Građani su dužni „pokoravati se“ sudskim odlukama jer iznad njih je još jedino eventualno koja trica-kučina od pravosudnih instanci i sam Bog koji se na sve to vjerojatno grohotom smije. Jer to je jednako kao da ljudsku misao ograničite na „pokoravanje“ gluposti, ispraznosti i eventualno pokojoj ispravnosti koja će vjerojatno biti „iznimka koja potvrđuje pravilo“.

„Zakone su donosili ljudi koji su, usprkos složenom mehanizmu vijećanja, glasovanja i ždrijebanja, imali glavnu riječ u politici komune i ekonomiji korporacije, tako da su tim povlaštenim bićima zakoni bili samo od providnosti poslani paravani iza kojih su se mogli mirno baviti svojom djelatnošću i ostvarivati vlastite ciljeve. A ako bi im se neki od tih zakona, koje su sami krajnje domišljato pisali, i ispriječio kao prepreka te zbog njega nisu mogli sakriti ili opravdati neki prijestup, oni su ga jednako drsko i domišljato ukidali, što uostalom, nije specijalnost samo srednjega vijeka.“ (Jacques Le Goff, Trgovci i bankari u srednjem vijeku, Kulturno informativni centar – Naklada Jesenski i Turk, Zagreb, 2014, str. 51; razmišljanje Armanda Saporija o „koegzistenciji dvaju svjetova“).

Čuveni perzijski (iranski) mislilac, pjesnik, astronom i matematičar Omar Hajjam (1040.-1123.) je zapisao: „Pet-šest zlikovaca opsjenjuju mase / I s četom kenjaca drže je uza se. / Ti svoga posla gledaj – neka uživaju, / Kao što uživa za koritom prase! / Budi veseo, jer su brige bez kraja k’o more, / Po nebu se od zvijezda nove grupe tvore. / S opekama načinjenim od tvoga tijela / Za buduće velikaše valja pravit dvore.“ Na razmeđu XI. i XII. stoljeća zapisao je riječi: “…Većina ih, koji se i dandanas izdaju za učenjake, taje istinu lažima i ne prelaze okvir nazovi-učenjaštva, jer svoje znanje stavljaju u službu materijalnim i niskim stvarima. Ako sretnete čovjeka, koji teži za istinom i ljubi istinitost, koji odbija pretvaranje i laž, a kloni se opsjena i sljeparija, postaje predmetom prezira i rugla”. (Omar Hajjam, Rubaije, Izvori, Zagreb, 1997, str. 39, 44, 70; br. 89, 103).

Građani su dužni („pokoravati se“) prezaduženoj državi jer je ta prezaduženost zadužila i građane prema samoj državi. Tako joj oni lijepo vraćaju – zaduženošću. To je svojevrsna lakrdijska (sim)b(i)oza. Tko tebe kruhom i ti njemu uzvrati kruhom.

Kada pogledate onaj dubrovački bokun kamena na kojemu latinski piše: „Zaboravite na privatne i brinite se za javne stvari“, unutarnji pogled vam možda u svezi toga ukazuje na istinitiji zapis: „Žali Bože kamena“.

Autor: Đivo Bašić