Datum objave: 28. listopad 2015./Piše: Igor Šipić

Branitelj – jednom zauvijek ili uvijek novo rađanje

 SINDROM EMPATIJE ZRNA

Koliko je ukorijenjena posvećenost životu doznajemo najčešće u potresnim svjedočanstvima stradalnika logora i ratova, ispovjeđene boli svojevrsne su posvete na prvoj stranici knjige, rukom ispisane, osobnom životu i buđenju narodne svijesti. Medijske tlapnje onih što svoj put kroz doba danas ne vide više uz nikakav, nekmoli vlastiti narod, pred tim su spomenikom samo još jedno oblačno jutro koje će proći i opet će tendencije smijeniti tradicije, nacionalno povijesno, premda će se pokušati istisnuti ideologiziranom historiografijom, gotovo koreografski uređenom, osvijetlit će se u zapriječenosti empatijom braniteljskog zrna. Kafkijanski put bez naroda naprosto nije moguć. Putanja je to od okidača do cilja kojom je kročeći uz Boga prošao Oliver Cromwell – put od vraćanja dostojanstva svomu narodu i vjere u istinsku parlamentarnu demokraciju do veleizdaje Karla I.

I doista, svetcem se ne rađa, svetcem se postaje. Ipak teško je to čovjeku razumjeti u miru. Tek će ratom, uistinu mučkim ratom, bez izbora, nametnutim, ratom od krvi i mesa, tako pristalim dubini holokaustiranih prostora i doba, ratom velegranica, biti odlučeno: dobit ispovijedi će se dijeliti! Odricanja tijelu ići će u korist boli srca. Ta bol nikad ne prestaje, rane od boli srca nikad ne zacijele, i baš to je onaj postpartikularni interes kojeg danas u Savskoj 66 prepoznajemo kao nacionalni amblem – branitelj kao posvećenost životu domovine. Jedna je to od najmoćnijih scena međuljudske komunikacije, kondenzat toplo-hladnih odnosa rata u kojeg ulazi i pravi smisao bojišta. Nije on, međutim, odlazak, nego povratak. Strah od smrti naprosto je nevješt pred životom u strahu. U logoru smrti moramo imati nadu, nije moguće preživjeti samo od realnog što nam nudi. Ali, ako je točno da Stvoritelj za sve ima razloge, ovaj je morao biti vraški dobar. Ana Frank pokleknula je svega dva tjedna prije dolaska savezničkih osloboditelja.

Povijest ratovanja, dakle, povijest je ljudskog ega, onog što hrani manijakalne političke ideje i same elite, egzistencijalno protučovječne u svom egoizmu. I baš ono što nas od njih razdvaja Bog je spreman od čovjeka načiniti duhovno biće. U stanju je pokajati se, u stanju je oprostiti, u stanju dijeliti s drugim, pa i književnikom koji se nađe goloruk pred opasnošću kršenja zavjeta sakramentalnog pečata: “Nije meni teško što sam pucao u njih, nego što su me natjerali da u njih pucam!“ – kaza hrvatski branitelj tijekom teške, mučne ispovijedi, očito nedovoljno pripravan činu ljubavi, jedine neprijateljske riječi koja ne ubija svoje neprijatelje. Duša naprosto nije stvorena za druga stradanja. A možda je i pomislio – ne će ga ponovno sustići, odoljeti će nepodnošljivosti ugode. S tom mišlju stojimo pred Bogom tek ponešto koraka udaljeni od pucnja kad zrno pogađa tamo nepoznatu sudbinu, ili sam si za sobom ostavio neizoranu livadu, ženu sa dvoje sitne djece, bez igdje ikoga.

Putanja zrna hrvatskog branitelja očito vodi u različitost viđenja rata. Povijesno-metaforički ona ima dugu tradiciju. Od uloge Senjanina, kapetana Nikole Jurišića u opsadi Kisega (1532.), ili pak razloga povlačenja turskih galija u opsadi grada Korčule, nakon bitke kod Lepanta (1571.), do slavne obrane Sinja o kojoj danas, o 300. obljetnici, govorimo s ponosom i zanosno. Međutim, svugdje je nešto zajedničko, sve do Vukovara. Pored golemosti nerazmjera snaga, u svim opsadama javljaju se hagiografski simboli čudesnih pripomoći, ali tako da se u čudesnom uvijek očuva neokaljana katolička nauka o štovanju bilo svetih slika bilo drugih relikvija. Njihova je izraslost stup kršćanskoj vjeri „mučenika i božjih ugodnika“, kako ih nazva sinjski franjevac Hrvatin Gabrijel Jurišić. Kad te netko pozove na svetost dužan si se odazvati pravom i istinskom sudjelovanju u životu samoga Boga, što je i kristovski poziv na ljubav prema Bogu i bratu čovjeku među građanima i seljacima, intelektualcima i nepismenima, ženama i muškarcima, redovnicima, svećenicima i biskupima uzorna kršćanskog života. Postajući i sami njegovi uzori oni opravdavaju stajalište fra Petra Filipovića (1703.-1769.), prvog ljetopisca sinjskoga samostana i prvog povjesničara slike Gospe Sinjske, kako „Djevica nije junakinja, heroina nekoga junačkog pothvata, ona je vjekovječna osloboditeljica od zemaljskih nevolja i zala koje pritišću čovjeka, a pobjeda nad omraženim Osmanlijama prikazana je kao simbol pomoći.“ Pristupajući tako događajima moralnom poukom da sve čudesne zgode očitovane preko slike valja pripisati samom Bogu koji djeluje preko onoga koga slika predstavlja, navodi nas na bojište kojim se počinje širiti odjek Domovinskog rata u kojemu se „na razini vjere doživljava neposredni Božji zahvat, odnosno aktualna milost u konkretnosti životne zbilje“. Pojam „čuda“, naime, u recentnoj teološkoj antropologiji nije isti na razini znanstvenog pristupa i duhovnog iskustva. Evo zašto: „Tko može znati, što se sve odigrava u duši jedne majke, kad joj gruba ruka silom otrgne iz naručja njenu krv, njeno meso, njeno miljenče, dijete njeno? Tko može i zamisliti one boli, one misli, jade i majčinske kletve? Tko može i nagađati njenu unutarnju borbu? To može, samo majka, samo ona, koja daje život i koja ga zna poštovati, čuvati i za njega se boriti.“ – čitam u knjizi o carskim i kraljevskim logorima za Prvoga svjetskog rata, kad su austro-ugarske vlasti raselile i istrijebile na tisuće hrvatskih obitelji u pograničnim dijelovima Istre. Nedužnih 20.000 žrtava ostalo je iza ovog dekreta. Gledamo li tako, ontofilogenetski, na svjedočanstvo braniteljeve ispovijedi zaista smo unutar povijesnih, etičko-moralnih i socio-kulturskih sastavnica upućeni na kontekst vjere, bez čega se ono i ne može ispravno razumjeti: kako otkinuti od samog sebe i tim komadićem početka prigušiti osjećaj nemoći drugoga. „Ako je već i dijeljen blagoslov oružju za pobjedu nad protivnikom, ako je rat i bio proglašen svetim, ako je izmoljen oprost grijeha za hotimično ubojstvo u masama, onda ostaje još uvijek neoprostiv grijeh na dušama onih, koji su krivi za smrt i stradanja onih nedužnih života, daleko od strjeljačkih rovova, u logorima…“

Kršćanski identitet nije dogotovljena i zatvorena zbilja nepodložna promjenama, pa s pravom esejistički postavljamo naslov tražeći odgovor katoličkom univerzalizmu spram posvećenosti između pojedinca i nacije, između sekularnosti materijalizma i ljubljenosti Kristove kao empatije – „jednom zauvijek“ ili „uvijek novog početka“. Sve pokazuje kako posvećenost, kao bitna sastavnica identiteta, poglavito na razini lokalnog ekskluzivizma, ubrzava razvoj psiholoških identifikacija pojedinca nerazdvojivo povezanih uz čudesnosti obrana nacionalnih interesa. Ako je Marija ta koju je Bog izabrao objavljujući prikladnost da „uz pomoć milosti bude posrednica svih milosti“, nije li to dovoljno za zajedništvo reprezentacije po kojemu će se prepoznavati oni u kojima živi određeno dobro, kao i neke kontradiktornosti što će ih navoditi na stihove Eduarda Rózsa Floresa, Bolivijca i hrvatskog branitelja Laslova i Osijeka: „…desno oko i prst na obaraču / smjesa mesa i tekućine / spojit će se s nekim drugim mesom i tekućinom / što je podigla glavu na udaljenosti od / oko 450 metara i malo desno…“ Tko može revidirati putanju zrna između promašaja i vlastite smrti? Odlazeći iz Auschwitza u Bergen-Belsen niti Ana Frank nije bila svjesna stare anatolijske izreke: najopasnija je zalutala strijela; nikad ne znaš gdje će pasti, ni gdje se zabosti.

E tu, baš tu, treba stati, sred biviuma, točke iz koje jedan put vodi u agresiju, drugi pak u mir i toleranciju, stoga i u sumnje, grižnje, kajanja, esenciju duševne boli – je li baš tako lako ubiti, ako je teško s time živjeti. Dok čovjek čini zlodjela posvećenost ga gazi svojom dobrotom i milostivošću. Uvijek nas vraća lancu onih koji nisu u stanju razumjeti čovjeku imanentne razloge iscrpljujuće borbe tame i svjetlosti. Jednom sam zapisao: „Mi od dana ginemo. Ne ginemo od puščanih zrna, od Sunca ginemo, od zora što nas bude.“ Tko može kazati „ne“ kad mu staviš u krilo tek „rođeno dijete“!?

Ispovjedajući biskupu svoju tešku muku hrvatski branitelj našao se suprotiv eseju. Tko je čovjek, da bi bio samo tijelo? Tko je Prvi (franc. premier), da bi bio samo Ego? Izgladnjelosti s predznakom vlasti jednostavno se odvojiti od čovjeka; od činjenice da si plod ljubavi lako se isklesati u činjenicu. Kao da stablo raste bez razloga i smisla, kao da se jagnje goji bez početka! O, sveta golubice, Ti koja si poput svakog hrvatskog sna što je ustrijelio svoga protivnika donoseći slobodu i kajanje, ta nije slučajno baš Vukovar! Hrvatski narod i hrvatska domovina ponovno su u pogibelji gubljenja čistoće i mira. Stoga je posvećenost branitelja u crkvi sv. Marka izglednija danas kao „uvijek novo rađanje“, nego apsolut stradanja. Tu se konkluzija propituje kroz povijesnost prisnaženosti Božanskoj volji i kreaciji u stvaranju boljeg svijeta u kojemu čovjek živi slab da bi sam odgovorio na mnoge prijepore. Posvećenost, od one svetačke mučeničke, do aktualne braniteljske, pečati čovještvu i čovječanstvu ono najbolje u njima – zadivljujuću strast da se zlo nikad ne ponovi. Ako je to ono što materijalni svijet čini bezvrijednim, i filozofski je opravdalo svoje postojanje. Naravno, i s motrišta kršćenja svake unutarnjosti, arhitektonske ili duševne, u kojoj čišćenje i posveta bivaju smisao udaljavanja svega profanog, zlog i nečistog. Kažu Floresovi lirikom opojeni stihovi: „Koliko moramo još plakati, koliko njih izgubiti da se preporodimo, da ponovo rastemo. / Nije ovo samo gorčina, nije samo bol što mi riječi hrani, ali nisam ja taj koji mora završiti nezavršeno. / Na početku smo svega.“

Zaistinu, ako tražimo rat negdje drugdje, u prašumama, pod piramidama, na prapovijesnim nalazištima, u podmorju Marijanske brazde, ne ćemo ga naći, on je u plitkom, u čovjeku, crn kao vrana, taj rat, čovjekovo duboko neznanje – tih 4% poznatog lica od ukupnosti svemira – nesvjesnost duhovnog bića s ljudskim iskustvom. Zemlja je prokleta za život u miru ako je točna ona stara legenda, u Privlaci kod Nina, kako baš tamo nema zmija jer je biskup prokleo onu koja je ugrizla njegova konja. A mi nikad ne ćemo prestati jahati.

Umjesto epiloga

Odbacivši filozofe s pištoljem na mislima, književniku-slušatelju nisu dovoljne samo njegove igračke. Mora biti voda, i mora biti svetost. Ovakvom tipu razgovora suodgovoran je trenutak kad se izgubila jeka njegovih posljednjih riječi, a kiša počela udarati sve jače. Kao da je trajao čitavu vječnost, tog časa don Ante je kratko izustio: „Zamisli taj teret, zar ima veće težine za vjernika?“ Vjerojatno bi to morao i sam Duh sveti proći kroz njega da bih u suznim mu očima vidio rastjeranost oblaka i granutost sunca.