OD AGRESORA – ŽRTVA

Došli smo do paradoksa da oni koji su obranili Hrvatsku žive unutar ćelija a oni koji su Hrvatsku razarali, Hrvate ubijali i projerivali žive slobodno u Hrvatskoj i neprestano traže neka prava i nadprava koja su valjda stekli – izdajom Hrvatske i agresijom na nju

Hrvatski generali  u Haagu su optuživani, sudilo  im se, i još uvijek sudi za smrt ljudi koji su kasnije pronađeni živi, tereti ih se za rušenje mostova koje su možda srušili neki drugi generali, nemoćno gledamo kako se u Hrvatskoj ubijaju branitelji, a politika gubi dokumentaciju,  zaboravlja na ratnu odštetu, zanemaruje  povrat hrvatskih izbjeglica na njihove prostore,  kuće su još uvijek bez krovova, prozora, devastirane i neobnovljene.

Bolno je kad te  likovi iz bajki optužuju za nešto što nisi kriv.

Bolno je kad te zločinci optužuju po staroj dobroj metodi „Dr’žte lopova!“ tj. napadni da ne budeš prozivan i napadan.

U svakoj drugoj demokratskoj državi Europe, ali i Amerike teroristi bi bili osuđeni i pritvoreni ili možda čak i „elektrizirani“ ali Hrvatska je veći pop od Pape pa je teroriste abolirala i dala im najveće privilegije i položaje.

Kako je  uopće došlo do toga da generali koji su branili Hrvatsku – žrtvu agresije budu optuženi?

Zločinački pothvat  rođen je deklaracijom SANU. Provodila se zločinačka organizacija okupljena oko Miloševića uz pomoć tadašnje JNA, dobrovoljaca iz Srbije i organiziranih terorističkih formacija pobunjenih Srba u Hrvatskoj i to na očigled međunarodne svjetske zajednice.

Hrvatska se  uz sve to, još  našla pod velikim pritiskom zemalja sklonih Slobodanu Miloševiću, pod embargom na oružje kojim je Hrvatskoj nemoralno i protupravno onemogućena samoobrana, a niti slijed događaja koji u pravnom svijetlu otkriva što se zapravo događalo nije u duhu pravde.

Još prije demonstracije srpske moći, 28.02.1989. godine u  povijesnom hrvatskom gradu Kninu održan je takozvani „miting upozorenja“.    Demostracije su započele prije nego što su 22.01.1990. hrvatska i slovenska delegacija napustile 14. Izvanredni kongres SKJ.  Hrvatski Srbi su valjda bili vidoviti!

U Hrvatskoj  započinju demokratske promjene i 22.04.1990. godine održan je prvi krug višestranačkih izbora. Najveći broj glasova dobio je HDZ.  Hrvatski Srbi  nastavljaju homogenizaciju i stvaranje temelja svoje paradržave na hrvatskom teritoriju pa 01.07.1990. na Dalmatinskom Kosovu, kod crkve Lazarice, biva proglašena takozvana „Zajednica opština Sjeverne Dalmacije i Like“.

Vrli su policijaci, vrijedni djelatnici SUP-a Knin poslali protestno pismo Saveznom Republičkom SUP-u kako ne prihvaćaju povijesnu „šahovnicu“ za svoj simbol, drugim riječima ne priznaju demokratski izabranu vlast Republike Hrvatske, niti Republiku Hrvatsku.  Priznaju samo od Hrvatske primljeni novac.

Neki od tih nekadašnjih protestanata i danas nose kapu sa hrvatskim grbom, više im ne smeta, a ne smetaju im ni hrvatske kune.  Teško je i zamisliti da takovi revno štite državni poredak i Hrvatsku od kriminala. 

U Srbu je 25.07.1990. održan takozvani „Veliki srpski sabor“ na kojem su govorili: akademik Jovan Rašković, Jovan Opačić, mr. Mile Dakić i dr. Milan Babić.  Tad je Započelo i formalno stvaranje srpske paradržave u državi Hrvatskoj. Usvojili su „Deklaraciju o suvremenosti i automoniji srpskog narodaf“ i Odluku o formiranju „Srpskog nacionalnog vijeća“.

30.09.1990. godine je to „Srpsko nacionalno vijeće“ na osnovu plebiscita svih onih koji su za mišljenje bili pitani, proglasilo „srprsku autonomiju“. Rađa se nova srpska demokracija u Hrvatskoj, pa su već 03.10.1990. blokirani svi cestovni prilazi prema Kninu a obustavljen je i željeznički promet.

01.02.1991. godine jedanaest zastupnika Sabora Republike Hrvatske, sabornici srpske nacionalnosti iz Dalmacije, Like, Korduna, Banije i Slavonije napustilo je Sabor RH.

Već 11.02.1991. godine u Kninu je odlučeno da će se mijenjati imena ulica.  Predloženo je da će se Ulica maršala Tita zvati Ulica kralja Petra Prvog Oslobodioca. (Tada im je zasmetao Tito kao navodni Hrvat kojeg je isto trebalo protjerati iz Knina).

Takozvani „antifašisti“ nisu u tome prepoznali ono što se odmah trebalo prepoznati – etinčko čišćenje i zločin.  Ironija je da su mnogi „antifašisti“ svoju antifašističku karijeru kao četnici do 1943., 1944., 1945.

Srpsko nacionalno vijeće i Izvršno vijeće SAO Krajine začeto 28.02.1991. godine u Kninu  usvaja svoju Rezoluciju o razdruživanju Republike Hrvatske i SAO Krajine,  koja ostaje u Jugoslaviji. Započeli su i sukobi pa se 31.03.1991. godine specijalci MUP-a i srpski teroristi sukobljavaju na Plitvicama, u Borovu.

Tek je 2-3 mjeseca kasnije, 19.05.1991. godine u Hrvaskoj održan referendum o otcjepljenju Hrvatske od Jugoslavije pa su 25.06. Hrvatska i Slovenija proglasile potpunu državnu nezavisnost.  Opet su Hrvatski Srbi bili vidoviti predvidjevši što će se dogoditi.

20.08.1991. takozvana Vlada takozvane SAO Krajine donijela je takozvanu Odluku da se uspostavi jedinstven sistem TO Krajine, kao dijela oružanih snaga SFRJ.  Nakon tog bezvlašća 08.10.1991. godine Hrvatski Sabor konačno je donio Odluku o raskidu državnotvorne veze s Jugoslavijom (na što je imao pravo po  Ustavu SFRJ).

(nastavit će se)