Ono što me neugodno pogađa jest činjenica da znatan broj Hrvata ne pozna kulturni krug u kojem je ponikao: stoljeće srpske balkanske okupacije od 1918. i ratova do 1995. onemogućilo je slobodno kruženje obrazovnih informacija i, kako u Hrvatskoj tako i u svijetu, okupatorske četničke (1918.-1945.) pa zatim komunističko-četničke silnice (od 1945. do danas) svojom promičbom oblikovale su masovno uvjerenje o pripadnosti Hrvatske balkanskom kulturnom krugu, pa je znatna masa Hrvata u tu glupost i povjerovala.
Obrazovni sustav u oslobođenoj Hrvatskoj nakon 1995. g. hrvatskoj mladeži propustio je naglašavati da je Balkan u stvarnosti krug koji je bio pod osmanskom okupacijom, te je cijeli taj krug na kulturnom Zapadu, posebno u Austro-Ugarskoj, bio poznat kao Bliski Istok, a Bliski Istok je u duhovnom smislu oznaka islamiziranog duhovnog prostora u kojem je razvoj kulture i civilizacije zastao na jednoj nižoj razini duha, preko koje nije mogao ići, jer mu religijski temelj nije dopuštao unutarnji, veličanstveni razvoj Duha kakvog pozna samo Zapad.
Cijela hrvatska književnost i umjetnost, bila to arhitektura, likovnost ili glazba, prošla je razvojni tijek duha europske kulture: srednji vijek, renesansa, barok, rokoko, klasika, književni realizam Šenoe (i mnogih drugih), likovni i glazbeni romantizam i Matoševski modernizam, bez prekida se razvijaju u duhu latinske kulture Zapada. Veliki pravaški mislitelji i ideolozi – Matoš, dr. Milan pl. Šuffly i dr. Filip Lukas naglašavaju Hrvatsku kao zemlju kulture Zapada, a ne Balkana. Otac razvoja hrvatske kulture dr. Izidor Kršnjavi na prijelazu XIX. u XX. st. osniva hrvatsku gimnaziju koja Europa oponaša (Vidi: “Zapisci”, I. Kršnjavi)! Ili kako je rekao Šufflay: ” Hrvatstvo je tu sinonim za sve što je lijepo i dobro stvorio europski Zapad! (Hrvatski Uskrs, časopis “Hrvatska misao”, 1924.).”
Na kopnu Hrvatska je srednjoeuropski Zapad, a na moru Hrvatska je Mediteran prožet Zapadom, kojeg Hrvati izgrađuju zajedno s ostalim zapadnim narodima: renesansna arhitektura Dalmacije originalni je proizvod nacionalnog stvaralačkog duha Juraja Dalmatinca i drugih velikana!
Pa ipak, današnji Zapad je veliko razočaranje za Hrvate, i to nije isti onaj Zapad kojem smo po kršćanstvu kulturno pripadali. Današnji Zapad predstavlja degeneracijski proces raspadanja duhovne supstance, same biti europske kulture, koja počiva na latinskom kršćanstvu. Današnji Zapad je kulturno-civilizacijski antizapad.
Zabunu o Zapadu u današnjoj Hrvatskoj pričinja činjenica da većina Hrvata nije željela pristupiti Europskoj Uniji, te je referendum na kojem je sudjelovala ispodpolovična manjina prisilno priznat kao legalan, unatoč protuustavnosti takvog akta. Sentiment stanovništva uglavnom je postao antieuropski, jer je postalo jasno da novi svjetski poredak ne donosi nikakav viši standard, već otima i ono što smo stekli u borbi za slobodu. Ta mega-okupatorska državna tvorevina nije bila dio projekta hrvatskih narodnih otaca od Juraja Rattkaya do Ante Starčevića. Jedino o čemu su Hrvati sanjali kroz povijest bila je državna neovisnost, sjećajući se moćne države hrvatskih kraljeva, u jednom povijesnom trenutku glavnih srednjovjekovnih suverena Europe (Npr. Tomislav, pa Petar Krešimir IV.)! Međudržavni savezi s mađarskim Kraljevstvom (unija jedne krune) i Habzburzima temeljili su se na političkim nedaćama od kojih su neke dolazile upravo s Balkana: Osmanlije na vratima države dovode Hrvate do nužnosti povezivanja s Habzburzima, ali ta mini (srednje-) europska unija u XIX. stoljeću nekim bitnim nepravdama Hrvate dovodi do pokretanja ilirskog preporoda i potom ideologije pravaštva koje zahtijeva poštivanje narodne individualnosti i konačnu državnu neovisnost.
Što je u Hrvatskoj bit kulture Zapada? Duh Zapada u svojoj biti izrasta iz kršćanstva i katoličke vjere. Hrvatska je od početka katolička zemlja i svi kulturni procesi koji su se odvijali na kršćanskom Zapadu i na novosnovanim katoličkim sveučilištima u srednjem vijeku, paralelno su se odvijali i u Hrvatskoj. Sveti Jeronim koji djeluje u kasnoantičkom Iliriku, u isto vrijeme dok živi Sv. Augustin (s kojim se dopisuje), ostavlja trag na duh lokalnog stanovništva, a taj duh se ne prekida, već se prenosi na nova pokoljenja Hrvata u novostvorenom srednjovjekovnom Hrvatskom Kraljevstvu. Prvi redovnici Bendiktinci nisu se zaustavili na granicama Hrvatske, već su postali njezin duhovni dio, koji ju uzdiže. Svi prosvijećeni katolički redovi u Hrvatskoj djeluju odmah po svom posvećenju u Rimu. Barokni i klasični duh Austrije i potom Austro-Ugarske dio je Hrvatske: isti državni krug je isti kulturni i civilizacijski krug. Hrvatski katolički Dubrovnik od samog početka razvija se kao dio zapadne civilizacije, a na tlu Boke Kotorske nalazi se prva hrvatska katedrala (akademik Pečarić, Kotoranin). Narod koji se uzdigao iznad folklornih običaja, koje i nadalje njeguje, ujedno je i narod koji ima kapacitete Zapada, a sve su to u povijesti bili Hrvati.
S kim je Hrvatska vodila petstogodišnji rat doli sa Istokom? Nakon petsto godina borbe protiv Turaka, Hrvatska Vojska pobjednički ulazi u Bosnu i Hercegovinu i 1878. uspostavlja hrvatsku vlast. Zapad je tada trijumfirao: borio se protiv prodora civilizacijskog istoka i Hrvatska je u svoj civilizacijski krug vratila svoju zemlju Bosnu, čiji su kraljevi – među ostalim – u svoj heraldici imali i grb s ljiljanima, tipičan za katolički Zapad. Međutim, sile zla potrudile su se 1914. g. da balkanizacija u Bosni nadjača kulturu Zapada, te je sve vraćeno na početak civilizacijskog uništenja Bosne.
Što je Balkan danas? To je plemenska ideologija kulturno zaostalog organizma i vjerskog organiziranja bez duha spoznaje Zapada, sila koja se pokušava nametnuti i Hrvatima. Logika balkanstva je logika snage nasilja, a ne logika priznavanja dokumentirane istine. Kultura balkanstva je supkultura kavanske orijentalne glazbe koja se iživljava u primitivnom pijanstvu jedne civilizacijski zaostale i banalne svakodnevnice. Balkanstvo je sinteza stvaralačke nemoći i razbojničke odlučnosti da se civilizirani svijet baci na samo dno postojanja. Balkanstvo je opijenost emocionalnim fanatizmom koji ne poznaje razumske razloge i ne uvažava kulturno-povijesne činjenice. Balkanstvo je danas imperij besramnog nasilja koji traži svoje pravo na postojanje i nametanje u duhu svojih nekulturnih potreba. Politički to je masa kojom zlonamjerne snage Zapada uspješno manipuliraju, gurajući ju u samo uništenje.
Jednom riječju balkanstvo je bolest, koja je svojim nasilnim širenjem zahvatila i Hrvatsku, a Hrvatska će se od te balkanizacije oporaviti tek onda kada s vlasti skine zagovornike balkanstva i Balkana, koji su ju i doveli do ruba sloma.

Emil Čić