Blagdansko ozračje razlilo se zimskim krajolikom nježnih nadanja, oblikujuć tako sjećanja svih zimskih radosti i poznatih sanjkališta zagrebačkih. Bilo je to davno dok padao je gusti snijeg u tišini i odsjaju upaljene svijeće u odškrinutom prozoru starinske zgrade. Kako je bilo prekrasno kroz svijetlost svijeća promatrati guste pahulje kako pokrivaju staru iznošenu ulicu koja je besčujno tonula u nevinu čistoću bjeline. Svaka pahulja, taj pahuljasti nakićeni kristalić krasio je nebo ispod uličnih lampi lagano dodirujući tlo koje se smrzavalo. Vladala je potpuna tišina, mekoća prirode pokazivala je svoju nježnu nadmoć nad oronulom tek otkrivenom uličicom staroga grada. Prozori svi u tami osim jednog pozaspaše usred noći obgrljeni tamom bjeline i odsjajem jedne goruće svijeće koja nije mogla zagrijati prozor preko puta.
Propustivši dovoljno hladnoće, neka ruka je zatvorila stari vanjski prozor zadržavši tako hladnoću između oba okna, jer bila je to velika želja i nada da će do ujutro nastati po cijelom staklu ledena čarolija puna listova i cvijetova. Kako je to bilo prekrasno, svako jutro bi osvanule nove i nove ledene slike, a ruka je otvarala i zatvarala prozor svake večeri ne marteći za hladnoću koja bi se uvlačila između dva prozorska stakla i tako do ujutro naslikala svoje čudesne oblike koji bi obujmili prozorsko staklo i čvrsto se stiskali i priljubili uz hladnu prozirnost. U sobi je bilo toplo od peći koja je tinjala cijelu noć i širila svoju užarenu svijetlost kroz mala izrezbarena željezna vratašca. Mirisalo je na Božić i bakine kolače, a na peći bi se držale korice naranče, cimeta i klinčića. Bili su to nezaboravni mirisi ugode, topline i intime koja se nikada više nije mogla ničime izbrisati iz sjećanja na one najljepše dane djetinjstva. S jedne strane toplina, s druge hladnoća, a u srcima čista radost plesa pahulja nježne dječje mašte. Ništa, ama baš ništa nije moglo narušiti tu beskonačnu ljepotu sklada prirode i toplog doma. Tko bi uopće mogao i pomisliti da toga jednog dana više ne bi bilo… ne nikako se to nemože izbrisati, ostat će zabilježeno i neizbrisivo utkano u svijet nadanja i mašte…
Oči su se širom otvarale svakog jutra i prvi pogled bi se još snen pružao prema prozoru, znatiželjno pokušavajući otkriti da li je ovog jutra sve drugačije, il je ostalo isto kao i jučer. Priroda se pobrinula i svako je jutro pružala drugu sliku, druge šare, drugo cvijeće, kao da je poručiti htjela… učinit ću ti svaki dan novo iznenađenje, jer želim da budeš sretna i da me nikada ne zaboraviš niti napustiš… sad mi je doista hladno, ali mogu te začarati svojim cvijetovima, mogu ti pružiti ono što možda više nikada neće postojati… želim ti darovati svoje cvijeće koje nitko ne može ubrati a ono je samo za tebe… gledaj.. ako želiš nešto promijeniti na mojoj slici, samo malo dahni prema meni i tvoj dah će rastopiti moju čaroliju, a ja ću ti opet stvoriti drugačiju, novu… ne brini, zato sam tu, ja hladna zima.. znaš.. ne možeš me obojiti ni naslikati, ne možeš me ni oponašati.. ako pustiš samo malo topline, nestat ću i ostat će od mene samo male kapljice vode koje će lagano kliziti staklom. Dal to doista želiš.. zar želiš živjeti bez mene, bez mašte, bez snježnih pahulja, bez sanja o mojim čarolijama… Da.. znam… netko će promijeniti starinske prozore i zamijeniti ih novim plastičnim, netko će odbaciti nas stare, netko će izbaciti peć iz tvoje sobe koja je tako žarila, koja te noći i noći grijala, koja ti je davala svu žar iskrene topline, netko će otjerati zimu a s tim ću nestati i ja čarolija koja je probudila tvoju maštu, koja ti je davala nade, koja te uvijek ispočetka očaravala, koja ti je podarila mirni sanak kad si usnula s osmjehom na malom dječjem lišcu.
Da, da.. sve sam to vidjela, ja tvoja čarolija života… a sada kad si odrasla, zaboravila si na mene, zaboravila si da sam ikada postojala, zaboravila si na one tamne noći pune snježnog sjaja, na pahulje koje si držala na ručici i bila nesretna jer su se od tvoje topline topile, nisi ih stigla ni prebrojiti niti točno vidjeti kako su izgledale, samo si primijetila da su različite.. toliko različite kao i ljudski životi… Pitam te, da li si svojoj dječici pričala o mojim vrtovima ledenog cvijeća, da li si im stavljala korice naranče na toplu peć, da li su jeli bakin kuglof posut sa šećerom u prahu? Da li si stigla sve to ponovo doživjeti sada kad stojiš usred života i razmišljaš o svemu? I pitam te, što ti je najvažnije? Al mi ledeni šaroliki jednobojni cvijetovi imamo magičnu moć nad dječjom maštom, al otišli smo u one domove koji imaju svoje starinske prozore kroz koje ponekad puše hladan vjetar, u sobice koje imaju peć, u kuhinje koje imaju starinske peći na drva… sve nam to treba kako bismo noći i noći šarali po prozorima, kako bi se ona mala dječica veselila i čudila i promatrala nas širom otvorenih ustašca, pokušavajući nas prebrojati i prepoznati…
U maloj ulici staroga grada još uvijek je sniježilo, pahulje su se nakupljale i skupljale u male hrpice, a rijetki koraci bi škripili, dolazili, prolazili i odlazili… Ostala je svijetlost svijeće u starinskom prozoru a na uglu svjetlost plinske lanterne pružajući tako nezaboravnu sliku plesa pahulja u svim njihovim kristalnim haljinama. U snijegu su ostale zabilježene nečije stope… da sjećam se i danas… bile su to tvoje stope, jedna do druge, skladno poredane i kao da su tiho pjevušile nepoznatu pjesmu djetinjstva u sjećanju, pjesmu prijateljstva plešući pod plinskom lanternom dok su ti pahulje ljubile lice, padale i sjajile poput briljanata na tvojim trepavicama. Na licu još uvijek titra tvoj tako prepoznatljiv osmijeh i čuje se samo grleni smijeh, smijeh koji nikada ne trne, veselje koje nikada ne napušta, jer sreću svak nosi uvijek sa sobom. Snaga je to, snaga duha satkana od snježnih pahulja vječno snivanih snova ostvarenih i neostvarenih, koračajući dalje i dalje putevima nepoznatim al žureći k proljeću budućnosti života.
Posvećeno mojoj dragoj vjernoj prijateljici Zdravki Darrer
Autor; Branka Grakalić