.

Postoji niz međunarodnih konvencija koje se bave ovom problematikom i mnoge zemlje su ih ratificirale, te uskladile svoje zakone sa trenutnim stanjem.

Evidentno je da će u skorije vrijeme državne institucije i njihovi organi morati obratiti pažnju na ovaj sve prisutniji oblik nasilja. Neophodno je pronaći efikasne mjere koje će zaista biti od koristi žrtvama i koje će biti sistematski i organizirano provedene, a ne da to ostane samo slovo na papiru.

Azra Berbić, rođena je u Zenici, živi u Kaknju. Po zanimanju je pravnica. Sudjelovala je  na Mostar International Model United Nations u poziciji delegata Chilea pri Savjetu Sigurnosti Ujedinjenih Nacija i“Liberty English Seminar“ u organizaciji Language of Liberty Institute. Tijekom studija volontirala je u Centru za pravnu pomoć GRAM CONCORDIA, Crvenom krstu Kakanj i u Domu za nezbrinutu djecu u Zenici.

Danas radi kao dopisnica časopisa za mlade Preventeen i portal lgbt.ba.