Autor: Ante Vranković
Kada je pred desetak dana Ustavni sud RH proglasio neustavnim oba referendumska pitanja, za koja je „Most“ skupio više od 400.000 potpisa, hrvatska je javnost doživjela iskreni šok. Lijevi mediji („Telegram“) su se čudom čudili toj drskosti, kojom je većina sudaca Ustavnog suda de facto uzela poslovnu sposobnost desetini biračkoga tijela(!), dok su političari s desnice ukazali na činjenicu da je tom odlukom Sud narodu poslao jasnu poruku da on o ničem ne odlučuje. Time je Ustavni sud zapravo ukinuo sam čl. 1 Ustava, po kojem vlast u RH proizlazi iz naroda i pripada narodu, pa stoga ne treba čuditi izjava predsjednika RH Zorana Milanovića koji je na tu odluku Ustavnog suda reagirao riječima: „To je državni udar! To je ustavni udar! Hrvatski narode: pobuna!“, dodavši da Ustavni sud bezobzirno gazi po Ustavu, i da ga stoga treba ukinuti na novom referendumu!
Ustavni sud ulazi u otvoreni rat sa stvarnošću
Ukoliko je netko u tom času još i dvojio da je odnarođena većina sudaca Ustavnog suda, na čelu s njegovim predsjednikom, sumanuto precjenjujući sebe, bez ostatka, na smrt zaratila sa stvarnošću, ta je dvojba nestala nakon što je predsjednik suda Miroslav Šeparović odgovorio Milanoviću da bi (i) o tom referendumu tj. referendumskom pitanju odlučivao Ustavni sud.
Ta drska, prosječnome čovjeku zazorna, prepotentna sigurnost u vlastitu nadmoć, i ta zapanjujuća arogancija u izražavanju zlobe i sadizma (jer poruka koja glasi: „Mi ćemo se i dalje iživljavati na svima vama i vi nam ne možete ništa!“ po Frommovoj definiciji je sadistička), zapanjila je i razbjesnila mnoge, pa i predsjednika Milanovića, iako su svi bolji poznavatelji lika i djela predsjednika Ustavnog suda, gospodina Šeparovića, znali da je baš tako nešto od njega trebalo i očekivati!
Afera Šeparović – Miličić
Šeparović je čovjek koji je odlično plivao u svim sustavima: u socijalističkom radeći za JNA, a u ortačko-kapitalističkom zastupajući kao odvjetnik najbogatije stranke (osiguravajuća društva), provodeći masovnu zamjenu kojom je 800 tadašnjih sudaca nadomjestio s 555 HDZ-ovih i šefujući tajnim službama(!), čime je stekao, kako je to samo nekoliko dana prije izbijanja afere referendum istakla saborska zastupnica Karolina Vidović Krišto, „enormno bogatstvo“, čiju je legalnost stavila pod znak pitanja. No, Šeparović je u žižu zanimanja javnosti dospio još 2017., nakon izbijanja afere Šeparović – Miličić, o kojoj je napisano više stotina novinskih članaka i nekoliko knjiga. Najviše i najdosljednije tom temom se bavio nekoć „Večernjakov“, a sada samostalni novinar, veteran borbe protiv pravosudne korupcije Ivica Grčar, koji je na portalu „Autograf“ o ovoj aferi napisao 21 kolumnu, a k tome i tri knjige, od kojih je posljednja, pod naslovom „Dužnosnička piraterija u znanosti“, promovirana u knjižnici „Bogdan Ogrizović“ u Zagrebu u srijedu, 1. lipnja, inače besplatno dostupna za preuzimanje u PDF obliku na: https://ivicagrcar.weebly.com/
S promocije knjige
Afera koja je možda i najviše „proslavila“ Šeparovića, izbila je nakon što je dugogodišnji profesor etike na Pravnom fakultetu u Zagrebu, Vjekoslav Miličić, u svojoj knjizi „Ćudoređe i deontologija znanstvenog rada“ iz ožujka 2016., koristeći se pritom samo Šeparovićevim inicijalima, donio preslike nekoliko stranica Šeparovićeva doktorata iz područja obiteljskog prava, teme kojom se Šeparović – kako je to istakao predsjednik Milanović, inače po zvanju također pravnik – nikada nije bavio. Da su Šeparoviću građu za disertaciju doista prikupljali docenti i asistenti s Katedre obiteljskog prava zagrebačkog Pravnog fakulteta(sic!), potvrdio je u svojoj presudi i zagrebački Županijski sud. No, Miličić je zapravo prozvao Šeparovića stoga što ovaj u svojoj disertaciji nije jasno naveo što je njegov tekst, a što citat teksta Aleksandre Korač Graovac. Realno, za taj je propust kriv ne samo Šeparović, već i, možda i više, njegova mentorica prof. dr. sc. Dubravka Hrabar, no Šeparović je Miličićeve riječi odlučio shvatiti kao osobnu uvrjedu!
Ivica Grčar (u sredini) pokazuje prof. Miličiću (lijevo) njegovu knjigu „Ćudoređe i deontologija znanstvenog rada“ izlaskom koje je buknula afere Šeparović – Miličić, koja je Grčara potakla na pisanje tri vlastite knjige
Šeparovićevu pogrješku, Miličić je prijavio nadležnom saborskom tijelu, Odboru za etiku u znanosti i visokom obrazovanju, koji je o tome 23. studenog 2017. donio svoje Mišljenje. No, ono je mjesecima ostalo skriveno od očiju javnosti. Razlog tome je, prema Ivici Grčaru, činjenica da su službenici svih instanci kojima se on obraćao kako bi došao do tog Mišljenja, smatrali svojom svetom dužnošću sakriti tu informaciju od naše javnosti, kako bi tako (sa)čuvali vlastitu egzistenciju. Odbor je, naime, utvrdio da je Šeparović doista prekršio Etički kodeks, i to na način „nepotpunog i nepreglednog navođenja izvora“. Objavljivanje te činjenice tj. Mišljenja, pokušale su priječiti najprije saborske službe, potom Visoki upravni sud, i na kraju sam Šeparovićev Ustavni sud, rješenjem U-III-546/2018, kojeg je potpisao Mato Arlović (za kojeg smo na promociji doznali da je Miličićev uvodni ispit na prvoj godini, polagao 3 godine!), što će se kasnije pokazati vrlo znakovitom i važnom okolnošću.
Zastrašujuća reakcija
Reakcija Šeparovića je bila zastrašujuća: on je radi mišljenja koje je od njih bilo zatraženo, i koje su stoga bili dužni dati, podnio kaznenu prijavu protiv svih članova Odbora za etiku, prijeteći im javno s funkcije predsjednika Ustavnog suda riječima: „Gospoda iz tog Odbora svoje umotvorine morat će objasniti pred državnim odvjetništvom i policijom“. Kada je DORH njegovu prijavu izignorirao – jer tu za postupanje po službenoj dužnosti doista i nije bilo osnova, sve da ga se tražilo i kristalnom kuglom – Šeparović se na članove Odbora okomio privatnim tužbama za navodno kazneno djelo klevete. Ustavni sud kojem je on predsjedao i još uvijek presjeda, oduzeo je ovlasti Odboru za etiku(!), na što su se njegovi članovi oglušili, pa je Odbor stoga neformalno ukinut(!). Za to se Šeparović vjerojatno može zahvaliti svojem bliskom prijatelju sa zagrebačke Špice u čijem društvu je ondje često viđan, predsjedniku Kluba zastupnika HDZ-a i prvom nosaču torbi dr. Ive Sanadera, notornom Branku Bačiću.
Šeparović protiv Miličića
Miličića je Šeparović također tužio za klevetu, za koju mu je ovaj, sada umirovljenik, morao isplatiti naknadu za navodne duševne boli od 50.000 kn, iako je, kako ističe Grčar, Miličić o Šeparovićevu doktoratu naveo samo egzaktne činjenice (iste je, kao točne, uostalom potvrdio i saborski Odbor za etiku) koje stoga nisu, i pravno ne mogu biti smatrane klevetama. Presudu kojom je Miličić, dakle na naočigled nezakonit način osuđen zato što je napisao istinu, donijela je sutkinja Općinskog kaznenog suda u Zagrebu Jasna Zoretić Rendulić, koja je u više navrata – prema navodima Ivice Grčara i drugih očevidaca – tendenciozno izvrtala riječi svjedoka koje je diktirala u zapisnik, te čiji je suprug Vlado Rendulić bio Šeparovićev poslovni partner(!). Naravno, taj je predmet u njezine ruke (za predsjednikovanja njezina suda od strane Vinka Mioča, još jednog Šeparićićeva kompanjona sa Špice, u čijem društvu je tamo i snimljen), došao savršeno slučajno! Njezina presuda je na Županijskom sudu u Zagrebu pala, što nije za čuditi obzirom da je Miličić svim sucima tog suda bio profesor etike, koju je gotovo četiri desetljeća predavao na Pravnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Nakon što je ta sutkinja ponovno donijela istu presudu, namjerno u njoj ponovivši iste pogrješke kao u onoj prvoj koja je zbog tih pogrješaka i bila ukinuta, sada je o njezinoj, dakle identičnoj presudi, u drugom stupnju odlučivao Županijski sud u Puli. Šeparović ja naime zatražio izuzeće Županijskog suda u Zagrebu(!), s „obrazloženjem“ da nije u dobrim odnosima s njegovim tadašnjim predsjednikom Ivanom Turudićem, i Vrhovni sud RH, tada pod dirigentskom palicom Đure Sesse mu je taj hir – naravno – ispunio! I po onoj staroj „ruka ruku mije“, sud u Puli je potvrdio presudu Zoretićeve, a ona je, ponovno sasvim slučajno, baš kao u bajci, postala predsjednicom svojega suda, v. d. doduše, što je novinar Ivica Grčar prokomentirao savjetom svojim čitateljima: „Pazite da vam ne sude suci s kojima niste u dobrim odnosima, već samo oni s kojima jeste u dobrim odnosima!“ Šeparović je tijekom toga postupka povukao dio tužbenog zahtjeva kojim je tražio da se „povuče iz knjižnog fonda Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu i svih knjižnica u Republici Hrvatskoj sve primjerke knjige `Ćudoređe i deontologija znanstvenog rada`“, te da se Miličiću „zabrani da tu knjigu učini dostupnom na bilo koji način trećim osobama (javnosti)“. Usprkos tome, na kraju je ipak, na „nejavnoj sjednici“ sudsko vijeće suda u Koprivnici, po novoj Šeparovićevoj, sada građanskoj tužbi, naložilo Miličiću da „o svome trošku povuče iz prodaje sve primjerke svoje knjige“, te mu je zabranilo da „daljnjom prodajom ili na bilo koji drugi način učini tu knjigu dostupnu trećim osobama“(!).
Dužnosnici i članovi Udruge za zaštitu žrtava pravosuđa Veronika Vere na promociji Grčarove knjige
„Vrhunac bezobrazluka je kada onom tko te laže pokažeš da znaš da te laže, a on se još i naljuti!“
Iako ljudski možemo razumjeti bijes novopečenog „doktora znanosti“ Šeparovića, koji je taj akademski status dosegao u poznim godinama, i kojeg je razjarila činjenica da je Miličić u svojoj knjizi među četrdesetak sličnih opaski spomenuo i Šeparovićev „lov u mutnom“ blizak plagiranju, svakom razumnom je ipak jasno da je njegova reakcija tada već s pozicije predsjednika Ustavnog suda bila ne samo krajnje nesrazmjerna, već i nasilnička, a smatram i naočigled patološka, baš kao i njegova reakcija na Milanovićevu izjavu o pokretanju referenduma za ukidanje Ustavnoga suda. Šeparović je protiv Miličića poslužio prekomjernim iživljavanjem, da parafraziram haašku sudsku terminologiju, tj. „terorom“ kako je to naveo Grčar, kojeg je on drsko najavio i cijelom hrvatskom narodu, prikazavši ga, u blagoj interpretaciji, poslovno nesposobnim, a u manje blagoj, neprijateljem vlastite države, odajući time svoje nasilničko, zapravo zlostavljačko viđenje Hrvatske kao sobe za razbijanje u kojoj je njemu dozvoljeno udariti, poniziti i uništiti svakoga, a njegovim kolegama sucima s kojima je donio navedenu odluku o referendumu, ismijavati građane, ili ih naočigled nezakonitim i svjesno šikanoznim presudama čak navoditi na suicid, što nije rijetkost, i za što u nekim slučajevima, kao onom iz Splita s kraja iste 2017., kada su se i zbivali ovdje navedeni događaji, postoje čak i službene potvrde.
Nakon što je ovaj tekst već napisan, iz Strasbourga je stigla i službena, sudska potvrda nasilničkoga karaktera Šeparovića i njegovih kolega iz Ustavnog suda, ukoliko je ikome, nakon svega navedenog, ona još uopće bila potrebna: Europski sud za ljudska prava uvažio je tužbu protiv odluke Općinskog građanskog suda u Zagrebu, Županijskog suda u Zagrebu i Ustavnoga suda RH, koji su donosili odluke i presude u korist majke, deklarirane zlostavljačice, što je u donekle sličnom slučaju malu Nikoll iz Gradiške koštalo smrtnih ozljeda. „Nije lopov samo onaj tko je krao, već i onaj koji mu je ljestve držao“, a te ljestve zlostavljačima u Hrvatskoj, vidimo, u pravilu drže i prvostupanjski i drugostupanjski sudovi, te nažalost i sam Ustavni sud.
No, vratimo se na temu, tužbu Šeparovića protiv Miličića, u kojoj su osobito znakovita dva momenta:
Prvo: iako je Miličić u svojoj knjizi inicijalima prozvao još trideset i pet osoba za neetičnost u znanstvenim i stručnim radovima koje su napisali, tužio ga je samo najmoćniji od njih, „najviši hrvatski sudac“ Šeparović – kako su ga u svojim izviješćima o toj aferi nazvali strani mediji, jer je samo on mogao biti posve siguran da će, suprotno činjenicama, zakonu, dobrom ukusu i zdravom razumu, po njegovoj tužbi poznati zagrebački profesor etike Miličić biti osuđen za kazneno djelo koje nije počinio. Ostali u tako nešto, što je čak i za naše sudstvo koje je 126. na svijetu malo previše „pomaknuto“, nisu mogli biti sigurni i zato tužbe nisu ni podizali. Šeparović je s lakoćom – doduše uz mali poguranac „dobrih vila“ koje su predmet dale na rješavanje sutkinji s kojom je on bio u dobrim odnosima, a ne sucima s kojima on nije bio u dobrim odnosima – likovao na nakaradan način kojeg opisuje poznata Facebook mudrost: „Vrhunac bezobrazluka je kada onom tko te laže pokažeš da znaš da te laže, a on se još i naljuti!“
Drugo: Šeparović je tužio, i u biti bespravnim, obijesnim parničenjem izubijao vlastitoga profesora etike (Šeparović je bio Miličićev student!) kojega je sutkinja Zoretić Rendulić posve neosnovano, u cilju zadovoljenja Šeparovićevih osvetničkih strasti, proglasila kriminalcem. Činjenica da naši suci vlastiti narod (jer 400.000 ljudi jesu narod, obzirom da primjerice Crnogoraca nema ni 250.000) „u đuture“ proglašavaju poslovno nesposobnima, i da vlastite profesore etike proglašavaju kriminalcima, podsjeća nas u ovim danima svibnja na atmosferu u Hitlerovom bunkeru, opisanu u glasovitom filmu: „Hitler: Konačan pad (Der Untergang)“. No, to i nije neka odviše originalna asocijacija, obzirom da je Ljubi Koenig, poznata njemačka žrtva hrvatskoga pravosuđa, upravo u jeku afere Šeparović – Miličić, 2018., povodom jednog drugog našeg, slično drastičnoga sudskoga skandala napisala: „Hrvatska će ući jednog dana u povijest kao koncentracioni logor žrtava pravosuđa“.
Promotori knjige: akademik Silobrčić (lijevo) i prof. Starc (desno)
„U fašizmu država je sve, a čovjek – pojedinac je ništa“
Svo to neprikriveno, pravno-huligansko iživljavanje od strane suca, štoviše, od strane predsjednika najvišeg suda u zemlji, koji bi morao biti utjelovljenje staloženosti, sabranosti, odmjerenosti, pravičnosti, morala i etičnosti, kojima bi sudstvo trebalo pokušati zadobiti potpuno izgubljeno povjerenje vlastitih građana – ali mu ne pada na pamet da to čini na bilo koji drugi način osim bezočnog nasilništva i zastrašivanja – pokazuje zašto je hrvatsko sudstvo 126. na svijetu, dva mjesta iza sudstva Čada, najsiromašnije zemlje na svijetu, i zašto će, dogod su Šeparović, Arlović i njima slični suci u službi, ono na tom ili nekom još gorem mjestu nužno i ostati.
Prof. Starc pokazuje sporno mjesto u Šeparovićevoj doktorskoj disertaciji
Osobito porazan detalj je taj, da Šeparović zapravo uopće nije bio ugrožen Miličićevim pisanjem o njegovoj u biti krađi, ili čak točnije prodaji magle, i to u doktoratu koji mu u zapravo i nije bio ni potreban, jer je istodobno druga sutkinja Ustavnoga suda, Snježana Bagić (i to ime, kao i Arlovićevo, zapamtite za kasnije!) priznala da je plagirala svoj stručni rad, te joj se, osim blagoga prijekora i dva-tri članka u novinama, ništa konkretno nije dogodilo. A Šeparović se ponio kao divlja zvijer stjerana u kut arene da se bori na smrt, iako tome uopće nije bilo tako. Šeparović je, nedostojno ne samo njegova položaja, nego naprosto habitusa svakog civiliziranog čovjeka, javnosti uspio poručiti ono što stoji u stihovima jednog američkog rap-pjevača: „Nitko nije siguran kad se ja razbjesnim“, iako se, nakon što je svojim nedavnim zluradim i prepotentnim izjavama povodom afere referendum na sebe navukao bijes cjelokupne javnosti, ta njegova pobjeda ipak doima samo kao Pirova.
„U fašizmu država je sve, a čovjek – pojedinac je ništa“, naveo je jednom prigodom otac fašizma Benito Mussolini, a to je, kako je to razvidno iz afera Šeparović – Miličić, i referendum, i stav većine sudaca Ustavnoga suda, koji – naočigled odnarođeni, i već godinama posve odvojeni od stvarnosti – svojim odlukama hrvatskome narodu s prijezirom poručuju: „Država – to sam ja“ tj. „to smo mi“. Ustavni sudac Mato Arlović – svojevoljni suradnik jugoslavenske UDBA-e tijekom osamdesetih – taj je stav, izlanuvši se neoprezno pred jednom strankom, priznao riječima: „Tko je vidio da se u ovoj krizi jednom građaninu isplati tolika odšteta?“, no nakon što je objavljena njegova milijunska imovinska kartica, teško je reći da li je ta Arlovićeva izjava više paranoidna ili degutantna.
Oba nezavisna istraživanja rada našeg sudstva pokazala su isti zastrašujući rezultat: 95% presuda hrvatskih građanskih, kaznenih, prekršajnih, trgovačkih i upravnih sudova je naočigled nezakonito(!)
No, upravo zbog Arlovića i Šeparovića i sličnih „mangupa“, koji međutim – vidjet ćemo – uopće i nisu mangupi, već naš sudački prosjek, Hrvatska će uskoro morati plaćati ne milijune, nego milijarde, tisuće milijuna kuna „penala“, i to ne zbog njihova nehata ili neznanja, već zbog njihove zle namjere, provedene u djelo namjernim gaženjem zdravog razuma, te kršenjem zakona i Ustava, konkretno ustavom zajamčenog prava na pošteno suđenje (Ustav, čl. 29), jer je nemoguće da ustavni suci Šeparović, Arlović i u konkretnom slučaju sutkinja Bagić (da, to je ona koja je priznala da je plagirala!), ne znaju da – primjerice – tužbu koja nije predana u roku valja odbaciti.
Pa sve da to i ne znaju (a u tom slučaju doista nisu kompetentni niti mesti pločnik na trgu ispred Ustavnoga suda), trebali su to doznati iz ustavne tužbe g. Branka Buljana, vlasnika Trajektne luke Split i Imex banke, ali su se oni na taj njegov tužbeni razlog naprosto arbitrarno (proizvoljno, bezrazložno, autoritarno) oglušili. To proizlazi iz konačne presude Europskog suda za ljudska prava (ESLJP) u Strasbourgu, o kojoj je javnost doznala svega dan prije nego za njihovu jednako skandaloznu i jednako stručno-suicidalnu presudu, kojom su ustavni suci, među kojima su bili i Šeparović, i Arlović, i Begić, 400.000 građana implicite proglasili, ako ne državnim neprijateljima, onda barem poslovno nesposobnim budalama, koje ne znaju što potpisuju, što je pravo pravno huliganstvo!
ESLJP je u toj svojoj konačnoj presudi, na koju hrvatska Vlada više nema prava žalbe, u biti potvrdio navod kojeg je Buljan izrekao pred godinu dana u intervjuu za „Slobodnu Dalmaciju“, kada je na više mjesta naveo da svi naši sudovi, uključujući tu i Ustavni sud, neskriveno, naočigled djeluju po načelima organiziranoga kriminala, ističući da je od 20 presuda u njegovim predmetima u zadnjih petnajstak godina, samo 1 bila zakonita, dok je ostalih 19 bilo naočigled nezakonito, konsternirano zaključivši: „Da nisam to doživio, da nisam svojim očima vidio presude, ne bih vjerovao da se takvo nešto može desiti.“
Do istog je – javnosti, ali ne i našim sucima s kojima je o tome razgovarao – šokantnog rezultata, došao paralelno s Buljanom i autor ovih redaka, s tim da je u mom istraživanju omjer sljedeći: od 40 presuda, nezakonito (tj. zakonu, sudskoj praksi i dokazima u spisu naočigled suprotno) je 38, a zakonite su svega 2! Dakle, kao i kod g. Buljana, kod kojeg je omjer bio 19 nezakonitih i 1 zakonita presuda, u oba ta primjera je na relativno velikom reprezentativnom uzorku, i to na posve različitim sudovima, ustavovljeno da je 95% presuda naših sudova naočigled nezakonito, s grješkama koje su, osim u jednom slučaju, počinjene očito (zlo)namjerno. O tome sam pred malo manje od godinu dana objavio preliminarno izviješće u formi Otvorenog pisma tadašnjem predsjedniku Vrhovnog suda Đuri Sessi i to temeljem vrlo detaljne i svima lako dostupne dokumentacije dokumentaciju (17 u cijelosti skeniranih i na Internet postavljenih spisa tj. predmeta u kojima su sudovi do toga časa bili donijeli 37 odluka), koju je na portalima i na platformama za objavu dokumenata do ovoga časa pročitalo više od 10.000 građana (članak na portalu HAZUD dostupan je na linku: http://www.hazud.hr/ante-vrankovic-otvoreno-pismo-duri-sessi-pravosude-je-svojom-obijescu-u-bezakonju-i-neprikrivenom-cinjenju-zla-kobno-ugrozilo-sam-opstanak-republike-hrvatske-kao-nacionalne-drzave/)
Građaninu Damiru Rešetaru ustavni sudac Mato Arlović odbacio je rekordnih 12 ustavnih tužbi!
U tom Otvorenom pismu, u kojem sam donio čitav niz koliko zanimljivih, toliko i šokantnih podataka o radu našeg sudstva, uzgred spominjem i činjenicu da je obje moje ustavne tužbe podnesene u njegovu zadnjem mandatu u Ustavnom sudu potpisao i odbacio, naravno i on naočigled nezakonito, sudac Mato Arlović, dok je u slučaju građanina Damira Rešetara od njegovih 12 ustavnih tužbi Mato Arlović odbacio svih 12, a sličnih primjera ima još! To se izravno kosi s podacima koje dužnosnici tog suda službeno daju o navodnoj „abecednoj dodijeli“ pristiglih predmeta sucima, što je u stvarnosti puka bajka, i pokazuje da predsjednik Ustavnog suda Šeparović, na štetu građana, naočigled krši ne samo Ustav i zakon, već i propise vlastitoga suda, dodjeljujući očito Arloviću (kojeg je u Ustavni sud u njegovu sadašnjem mandatu, kao i Šeparovića, instalirao HDZ, a ne SDP čiji je Arlović bio saborski zastupnik!) sve tužbe za koje je on proizvoljno tj. samovoljno delegirajući odredio da se njihove podnositelje može i treba pogubiti perom, a o čemu je Udruga za zaštitu žrtava pravosuđa Veronika Vere, temeljem vrlo podrobne dokazne dokumentacije, izvijestila našu javnost na prigodom prosvjeda održanog ispred zgrade Ustavnoga suda RH 27. svibnja.
Građanin Damir Rešetar 27. svibnja pred Ustavnim sudom svjedoči šokantnu činjenicu da je suprotno javno proklamiranoj abecednoj dodjeli predmeta na tom sudu od njegovih 12 ustavnih tužbi, svih 12 odbacio sudac Mato Arlović. Video: https://www.youtube.com/watch?v=sGtvqJkn_MY&t
Šeparovićev i Arlovićev vulgarni kriminal će nas, porezne obveznike, samo u predmetu Buljan koštati milijardu(!) kuna!
U slučaju g. Buljana, koji se pokazao previše krupnom ribom da bi ga se samo tako moglo pogubiti perom, ceh sustavno nezakonitog, tj. narodski rečeno mafijaškog rada Šeparovića, Arlovića, Bagićeve i drugih sudaca (u nižim stupnjevima), iznositi će oko milijardu kuna, no to je vjerojatno prava sitnica prema iznosu kojeg ćemo morati platiti Ivici Todoriću zbog nezakonite, sistemske otimačine Agrokora, kojeg je Vlada Andreja Plenkovića – vjerojatno uz njegovu znatnu osobnu korist, kako je to nedavno rekao predsjednik Milanović – mimo kriterija, činjenica, i samog zdravog razuma predala u vlasništvo Rusima, i to u mnogo većem omjeru, nego što je to Vladu obvezivao njihov stvaran udio u Agrokorovim dugovima.
U cijeloj toj situaciji osobito je zabrinjavajuća vulgarnost i bezočnost, te upravo impresivna lakoća u činjenju zla, koje je postalo zapravo pravilo, a ne iznimka u radu hrvatskih sudaca na svim razinama. Dok je u slučaju Branka Buljana sam Ustavni sud prekršio ustavom zajamčeno pravo na pravično suđenje (1.), isti je taj Ustavni sud, kako bi zaštitio plagijat svojega šefa Šeparovića, prekršio Ustav neinformiranjem (2.), zabranjivanjem iznošenja mišljenja (3.) i konačno cenzurom (4.), koju je na kraju realizirao sud u Koprivnici, zabranivši prof. Miličiću da sa svojim knjigama radi išta drugo, osim da ih, svih nekoliko stotina, posjeduje u tišini svoga doma.
Šeparovićevo traženje da sud naloži izlučenje Miličićeve knjige iz fondova knjižnica diljem Hrvatske se u biti ne razlikuje bitno od njemačkih lomača s knjigama tijekom tridesetih godina prošlog stoljeća, te je on od toga na kraju odustao, vjerojatno savjetovan od svojih odvjetnika da bi takav gest javnost ispravno shvatila kao nepobitan i jasan dokaz da je HDZ na čelo Ustavnoga suda postavio osobu koja se po načinu svojega mišljenja u suštini ne razlikuje od ljudi koji vodili Njemačku tijekom 1930-ih.
“Mi živimo u opasnom vremenu, u opasnoj zemlji, gdje se svi nalazimo u opasnosti“
Činjenica da su naši sudovi prvog i drugog stupnja, te u konačnici i Ustavni sud spremni na očigled kršiti vlastite propise, državne zakone i sam hrvatski Ustav, što su bezočno činili i u slučajevima Branka Buljana, Zdravka Mamića i Ivice Todorića, kako bi pogodovali jednome čovjeku, bivšemu fiškalu (kako ga je nazvao predsjednik Milanović), djelatniku JNA i špijunskome gazdi, te da su u slučaju Vjekoslava Miličića, tog dugogodišnjeg profesora etike na zagrebačkom Pravnom fakultetu (zamislite: svim tim patološki zlim, zlonamjernim ljudima, koji u 95% slučajeva donose naočigled nezakonite, a često ujedno i pero-koljačke presude, netko je predavao etiku!), odlučili svjesno neosnovano proglasiti kriminalcem, kao i činjenica da su to isto u korist jednog drugog čovjeka, Andreja Plenkovića, ponovili proglašavajući 400.000 građana debilima, pokazuje koliko je kobno bila točna izjava poznatog zagrebačkog odvjetnika Krešimira Krsnika, koji je također baš u jeku afere Šeparović – Miličić na TV-u kazao: “Mi živimo u opasnom vremenu, u opasnoj zemlji, gdje se svi nalazimo u opasnosti. Ovdje nema pravne sigurnosti. Nema prava. Sve to gledam već 28 godina. Zato naši građani masovno idu na Europski sud u Strasbourg. Pravni i financijski sustav su u vlasti tzv. Parasustava, koji ih koristi za svoje interese. Parasustav čine političke elite kojima je najvažnije da u društvu imaju dvije poluge moći: sustav progona i financije.“
Naravno, svaka sličnost ove tvrdnje s na Internetu objavljenom fotografijom na kojoj u društvu predsjednika saborskog Kluba zastupnika HDZ-a Branka Bačića „ćaskaju“ suci Miroslav Šeparović, Ivan Turudić i Vinko Mioč, koji je pred dva mjeseca po nalogu Ustavnoga suda pustio na slobodu donedavnog HDZ-ova člana, gradonačelnika Kutine Zlatka Babića, kada to njegov kolega s Županijskog suda u Zagrebu, slijedeći dotadašnju sudsku praksu nije htio, pa je, eto, baš njemu „dobra vila“ dodijelila taj predmet u ruke, posve je slučajna, baš kao i brojne druge „slučajnosti“ u našem pravosuđu, o kojima u medijima slušamo svakoga dana, već tridesetak godina.
No, proglašavanje 400.000 građana debilima koji ne znaju što su točno potpisali ipak nije, i ne može biti slučajno, a da je tome tako, pokazuju i tri izdvojena mišljenja sudaca (Kušan, Selanec, Abramović) koji na takvu bespravnu, i u biti sadističku šikanu naroda iz kojeg su ponikli i koji ih plaća, nisu pristali. Ustavni suci su se, izigravajući državu, koju od njezina glupog naroda treba zaštititi, proglašavajući implicite sam taj narod državnim neprijateljem, na očigled precijenili, baš kao i onda kada su prije toga implicite proglasili (državnim) neprijateljima i neke od materijalno (Mamić, Todorić, Buljan), i moralno (Miličić, Željko Rogić) najistaknutijih naših građana. Zarativši dakle sami protiv svih, postupili su slično kao nacistički ratni glavešine koji su istodobno napali i Britaniju i Rusiju (SSSR), iako su znali da niti jednu od tih država samu, a kamo li obje istodobno, nitko nije uspio osvojiti zadnjih tisuću godina!
I stoga je već sada jasno da će ishod te tridesetogodišnje sudačke kampanje protiv zdravog razuma i protiv vlastitoga naroda biti isti, a to je: konačan pad. Der Untergang!
Nakon Milanovićeve reakcije, kojom je po prvi puta u hrvatskoj povijesti jedan čovjek s vrha piramide vlasti javno pozvao narod na pobunu protiv iste te vlasti, to je sada i hrvatskim sucima – od kojih 20, su njih čak 19 zapravo dželati perom – postalo jasno.
Ante Vranković
21.- 22., 25. 5., 1. 6. 2022.