Već odavno se spustila duboka ljetna noć bez mjeseca i zvijezda pa more nije sjajilo i rasprostiralo svoje srebro po površini mora, razlijevajući ga poput najvećeg blaga s nekog potonulog broda. Sve je ukazivalo na to da će ova noć biti posebno lijepa, mirna i tiha poput mnogih do sada. U malenoj kamenoj kućici kao iz bajke, u malenoj sobici i malom krevetu kao onom za patuljke, na mekanom ružičastom jastuku raširila se svijetla zlatna kosica male Lare čija je mašta svakog zadivila, a bistrina uma zabljesnula svaki dan poput najsjajnije zvijezde nebeskog svoda…
I ovog dana kupala se u toplom moru, ljuljajući se na valovima poput male barkice, plutajući među kupaćima bez sidra i vesala, imala je na ručicama male plivice koje su je držale na vodi da ne potone. Posebno voli valove koji pružaju toliko ugode, koji ju njišu i uljuljavaju u mašti u razne snove koje svakodnevno sanja budnih očiju. Makar još nije naučila plivati, hrabra je ona djevojčica, pliva nad velikim dubinama promatrajući dno i otkrivajući što se sve na dnu vidi, a kao nagradu oko nje plivaju ribe s velikim očima i isto tako znatiželjno ju promatraju. Prekrasan je taj sklad između djevojčice, prirode i riba, tako se prirodno uklapaju jedni u druge. Ipak maloj djevojčici ništa ne promakne, ni jedan crni morski jež, ni travka alge koju more nosi prema obali. Ponekad sakuplja te intenzivno zelene široke travke posidonije koje kasnije iz zelenih postaju tamno-smeđe i kad stignu do obale, čini se kao da su odustale od života s porukom: „Toliko smo umorne, moramo se odmoriti na nekom kamenu ili dijelu zaljeva“, a onda ih more izbacuje dan za danom nošene valovima s juga, koji kao da žele uvijek pokazati svoju snagu i nadmoć. Tada nastaju cijela brda satkana vlatima trave koja ispod svih naslaga uvijek ostaju tamnije boje zbog slane morske vlage, pa s vremenom počnu trunuti. Zapamćen ostaje miris mora i ugoda hodanja po mekanom tlu. Ponekad se tu nađe i po koja spužva manja i veća, ili koja školjka, jer more zna izbaciti svašta na obalu, pa čak i dijelove neke stare istrošene drvene barke. Takvi dijelići obojenog drveta posebno privlače pažnju, ponekad imaju po nekoliko slojeva uljanih boja na sebi, pa tako na tamnoj travi svojim oblicima i bogatim bojama čine prava umjetnička djela koja plijene oko male promatračice. Obično bi Lara s bakom preplivala cijeli zaljev, a onda se obalom preskačući preko raznog kamenja, pješčanih uvalica hodajući po travnim madracima vraćala do mjesta gdje su uvijek ostavljale svoje stvari. Promatrala bi tada dalje sve oko sebe što se to na njenoj plaži zbiva, što to druga djeca rade, viču, skaču okolo, mrežama pokušavaju uloviti i najmanje ribice, koje plivajući tako u malim sjajnim jatima se bljeskaju na suncu poput malih briljanata.
Ona pak je svakodnevno donosila komadiće kruha s kojima je hranila ribice i račiće te iz vode sakupljenim malim razgranatim morskim grmićima koji su iščupani s dna plutali morem. Bilo je i većih rakova kod kojih se točno vidjelo kako klještima prihvaćaju hranu i guraju ju u ustašca ispred kojih su bile sitne nježne trepetljike koje su se vrlo brzo micale u vodi. Bio je tu i jedan veći rak koji je bio prekrasnih boja, odozgora žućkast s crnim i smeđim razbacanim točkicama, tamnim nogama i klještima ali na zglobovina krakova s unutarnje strane je bio svjetlo plav. Takvog još nikada nije vidjela. Izgledao je kao da je iz neke kraljevske morske obitelji vladajući svim od udaraca valova izboranim kamenjem. Nije se baš povlačio kao ostali rakovi i račići koji su se po boji uklapali u boju tamnijeg sivo-smeđe-zelenkastih kamena pa ih se teže uočavalo. Izgledalo je kao da je slučajno tu dolutao, budeći u djevojčici svu maštu koju je sobom nosila i ponijela kući u svoj dječji san i sada ju nježno sa svojom kosom položila na ružičasti jastučić. Njene velike tople smeđe oči s gustim dugim trepavicama od umora su se počele sklapati, jer dan je bio dug i tako zanimljiv, pun detalja koje je prije spavanja trebalo u mislima posložiti i pohraniti u sjećanje koje posvuda leprša oko nje.
Legla je na svoj čaroban jastuk i zagrlila bracinog medvjedića kojeg je posvojila, jer braco je još premali za takve igračke, tako nam je tumačila, ali uvijek prije spavanja željela je da joj baka ispriča po koju priču. No kako će joj pričati priču kad njen medo nema imena, a svoje zaobljene male okrugle i mekane uši je tako napeo, jer je htio sve čuti. Baka bi joj rekla da medvjedić treba imati ime, ali koje? No medo je to ipak sam riješio, jer više nije mogao čekati da baka počne pričati pa je svojim tankim glasićem prvi počeo:
– Htio bih da me Lara tako zagrli i pokrije svojom plahtom da mi bude ugodno kao i njoj u krevetu i htio bih da i ja mogu nasloniti glavu na njen ružičasti jastuk, pa ću sigurno sanjati kao ona. Htio bih.. piskutao je dalje…da, htio bih.. htio bih…
– Na što mu je Lara odgovorila da ne treba stalno cviliti ako bi nešto htio.. i zašto baš on tako cvili njoj tik do uha?..
Pričekavši malo da se njih dvoje umire, baka je započela svoju priču pokrivši ih oboje čistom mirisnom bijelom plahtom, koja se ispružla kao najfiniji veo svih dječjih snova. A onda.. započela je tihim glasom svoju priču.. jer djevojčica je svaku večer željela novu i novu priču pod imenom… da, da, bila je ona pametna, rekla bi svojoj baki o čemu bi željela da joj baka priča, a onda bi baka razmišljala i priča bi počela teći poput potočića rasprostirući se sobicom, zalazeći u svaki kutak ispod, iznad, iza ormara, znala se sakriti ispod kreveta, a baka bi ju hvatala za male nožice da ne pobjegne, a nožice priče su bile prepune napisanih i ispisanih riječi…
– Opet se javio medo i zacvilio svojim glasićem… hoću li konačno čuti početak priče, pa zanima me što će nam bakica ovaj put ispričati..
Lara mu je šapnula na njegovo nježno malo uho da treba prestati tako stalno cviliti i prekidati priču, no on nije slušao i nastavio dalje cvileći.. a njegov glasić se urezivao u prostor kao da je komadićem razbijenog stakla vukao po ploči. Već su mu od nestrpljenja počele teći i suze, pa je uz cvileći glasić dodao i suzni.. Lara ga više nije mogla utješiti i taman kad je bakica ponovo zaustila da nešto kaže.. začuo se ozbiljan glas Larinog tate, koji je ozbiljno upozoravao: „Prestanite pričati… već je kasno… zapravo.. jako kasno.. i dosta priče za danas!“.. Hmmm.. priča je doista trebala završiti.. ali još prije nego je Lara sklopila svoje prekrasne oči i kosicu isplela uvojcima svoje mašte, malo se naljutila na svog medu, jer zbog njegovog cvileža i stalnog prekidanja bakica nije mogla završiti priču… i tada joj je sinulo ime kako će ga zvati… jednostavno ga je nazvala.. „Cvilidreta!“..
No onako zagrljeni Cvilidreta se priljubio uz Larino lice i grijao ju svojim malim tijelom, a Lara ga nije ispištala iz zagrljaja. Bakica ih je ponovo oboje pokrila velikom plahtom, pogladila, a osmijeh pun zadovoljstva nije silazio s Larinog lica. Ostatak noći je Cvilidreta proveo na svom nosiću, a Lara je u snu raširila svoje ručice čekajući novi sunčan dan koji će opet biti prepun iznenađenja, novosti i opet jedne nove bakine priče.. a baka će pričati i pričati dok Lara i Cvilidreta opet ne utonu u mek i mirisan novi san jedne ljetne noći.. Pa pa Lara.. snivaj.. pa pa mali Cvilidreta.. i ovaj put.. bez cvileža.. jesi.. čuooo… budi t i h o o … p.. s.. t…
15.8.2014, Medulin
Autor Branka Grakalić